Jesu li nam potrebne političke stranke?

petak , 23.01.2015.

U zadnjjh nekoliko godina u Hrvatskoj se stalno govori o nekakvim promjenama. Promjena politike, promjena vlasti, političkog uređenja itd. U osnovi se kritika svodi na to da je Hrvatskoj potreban neki novi, treći put. Čak i neki koji su vladali ili još uvijek vladaju, poput predsjednika u odlasku, govore o potrebi osnivanja neke nove, Druge Republike. Kažu, dosadašnje stranke koje se izmjenjuju na vlasti su dokazale da su lopovske i nesposobne. Moramo ih mijenjati. Stalno se izmjenjuju HDZ i SDP, a ni jednoj od tih stranaka i njihovih političkih i interesnih priljepaka nije u interesu interes društva ni dobrobit društva i Hrvatica i Hrvata, građana i seljaka.
Uistinu, treba li mijenjati sistem, lustrirati komuniste, ubojice i lopove, zločinačke organizacije i zabraniti im rad? Što se dobija time?
Osim toga, prije 20tak i nešto godina, promijenili smo i državu, politički sustav, ekonomski model, izašli iz jedne asocijacije, ušli u drugu....razmislimo malo....mi smo u kratko vrijeme promijenili toliko toga. Trebamo li mijenjati još nešto? I zašto?

Osobno smatram da je ovakav politički model zastario. Stranke postoje, ali rade samo za dobrobit vlastitih članova. Osnivanje novih stranaka i njihovo približavanje vlasti, donosi i njihovu automatsku korupciju i pri tome ne mislim samo na materijalnu korupciju već sveukupnu. Nakon nekog vremena svi ti Laburisti, Orasi, Hrastovi, Zidovi...postaju novi SDPovi i HDZovi, manje ili više jaki. Promjena? Izgubila se po putu i razvodnila.
Pa kako onda išta mijenjati?

Uostalom, kako stranke djeluju? Djeluju u Saboru, npr. i izglasavaju zakone. Tamo njihove rukice skaču, ali skaču onako kako gazda kaže, bez vlastitog razmišljanja. Sluša se glas stranke, slijedi se stranačka politika. Ako ta politika vodi povijesnim podjelama ili ideološkim podjelama, onda se tako i glasa, Ima li to svrhe? Pogotovo ako pogledamo i vidimo da u Hrvatskoj nema ideologije, nema ljevice ni desnice, tj. niti se ljevica nalazi u strankama niti se desnica nalazi u strankama. Toga nema, ali mi svi volimo jednostavne stvari, pa onda kažemo da je SDP lijevo, a HDZ desno, mada to nije točno.

Uzmimo na primjer, da mi se u HDZu sviđaju neke stvari ali mi se ne sviđaju neke druge, a isto tako i u SDPu mogu naći stvari koje mi se sviđaju i one koje mi se ne sviđaju. Koga podržati? Ne želim ni jednu, a što ću onda? Super ideja, idem osnovati svoju stranku. Međutim sa nekom novom strankom ne mogu doći na vlast. Jer vlast imaju one stranke koje imaju infrastrukturu, ukratko, koje će svoje članove i njihove obitelji postaviti na pozicije moći i vlasti. Bila to pozicija direktora lokalnog vodovoda ili predsjednika uprave HEP-a, nebitno je. Bitno je da stranka ima te mogućnosti. Kao takva, lakše će dobiti i simpatije i glasove svojih ljudi. A to je dovoljno za osvojiti vlast.
Novoosnovana stranka to ne može. Ono što može je dobiti nekoliko mjesta u Saboru i tamo pričati o čemu se zalaže. S vremenom, Laburisti, orasi, hrastovi i zidovi dosade ljudima jer samo pričaju a nikakve koristi od njih. I onda se ljudi vrate prokušanom HDZ/SDP modelu ili, još bolje, odustaju od glasovanja.

Pa kako onda?

1. Najnovija promjena koja se događa je ona koju provodi Udruga Franak. Skupina ljudi koji nemaju nikakvog zajedničkog interesa osim onog vezanog uz kredite u francima. Nikakav drugi interes ne postoji, politička razmišljanja su im toliko heterogena da se ne bi vjerojatno mogli složiti ni oko čega. Ali mogu se složiti oko toga da se franak vrati na 4 kune, kamata na 4 posto i da se svi franački krediti pretvore u kunske. Pravosudnu bitku, dio, su dobili. Drugi dio se vodi još uvijek, a političke bitke upravo dobijaju. Njihove savjete i mišljenja preuzima vlast, trenutni SDP. Dokle će to doći, pitanje je, ali Udruga Franak je već sad u Hrvatskoj obavila ogroman posao.

2. Još jedna Udruga, ili inicijativa, "U ime obitelji", uspjela je promjeniti hrvatski Ustav. To je inače vrlo teško, pogotovo kad imaš kompletnu vlast protiv sebe, medije itd. Međutim, oni su uspjeli, mada se radilo o jednoj rečenici. Uspjeli su još nešto...vratiti referendum kao način borbe za politička prava i interese. Danas se svatko prijeti referendumom. Vlast se toliko boji referenduma da trenutno pokušava ograničiti mogućnosti raspisivanja referenduma. Hoće li uspjeti, vidjet ćemo. UIO nije stala samo na jednoj rečenici, već je krenula i na promjenu izbornog sustava, opet referendumom. Tu nije uspjela, ali je donijela u javnost temu popisa birača i manipulacije istim.

3. Budući da su i branitelji dosta heterogena populacija, jako je teško i njih okupiti na nekakvom političkom programu, ekonomskom ili nekom drugom, ali relativno ih je jednostavno okupiti oko nekih kratkoročnijih ciljeva, smjena ministra, blokada donošenja novog zakona ili traženje donošenja ustavnog zakona. Kroz zadnje prosvjede branitleji su uspjeli učiniti ono što godinama nisu mogli. I što je paradoksdalno, s ulice su polako ušli i u institucije koje se do sada nisu obazirale na njih. Navodni bivši krajiški obavještajac je maknut s mjesta upravnog vijeća u dokumentacijskom centru Domovinskog rata, zakon o mirovinama je suspendiran do daljnjeg, veteranska bolnica je odjednoim osnovana a naveliko se raspravlja i o mogućnosti postavljanja zakona o braniteljma kao Ustavnog zakona. Ideja koja je potekla od Jadranke prije nekoliko godina.

4. Poplave koje su pogodile Slavoniju pokazale su još jednu stvar. Država je ispala neefikasna, spora, nebrižna i aljkava, Toliko aljkava da čak i predsjednik vlade kaže kako bi on osobno tužio državu da je na mjestu stradalnika. Toliko aljkava i nesigurna u sebe da je putem facebooka Vlada pozivala Hrvatice i Hrvate,. građane i seljake, da novce za pomoć stradalima doniraju nevladinoj organizaciji, Crvenom Križu. A čak i nakon prvog udara vode, čak i nakon nekoliko dana od početka poplava, na teren su različite nevladine udruge slale vlastite dobrovoljce na radove i pomoć. I tu je država kasnila, toliko da je ministarstvo branitelja pozvalo branitlelje da se uključe nakon što su branitlejske udruge već bile nekoliko dana na terenu.

Možda moje misli nisu dovoljno precizne, ali čini mi se da država i njene institucije postaju sve slabije. Političke stranke brinu o vlastitim interesima i materijalnim interesima vlastitog članstva. Većina naroda je isključena iz bilo kakvog institucionalnog djelovanja u društvu ili državi. Od njih se čak ni ne očekuje da izađu na izbore. Dapače, još bolje da ne izlaze.Angažirati se kroz stranke i boriti za neku ideju postaje sve manje učinkovito.
S druge strane, različite udruge i inicijative postaju sve moćnije i utjecajnije. Kroz neke institucije i van institucija djeluju na politički i društveni život i utječu na zakonodavce i moćnike. Lobiranje? Nije samo to u pitanju, već niz akcija koje se poduzimaju kako bi se stvari mijenjale u željenom smjeru.

Je li onda potrebno osnivanje nove stranke? Mislim da nije, dapaće, većinom postaje kontraproduktivno. Nasuprot tome, djelovanje kroz tzv. civilno društvo donosi slobodu djelovanja, veće mogućnosti pritiska na igrače u državi, a i bolje mogućnosti financiranja. Također, ako se udruge zalažu za točno određene ciljeve, onda im je i članstvo ili podupiratelji bolje organizirano i homogenije.Još bolje, mogućnost osnivanja udruga koje će biti kratkoročne i za jednokratnu uporabu. Samo za određeni cilj.