Kriteriji za odabir najboljeg sportaša, kriteriji za raspodjelu sredstava sportskim udrugama, kriteriji za vrhunski sport,... U sportu se stalno javlja potreba za određivanjem kriterija za rangiranje sportaša i sportskih ekipa zato su oni najčešće predmet velikih diskusija. Javlja se najprije osnovna dilema kako primijeniti kriterije na pojedinačne i grupne sportove, odnosno koji su na bilo koji način bolji ili mogu li se uopće izjednačavati rezultati. Najstarija je dilema vrednovanja sportova, odnosno koji je sport po kojem kriteriju važniji, bolji ili popularniji od drugih. Slijedi zatim rasprava oko postizanja rezultata tijekom jedne sezone. Ako je sport isti ili slični i ako je rang isti kako vrednovati postignute rezultate. Recimo je li moguće primijeniti isti kriterij za oba kluba s različitom pozicijom na tablici. Također ovaj problem možemo pratiti i za isti klub ili pojedinca. Trebali povećati sredstva ako je ostvario bolje rezultate ili mu ona pripadaju bez obzira na postignuti rezultat. Sljedeća dvojba javlja se oko olimpijskih i neolimpijskih sportova. Jesu li sportovi po ovom kriteriju jednaki ili oni olimpijski imaju prednost. Zašto i kako to primijeniti u konkretim situacijama lokalnih zajednica koje nemaju razvijene sve sportove i nemaju najzanimljivije rezultate baš u olimpijskim sportovima. Gledanost i atraktivnost sporta također ulazi u određivanje kriterija o nekom sportu ali koliko to može ili smije utjecati na njegovo napredovanje kroz top ljestvicu sportova. Zatim se ponovo javlja priča o radu s mladim i domaćim sportašima. Koliku prednost može imati klub koji uspješno radi s većim brojem mladih i uključuje ih u sport te i u svojoj prvoj ekipi ima veliku većinu domaćih igrača za razliku od kluba koji ima pomladak, reda radi a u prvoj ekipi ima kupljene igrače.
Ovo je samo dio dilema i dvojbi oko kojih se razgovara u sportskim krugovima i koji bi u trenutku stvaranja novih kriterija za raspodjelu proračunskih sredstava namijenjenih sportu morali biti u prvom planu, kako bi se u narednim godinama sport razvijao pravim putem.

Pred varaždinskom sportskom zajednicom predstoji veliki posao izrade novih kriterija financiranja sportskih udruga i klubova. Iz godine u godinu sve je veći broj udruga koje na bilo koji način njeguju sportske aktivnosti. Sve se one javljaju Zajednici sportskih udruga grada Varaždina kako bi ostvarili prava na financiranje iz gradskog proračuna. Povećanjem broja članica ali i smanjenjem interesa gospodarstvenika za financiranje sportskih klubova javlja se nesklad između želja i mogućnosti. Sportska oprema, troškovi prostora i trenera, putovanja, kotizacije za natjecanja, suci, hranarina ili plaća za profesionalne igrače samo su dio onoga što klubovi moraju podmiriti ukoliko se žele ozbiljnije natjecati u svojoj sportskoj grani. Dio klubova već se ozbiljno suočio s tim problemima a javila su se i prva istupanja i iz najviših rangova natjecanja onih kolektiva koji nisu uspjeli osigurati minimum novca za osnovne potrebe.
Rješenja će tako dolaziti stihijski ili će klubovi ali i gradovi i općine ipak uspjeti realno procijeniti svoje mogućnosti i u tim okvirima razvijati sport i dodatno podupirati određene sportske grane ili klubove.
Gospodarski trenutak iziskuje donošenje odluka koje će najvjerojatnije u konačnici dovesti do amaterizacije ili gašenja pojedinih klubova ili udruga, dok će druge doživjeti svoj procvat. Nužno je načiniti realnu i izvedivu strategiju razvoja sporta i nje se držati. Nažalost, česti su primjeri da se na riječima zalaže za jedan koncept sporta a u stvari financira drugi. Kada se usuglase mogućnosti sa željama iz njih bi trebali proizaći i kriteriji raspodjele sredstava.
Postoji nekoliko modela koji su primjenjivi i kada se lokalna samouprava i sportska zajednica odluči za jedan treba ga dosljedno provoditi i po mogućnosti bez uplitanja politike odnosno političkog utjecaja pojedinaca za interese pojedinog kluba ili pojedinih osoba.
Klubovi i udruge također moraju promijeniti svoj odnos prema donatorima i sponzorima te se odviknuti da će sve njihove troškove mora podmiriti lokalna samouprava.

Prilikom rasprava o različitim temama vezanim uz sport sve češće se provlači teza da nekvalificirani treneri i sportski djelatnici ne bi smjeli voditi treninge mlađih uzrasnih kategorija. Razloga je puno, od onih "zdravo razumskih" pa do visoko stručnih. Primjerice u nekim zemljama s mlađim uzrasnim kategorijama smiju raditi samo visokoobrazovani treneri kako bi se smanjile eventualne nepopravljive greške nestručnog rada. U drugim pak zemljama išli su još dalje te postoji samo školski sport. Kako ne bi mislili da su to neke egzotične zemlje radi se o Australiji, SAD-u i drugima. Dakle, s mladima trebaju raditi samo školovani treneri koji će postaviti dobre temelje eventualnog budućeg ozbiljnijeg bavljenja sportom, jer će svako trenirati ono što mu nedostaje i pri tome se neće ugroziti zdravlje djece već će naprotiv posebno odabranim vježbama za svakog ponaosob unaprijediti zdravstvenu sliku mlade generacije. Kod nas u ovom segmentu postoji paralelni sustav, školski sport i klupski sport s mlađim uzrasnim kategorijama. To se ne mora sukobljavati, pogotovo ako na oba mjesta rade kvalificirani kineziolozi.
Veza trenera-stručnjaka sa drugim znanstvenim disciplinama može dovesti do značajnog napretka. Moraju se najprije srušiti barijere u glavama te uspostaviti puna suradnja znanosti sa trenerima. Često znanstvenici misle da treneri ne mogu provesti a treneri pak zaziru od znanosti. Edukacijom trenera i najvjerojatnije dolaskom novih mladih školovanih trenera ta veza će profunkcionirati. U prvom redu trebala bi biti uspostavljena veza sa dijagnostičkim centrima. Nakon dobivenih rezultata pregleda i testiranja tek bi se moglo prići kreiranju programa treniranja koji bi bio puno efikasniji od dosadašnjih. Tada bi se i postojeći neiskorišteni kapaciteti primjerice u medicini mogli potpuno iskoristiti i primijeniti. Klubovi bi dobili puno kompletnije mlade sportaše, kojima ne smije biti primarni cilj brzi uspjeh već postepeni razvoj i nadograđivanje prirodnih mogućnosti, tako da kroz cijeli tijek mlađih uzrasnih kategorija imaju što raditi i učiti.

Dok završavamo godinu i govorimo o sportskim rezultatima i sportskim dostignućima zaboravljamo kako sport ima posebno mjesto u očuvanju i unapređenju tjelesnog i mentalnog zdravlja.
Posebno je važno tjelesno vježbanje u predškolskoj i ranoj školskoj dobi kada se pravilnim i stručnim radom, vođenjem i vježbanjem može aktivno utjecati na sam tjelesni razvoj. Osim toga u to se doba stvaraju navike bavljenja sportom tijekom cijelog života. Svjedoci smo svih negativnih pojava kod mlade generacije u "zapadnim razvijenim zemljama" koja sjedečkim načinom provođenja slobodnog vremena povećava pretilost uz slabu motoričku sposobnost, pa znamo koliko je važno da mlada generacija raste uz sport i zdravi način života.
Znanstveno utemeljena istraživanja daju zaključiti da se vježbanjem može utjecati i na intelektualne funkcije, model ponašanja u društvu, socijalizaciju i dr.
Moderni način života u budućnosti će sve više štetiti zdravlju jer ćemo sve više biti okrenuti neprirodnim položajima i neprirodnom načinu života zato uz sva sportska dostignuća tijekom godine treba poticati bavljenje sportskim aktivnosti što većeg broja ljudi.
Uz to ne treba zaboraviti i utjecaj sportskih aktivnosti u socijalizaciji i zbližavanju ljudi čak i kada su iz različitih govornih i kulturoloških područja. Sport je tako puno više od brojčanih rezultata. Sport u svoju bit uključuje i igru, što i kod starijih sudionika ponovo izaziva zaboravljene emocije slične onima iz djetinjstva, što vrlo pozitivno djeluje na mentalno zdravlje.

Štetna komercijalizacija i isticanje nesportskog ponašanja dvije su zabrinjavajuće negativne tendencije u sportu kako na globalnom tako i na lokalnom planu.
Štetni rezultati pretjerane komercijalizacije i obraćanja pozornosti samo na tzv. vrh piramide ostavlja medijski ali i financijski nepokriven najveći dio sportaša koji koji se nalaze u klubovima. Akcent samo na iznadprosječne vrhunske rezultate koji se mogu mjeriti u svjetskim razmjerima često dovodi do prevelikih napora za organizam mladih sportaša da oni rezultate plaćaju svojim zdravljem koje im ostaje trajno narušeno. Sport usmjeravanjem pozornosti sam ona takve rezultate gubi svoju humanu crtu koju bi po svojoj orijentaciji morao posjedovati. Podlijeganje sporta krutim tržišnim i komercijalnim uvjetima dovodi do izjednačavanja sportaša sa robom. Zato ne čudi kada se u kratkom vremenu od heroja i prvaka pada u zaborav i anonimnost. Svjetla reflektora okreću se drugom sportašu koji je za menadžere i njihove marketinške stručnjake samo mogući izvoru zarade i reklame.
Često vrlo dobro medijski popraćena i istaknuta događanja uz sport su i nesportska ponašanja. Vijest o tučnjavi na utakmici ili bilo kojem nesportskom ponašanju sportaša nadmašit će svojom veličinom i medijskim prostorom vijesti o samom sportskom rezultatu. Zatim, česta su nesportska ponašanja u upravama klubova koji svojim potezima krše sva pravila fair playa i držanja ugovora i dane riječi. Nešto što bi se u svijetu sportskih djelatnika moralo i te kako poštivati jer je dio univerzalne filozofije sporta. Promoviranje pojedinaca koji svojim nastupima i djelovanjem štete ugledu sporta nanosi se nesaglediva šteta i dalekosežne posljedice po sport u budućnosti. Sve rjeđe se bilježe izjave i nastupi koji naglašavaju toleranciju, zajedništvo, pomaganje i sve druge pozitivne vrednote. Potrebno je razdvojiti sportsko suparništvo od ljudskih i humanih odnosa među sportašima i sportskim djelatnicima koji se bave istom ili sličnom vrstom sporta.

Sportski klubovi ili sportske udruge često organiziraju razne sportske priredbe. Razloga ima više a osim promocije česti razlog je i financijska zarada. U manjim mjestima klubovi organiziraju razne turnire a od prihoda financiraju neke od aktivnosti kluba. Manjim klubovima na nižim razinama natjecanja potrebna su i manja sredstva pa sa jednom ili dvije manifestacije godišnje uz božićno-novogodišnju tombolu ili nečim sličnim uspiju pokrito većinu svojih aktivnosti i natjecanja.
Veći klubovi koji se natječu na višim razinama natjecanja trebaju više novca za svoj rad i sama natjecanja. Međutim, iako im je na raspolaganju ista mogućnost organiziranja raznim manifestacija oni se u to vrlo rijetko upuštaju. Trenutna financijska situacija nameće kao potrebu sportskim klubovima da se okrenu svim mogućim izvorima financiranja pa tako i ovom u sklopu organiziranja sportskih manifestacija svih vrsta. Gradske i općinske blagajne imaju sve manje sredstava namijenjenih za sport, a sponzori „važu“ svaku kunu prije nego je doniraju. U takvom recesijskom okruženju svaki klub koji pronađe još neki način financiranja bit će spašen i preživjet će a svi oni koji su okrenuti jedino dotacijama imat će vjerojatno puno problema.
Jedan od primjera su malonogometni turniri. U ovo vrijeme često su stizali brojni pozivi za sudjelovanje na takvim turnirima ali ovih dana čuju se vijesti da se neki od poznatih malonogometnih turnira otkazuju. To su moguće prve naznake otpadanja onih koji nisu dobro organizirani pa će morati odustati ili predati organizaciju sposobnijoj ekipi.
Neki sportovi nisu niti počeli koristiti svoje mogućnosti za organizaciju sličnih manifestacija. Za vrijeme priprema poznatih klubova ili reprezentacija moguće je organizirati prijateljske i pripremne utakmice. Za poznate i atraktivne ekipe i sportaše moguće je zainteresirati gledatelje koji bi kupili ulaznicu da vide neke od vrhunskih sportaša. Potvrda tome bila je i nedavna rukometna utakmica RK Varteks Di Capria sa RK CO Zagreb. Oko četiri tisuće gledatelja došlo je vidjeti majstorije naših najboljih rukometaša. Vjerojatno bi taklo došli vidjeti i KK Cibonu ili neki od poznatih stranih ekipa sa zvučnim imenima. Uz to klub bi mogao organizirati i prodaju suvenira i sl. Uz promociju moglo bi nešto dospjeti i u klupsku blagajnu a sve to naravno može doći samo ako ima volje i sposobnosti ljudi u varaždinskim sportskim klubovima.

Sport danas sve više napušta svoju odgojnu komponentu i priklanja se onima kojima je najvažniji zarada, prestiž i brzi uspjeh.
Međutim, broj onih koji se bave raznim vidovima sportom u njegovom rekreacijskom ali i odgojnom vidu (sport u školi) puno je veći od onih koji se bave natjecateljskim tzv. vrhunskim sportom. Taj omjer upozorava da fokusiranje sam ona "vrh piramide" i financiranje tog pogona ne odgovara potrebama većine sportaša.
Tako je zanemaren odgojni, zdravstveni, socijalizirajući faktor sporta. Ako sport definiramo kao odgojni proces sa određenim vrednotama proizašlim iz točno određenog odgojnog projekta dobivamo puno širu paletu krajnjih rezultata i ciljeva kojima sport može težiti.
Puno projekata koristilo je sport kao sredstvo u odgoju za nenasilje, te socijalizaciju mladih delikvenata. Društvena vrijednost sporta nadilazi privatne interese zarade i može vrlo lako poticati i razvijanje moralnih vrijednosti, u prvom redu poštenja i fair playa.
Sport kakav danas poznajemo s naslovnica sportskih novina više nije besplatan, više nije zabava, više nije izazov i igra kakav je sport u svojoj osnovi. Sport gubi svoju ulogu poticatelja i stvaratelja izvora motivacije. Sve moralne i duhovne vrijednosti sporta su marginalizirane a do izražaja dolaze i u prvi plan se nameću vanjski elementi poput zarade, prestiža i brzog uspjeha.
Sport može povećati kvalitetu života u zajednici zbližavanjem i međusobnom uvažavanju ljudi jednog mjesta ili dijela grada. Odumiranje tih humanih komponenti sport gubi teško zamljenjiv i nenadoknadiv utjecaj na razvoj mladih, na njihov izbor aktivnosti i njihovo buduće ponašanje u društvu.
Profesionalni sport trebao bi biti samo jedan, odvojeni dio sporta. O ovim razmišljanjima trebali bi voditi računa svi oni koji planiraju razvoj sporta u svojim sredinama i koji odlučuju o raspodjeli sredstava namijenjenih ovoj vrlo bitnoj djelatnosti društva.

Oznake: SPORT

Lažiranje broja gledatelja na sportskim borilištima dio je obmanjivanja javnosti u koji su upleteni sportski klubovi, sportski djelatnici ali i sportski novinari.
Predstavnici klubova imaju želju prikazati broj gledatelja što većim jer im to podiže cijenu kod sponzora i mogućih poslovnih partnera. Taj dio se može razumjeti ali se ne može i ne smije opravdati. Umjesto da klubovi rade na svojoj pozitivnom promociji, na podizanju sportske kvalitete, na organiziranju susreta i turnira sa pravim vrhunskim sportašima koji privlače gledatelje i sponzore, na organiziranju nagradnih igara za gledatelje, zanimljivog programa u poluvremenu i prije i poslije utakmice, prodaju ili podjelu sportskih i navijačkih rekvizita i suvenira oni se bave lažiranjem podataka. Kratkoročno možda neki od njih i uspiju uvjeriti svoje sponzore da je to tako ali ne mogu tako raditi vječno. Svaka nečasna radnja, pogotovo u portu se ne isplati i kad-tad stiže zaslužena kazna. Predstavnici nekih klubova stalno „plaču“ kako nitko ne želi sponzorirati njihov klub a ništa ne rade da njihov klub bude ogledalo poštenog sportskog zalaganja i truda u kojem se vide rezultati stručnog rada u svim uzrasnim kategorijama a ne samo u plaćeničkoj prvoj ekipi za koju su stalno potrebna velika materijalna sredstva, pa bi ih građani iz poreza trebali financirati njihovo igranje sportskim klubom.
Dokle god u sportskog obitelji grada o tome svi šute ili samo gunđaju u kuloarima, neće biti napretka. Toj klimi pridružuju se često i sportski novinari uz dužno poštovanje časnim iznimkama. Neki od njih prihvaćaju takva pravila igre a drugi se tako tješe da je tako događaj na kojem moraju biti važniji ako na papiru piše da ima više gledatelja.
U svakom slučaju negativnosti u sportu nisu samo one koje se odnose na namještanje utakmica. Takav stil „muljanja“ sa svim i svačim u klubu stvara atmosferu koja malo po malo otvara vrata i ozbiljnim stvarima kao što su već spomenuta namještanja utakmica. U uređenoj zemlji to su ozbiljne stvari, a kako je kod nas mafijaški i „rodjački“ stil postao skoro pravilo ponašanja, stalno i na svakom mjestu se moram ukazivati na ono što je loše kako bi znali prepoznati i eliminirati.

Sportaši su veliki "gastarbajteri" i vrlo često odlaze iz sredine u kojoj su počeli. Razlozi su naravno različiti. Prvi su oni da netko odskače u svojoj sredini i s vremenom je bolji od ostalih u svom sportu pa odlazi u veća središta gdje je kvaliteta i koncentracija igrača veća. Zatim tu su oni koji traže veću financijsku dobit pa im nije dovoljno ili su prerasli "hranarine". Oni također odlaze u veća središta gdje su financijske mogućnosti klubova veće ili gdje je interes za određeni sport veći pa klubovi lakše dolaze do financijskih sredstava.
Odlazi se i iz znatiželje, ispitivanja vlastitih mogućnosti i građenja sportske karijere. Neki pak odlaze jer se ne slažu sa klubom u kojem su počeli pa traže druge sredine u kojima imaju više razumijevanja za njihove poglede na sport.
Na isti način u neku sredinu, kao i našu dolaze sportaši iz drugih krajeva. Ovdje dolaze iz istih ili sličnih razloga. Međutim, nekad takvi dolasci dovode u pitanje vrednovanje domaćih igrača. U pravilu bi ti igrači trebali biti znatno bolji od svih domaćih pa da na taj način opravdaju više novca koja dobijaju. Ako to nije slučaj onda se u pravilu stvori razdor u postojećoj ekipi i nikada se ne postignu željeni rezultati. Pogotovo je opasno ako se kupuju igrači za prvu ekipu a ne radi se dovoljno s mlađim uzrasnim kategorijama pa se stvori "legionarska" ekipa koja je tu samo zbog novca i vrlo se brzo može razići i ostaviti klub praktično bez članstva.
Iz raznih objektivnih razloga ekipe popunjavaju svoj kadar međutim ako to prijeđe kritičnu masu onda se počinju javljati neki od nabrojanih problema. Posebno je opasno ako se klubovi zaduže samo za kupnju igrača pa u toj nerealnoj želji, za što većim uspjehom "pojedu" sredstva za sljedeće generacije.

U sportu, ali i životu svatko želi barem jednom biti najbolji, najuspješniji i na najvišem postolju. Neki to ne mogu jer jednostavno nemaju dovoljnu kvalitetu u odnosu na druge ekipe ili pojedince. Drugi opet zakažu u odlučujućem trenutku kada trebaju napraviti posljednji mali korak do najvišeg trona, tada ruka ili noga zadrhti i zakasne djelić sekunde ili milimetra. Treći pak, koliko god su dobri imaju tu nesreću da je s njima u konkurenciji netko tko je toliko bolji iz raznih razloga tako da je prvo mjesto zauvijek zaboravljeno.
U svim tim ali i sličnim situacijama koje se znaju pojaviti u sportu situacijama treba se znati nositi s a svime time i unatoč toga postizati odlične rezultate. Zato je potrebno izabrati "sebi ravne" protivnike ili suparnike s kojima se može mjeriti. Tako je npr. u rukometu trenutno nedodirljiva ekipa iz Zagreba koju niti jedna domaća ekipa već dugo nije pobijedila. Međutim, to ne znači da se treba prestati igrati rukomet. Treba se boriti za drugu ili treću poziciju gdje se nalaze ekipe koje su po budžetu i igračkom kadru a prvenstveno po sportskom znaju blizu.
Oni koji imaju problem u "glavi" i uplaše se prvog mjesta i moguće pobjede moraju poraditi na sebi. Možda promijeniti trenera ili uz sportskog trenera dodatno zatražiti savjet sportskog psihologa. Potrebno se ponekad natjecati i sa samim sobom na način da uspoređujemo svoj napredak od natjecanja do natjecanja, od utakmice do utakmice. Isto se odnosi i na one koji objektivno nemaju potrebnu kvalitetu. Dodatnim treninzima možda ju je moguće dostići ili se jednostavno pomiriti sa realnošću i tražiti zadovoljstvo također u osobnom napretku bez obzira kako on donosio malo u usporedbi s drugima.
Svačiji napredak trebao bi se mjeriti individualno. Uspoređujući za koliko je nešto napravio u prošloj sezoni a koliko to iznosi sada ili koliko je postigao golova, koševa ili bodova u prošloj utakmici ili sezoni a koliko u ovoj. Na taj način svi imaju svoje mjesto "pod suncem" i svi imaju pravo na uspjeh i mogu biti najuspješniji, najbolji i na svom vlastitom postolju. Možda presudna stvar u karijeri sportaša je pronaći način motivacije i način realnog vrednovanja svog napretka.