Najčešći nastavak sportske karijere nekog imalo uspješnog sportaša je tipa vlasnik kafića. Oni koji ga ne poznaju mogli bi reći da je novac stekao uz šank kada ga je kasnije ponovo uložio u šank. Nekako normalno bi bilo da se zarađen novac ili skupljeno znanje iskoristi ponovo na mjestu u kojem je najjači. Dakle, u sportu.
Ne zarade svi sportaši jednako niti uspiju steći ista znanja tijekom karijere ali svatko bi na svoj način mogao doprinijeti razvoju sporta koji mu je na neki način omogućio sportsku karijeru.
Ne mora svatko izgraditi sportsku dvoranu, netko može urediti sportski teren za sport kojim se bavio. Može pomoći klubu iz kojeg je ponikao i u kojem je dobio osnove. Može to biti i skroman dar u obliku kompleta dresova i slično ukoliko se radi o „manjem“ sportu u kojem su zarade daleko niže.
Razvoj sporta tako bi se mogao znatno ubrzati kada bi se suvišne „ergele“ BMW-a i birtija pretvorile u lopte, kopačke i slično.
Osim toga uspješni sportaši tijekom svoje karijere stječu razna znanja i imaju priliku skupiti brojna strana iskustva vezana uz sport. Tako ne bi trebalo biti čudo da sportaši umjesto točionica alkohola otvaraju sportske akademije, organiziraju sportska događanja i vode sportske objekte, postaju treneri, uvode novitete u sportski marketing i sl.
U svemu ovome nužna je i barem minimalna pomoć lokalne zajednice. Možda bi ta pomoć mogla biti i veća ukoliko ima razumijevanja da se mladima na taj način daje pozitivan primjer o aktivnostima nakon sportske karijere a ne putokaz da sve završava na dnu čaše ili boce.
Dakle, vratiti sportu ono što su od sporta dobili bio bi normalan tijek stvari. Tu bi svoju satisfakciju vidio i njegov prvi trener ili nastavnik tjelesnog odgoja koji sada jedva preživljava od mizerne mirovine. Taj uloženi trud koji najčešće nije plaćen niti dovoljno vrednovan, da od grupe šmrkavaca napravi male sportaše tada bi bio barem malo uzvraćen.
Dakle, nemojmo slaviti one koji misle samo na sebe i medijski se produciraju s nemoralnim ispadima, već dajmo ruku onima koji su ljudi u punom smislu riječi.

Filozofija "lako ćemo" i "samo obećaj neka sve funkcionira a kasnije ćemo brinuti o izvršavanju obećanja" sve više donosi štete, kako u ostalim segmentima društva tako i u sportu. Neodgovornost kao obilježje jednog sustava uzela je maha ali silom prilika dolazi vrijeme u kojem ćemo se vratiti osnovnim vrijednostima.
Tako su i u varaždinski sportskim klubovima sve su prisutnije situacije u kojima predsjednici i vodstva klubova obećavaju "brda i doline" a na kraju malo toga ispoštuju. Obećavaju trenerima, igračima i djeci a da unaprijed nemaju plan da će to moći ostvariti.
Toga ima od profesionalnog nogometa pa do rada s mladima. Kada se tako nešto dogodi na nivou profesionalnog nogometa onda su dogovori najčešće precizirani ugovorima pa putem suda ponekad i dođe do rješenja ali i takve situacije znaju dugo trajati i nositi sa sobom traume.
Međutim, kada se takve situacije događaju u "manjim" klubovima i sportovima, gdje nije sve regulirano ugovorima i uz prisustvo pravnika i još se lome preko dječjih leđa onda stvari postaju znatno ozbiljnije.
Nepedagoški i "šarlatanski" rad u većem broju klubova može donijeti dugotrajno negativne posljedice za varaždinski sport općenito. Zato je nužno da se takvi primjeri ne prešućuju i ne toleriraju već treba primjereno reagirati. Najprije institucije kojima je to posao a kao rezultat bilo bi korektno da se aktere nečasnih događanja odstrani iz sporta. Barem na neko vrijeme.
Mladi ljudi koji se danas razočaraju u svoje klubove i sportske uzore sutra neće biti gledatelji, niti mogući sponzori tih klubova jer će zapamtiti negativne konotacije postupaka "velikih" i "pametnih" predsjednika i uprava klubova.
Žalostan je i prošlogodišnji primjer da sportska struka opravdano isključi nekoga iz tog sporta a zatim mu se dozvoli da radi s djecom u tom istom sportu i naravno napravi glupost. Odgovornost u osnovnom značenju je opet zanemarena.