Lažiranje broja gledatelja na sportskim borilištima dio je obmanjivanja javnosti u koji su upleteni sportski klubovi, sportski djelatnici ali i sportski novinari.
Predstavnici klubova imaju želju prikazati broj gledatelja što većim jer im to podiže cijenu kod sponzora i mogućih poslovnih partnera. Taj dio se može razumjeti ali se ne može i ne smije opravdati. Umjesto da klubovi rade na svojoj pozitivnom promociji, na podizanju sportske kvalitete, na organiziranju susreta i turnira sa pravim vrhunskim sportašima koji privlače gledatelje i sponzore, na organiziranju nagradnih igara za gledatelje, zanimljivog programa u poluvremenu i prije i poslije utakmice, prodaju ili podjelu sportskih i navijačkih rekvizita i suvenira oni se bave lažiranjem podataka. Kratkoročno možda neki od njih i uspiju uvjeriti svoje sponzore da je to tako ali ne mogu tako raditi vječno. Svaka nečasna radnja, pogotovo u portu se ne isplati i kad-tad stiže zaslužena kazna. Predstavnici nekih klubova stalno „plaču“ kako nitko ne želi sponzorirati njihov klub a ništa ne rade da njihov klub bude ogledalo poštenog sportskog zalaganja i truda u kojem se vide rezultati stručnog rada u svim uzrasnim kategorijama a ne samo u plaćeničkoj prvoj ekipi za koju su stalno potrebna velika materijalna sredstva, pa bi ih građani iz poreza trebali financirati njihovo igranje sportskim klubom.
Dokle god u sportskog obitelji grada o tome svi šute ili samo gunđaju u kuloarima, neće biti napretka. Toj klimi pridružuju se često i sportski novinari uz dužno poštovanje časnim iznimkama. Neki od njih prihvaćaju takva pravila igre a drugi se tako tješe da je tako događaj na kojem moraju biti važniji ako na papiru piše da ima više gledatelja.
U svakom slučaju negativnosti u sportu nisu samo one koje se odnose na namještanje utakmica. Takav stil „muljanja“ sa svim i svačim u klubu stvara atmosferu koja malo po malo otvara vrata i ozbiljnim stvarima kao što su već spomenuta namještanja utakmica. U uređenoj zemlji to su ozbiljne stvari, a kako je kod nas mafijaški i „rodjački“ stil postao skoro pravilo ponašanja, stalno i na svakom mjestu se moram ukazivati na ono što je loše kako bi znali prepoznati i eliminirati.

Sportaši su veliki "gastarbajteri" i vrlo često odlaze iz sredine u kojoj su počeli. Razlozi su naravno različiti. Prvi su oni da netko odskače u svojoj sredini i s vremenom je bolji od ostalih u svom sportu pa odlazi u veća središta gdje je kvaliteta i koncentracija igrača veća. Zatim tu su oni koji traže veću financijsku dobit pa im nije dovoljno ili su prerasli "hranarine". Oni također odlaze u veća središta gdje su financijske mogućnosti klubova veće ili gdje je interes za određeni sport veći pa klubovi lakše dolaze do financijskih sredstava.
Odlazi se i iz znatiželje, ispitivanja vlastitih mogućnosti i građenja sportske karijere. Neki pak odlaze jer se ne slažu sa klubom u kojem su počeli pa traže druge sredine u kojima imaju više razumijevanja za njihove poglede na sport.
Na isti način u neku sredinu, kao i našu dolaze sportaši iz drugih krajeva. Ovdje dolaze iz istih ili sličnih razloga. Međutim, nekad takvi dolasci dovode u pitanje vrednovanje domaćih igrača. U pravilu bi ti igrači trebali biti znatno bolji od svih domaćih pa da na taj način opravdaju više novca koja dobijaju. Ako to nije slučaj onda se u pravilu stvori razdor u postojećoj ekipi i nikada se ne postignu željeni rezultati. Pogotovo je opasno ako se kupuju igrači za prvu ekipu a ne radi se dovoljno s mlađim uzrasnim kategorijama pa se stvori "legionarska" ekipa koja je tu samo zbog novca i vrlo se brzo može razići i ostaviti klub praktično bez članstva.
Iz raznih objektivnih razloga ekipe popunjavaju svoj kadar međutim ako to prijeđe kritičnu masu onda se počinju javljati neki od nabrojanih problema. Posebno je opasno ako se klubovi zaduže samo za kupnju igrača pa u toj nerealnoj želji, za što većim uspjehom "pojedu" sredstva za sljedeće generacije.

U sportu, ali i životu svatko želi barem jednom biti najbolji, najuspješniji i na najvišem postolju. Neki to ne mogu jer jednostavno nemaju dovoljnu kvalitetu u odnosu na druge ekipe ili pojedince. Drugi opet zakažu u odlučujućem trenutku kada trebaju napraviti posljednji mali korak do najvišeg trona, tada ruka ili noga zadrhti i zakasne djelić sekunde ili milimetra. Treći pak, koliko god su dobri imaju tu nesreću da je s njima u konkurenciji netko tko je toliko bolji iz raznih razloga tako da je prvo mjesto zauvijek zaboravljeno.
U svim tim ali i sličnim situacijama koje se znaju pojaviti u sportu situacijama treba se znati nositi s a svime time i unatoč toga postizati odlične rezultate. Zato je potrebno izabrati "sebi ravne" protivnike ili suparnike s kojima se može mjeriti. Tako je npr. u rukometu trenutno nedodirljiva ekipa iz Zagreba koju niti jedna domaća ekipa već dugo nije pobijedila. Međutim, to ne znači da se treba prestati igrati rukomet. Treba se boriti za drugu ili treću poziciju gdje se nalaze ekipe koje su po budžetu i igračkom kadru a prvenstveno po sportskom znaju blizu.
Oni koji imaju problem u "glavi" i uplaše se prvog mjesta i moguće pobjede moraju poraditi na sebi. Možda promijeniti trenera ili uz sportskog trenera dodatno zatražiti savjet sportskog psihologa. Potrebno se ponekad natjecati i sa samim sobom na način da uspoređujemo svoj napredak od natjecanja do natjecanja, od utakmice do utakmice. Isto se odnosi i na one koji objektivno nemaju potrebnu kvalitetu. Dodatnim treninzima možda ju je moguće dostići ili se jednostavno pomiriti sa realnošću i tražiti zadovoljstvo također u osobnom napretku bez obzira kako on donosio malo u usporedbi s drugima.
Svačiji napredak trebao bi se mjeriti individualno. Uspoređujući za koliko je nešto napravio u prošloj sezoni a koliko to iznosi sada ili koliko je postigao golova, koševa ili bodova u prošloj utakmici ili sezoni a koliko u ovoj. Na taj način svi imaju svoje mjesto "pod suncem" i svi imaju pravo na uspjeh i mogu biti najuspješniji, najbolji i na svom vlastitom postolju. Možda presudna stvar u karijeri sportaša je pronaći način motivacije i način realnog vrednovanja svog napretka.