Sloboda navijačima ali pravim sportskim navijačima a ne nezrelim huliganima i nasilnicima, koji su jedino hrabri u grupi i koji na sportske terene dolaze isključivo zato da se drugi dan mogu hvaliti kako su napravili "strašne svari" i da su bili na TV. Te individue zaustavljene u razvoju koje se u životu ne mogu istaknuti ničim drugim osim svojom glupošću tako teroriziraju sve one koji bi željeli gledati sportske utakmice i navijati za svoje ekipe a ne izazivati nerede.
Dakle, treba se zalagati za slobodu navijača, tj. da se prave navijače oslobodi tih maloumnih nasilnika i isfrustriranih pijanih terorista.
U tzv. "navijačkim skupinama" prema socijolozima koji su ih počeli proučavati još davno vlada sljedeće razmišljanje. U redovima tih navijača uvijek se nađe šačica onih koji izazivaju i provociraju ili druge navijače ili policiju. Kada im opni odgovore onda oni uvuku u sukob cijelu svoju navijačku skupinu iako u njoj ima onih koji se nikada ne bi potukli ali kada se nađu u takvoj situaciji stavljeni su pred zid. Primjer jednog sociologa mlađe generacije koji se infiltrirao u jednu takvu skupinu i s njom pohodio utakmice. Uvjeri ose da oni najslabiji u hordi postaju najagresivniji jer su dio snage "koja ruši i gazi sve pred sobom". Kretala se ta "navijačka skupina" do stadiona i u želji da pokažu koliko su oni "jaki" prevrnuli su jedan kiosk , razbili dva, tri izloga i jedan automobil s registarskim tablicama koje im se nisu svidjele bacili su u more.
Kada se povede policijski i pravni postupak onda se u javnosti stvara dojam da se to sudi svim ljubiteljima tog kluba ili određenoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini. A, situacija je potpuno jasna sudi se šljamu koji uništava a ne navija za svoj klub niti voli sport. Zato uvijek treba da je uhićen ili osuđen nasilnik koji je razbio, uništio, ozljedio ili ubio.
Nitko nikad nema ništa protiv navijača ali protiv takvih terorista trebali bi se svi okrenuti a prije svih ostali navijači njegova kluba i isključiti ih iz svog društva, kako ih ne bi mogli poistovjećivali.

U ekipnim sportovima u praksi se zna pojaviti nešto što bi mogli nazvati zajednička svijest, odnosno kada ekipa djeluje kao jedna cjelina. Svatko je zadužen za jedan dio u igri pa tako počnu i razmišljati unutra tog zadanog okvira. Pojedinci se sve više specijaliziraju za svoju poziciju i sportsku ulogu. Najčešće postoji jedan od članova ekipe koji najčešće nosi ima kapetana a njegova je uloga da bude koordinator na terenu. On je šef ekipe kada je igra u tijeku jer trener ne može sudjelovati u tom dijelu. Kapetana tada često nazivamo i "mozgom" ekipe pa se njemu daju ovlasti da razmišlja i za druge igrače. Kada igra ne traje tada tu funkciju preuzima trener koji naređuje svima što trebaju raditi.
Dobre strane takve organizacije i primjene su najčešće bolji rezultati ekipe koja ih primjenjuje jer nama samovolje pojedinih igrača i izlaska iz dogovorene koncepcije igre. Zatim, olakšava igranje i kretanje prema cilju jer ekipa djeluje kao neki živi organizam u kojem svi rade svoj dio posla. Taj se dio može primijeniti i u drugim sferama djelovanja gdje je važno djelovanje u timu.
Međutim, u toj organizaciji i raspodjeli poslova ako se prihvaća doslovno moguće je otkriti i neke loše karakteristike, pogotovo kada se sve shvaća doslovno. U kultnoj tv seriji Monty Python karikirali su te negativne posljedice na jednoj desetini vojnika. Savršeno uvježbani vojnici izvršavali su sve što je od njih tražio njihov narednik. Na bojišnici oni djeluju sinkronizirano i vojnički opravdano ali u jednom trenutku pogine njihov narednik i oni se počnu nasumice gibati po bojišnici izvodeći dijelove nepovezanih naredbi koje su izvježbali.
U sport, na sreću nema takvih situacija, ili su vrlo rijetke u kojima pogiba trener ili kapetan, ali se događa slična situacija kada trener ili kapetan budu isključeni iz igre odnosno sa terena. Tada se zna dogoditi da se raspadne dogovoreni koncept igre. Preduhitriti takve situacije nije jednostavno ali se mogu ublažiti ukoliko svaki član ekipe zadrži i svoje pravo na razmišljanje i donošenje zaključaka u korist ekipe i u takvim kriznim situacijama. Možda se onda niti ne bi događale situacije da sportska ekipe npr. otputuje u drugu zemlju bez viza.

U vrijeme recesije i krize, u vrijeme racionalizacije poslovanja, restrukturiranja i štednje na svim nivoima u nekim našim sportskim klubovima i dalje vlada blagostanje.
Dobili su na upravljanje i korištenje stadione, terene, dvorane a njima izgleda nije važno da li su ti prostori puni ili prazni, iskorišteni ili ne, donose li nekakav prihod ili ne. Međutim, traže se stalno dodatna sredstva za profesionalne pogone i plaćanje uglavnom stranih igrača a sami ništa niti ne pokušavaju do doprinesu u financijskom, poslovnom ili organizacijskom smislu.
Tijekom ljeta je nova varaždinska sportska dvorana bila prazna a svi termini bili su plaćeni od strane Grada. Gdje su inicijative o organiziranju Ljetne sportske škole za djecu, gdje su ti klubovi i njihovi treneri da u plaćenim terminima dvorane organiziraju treninge za pomladak, zašto nitko nešto ne pokrene i učini nešto za sport i klub konkretno? Kada se traže popisi mladih igrača i polaznika sportskih škola tada klubovi "štancaju" podatke o stotinama članova a na treninzima ih ima jedva desetak. Također i sudjelovanje na državnim natjecanjima može biti indikativno. Ima u Varaždinu klobova koji nisu sa svojim "brojnim" podmlatkom bili niti na jednom važnijem natjecanju a kamoli postigli neki zapaženiji rezultat. Razloge treba vjerojatno potražiti u samom klubu, načinu rada i brizi za mlade. Jedino je pitanje tko će napraviti inventuru.
Možda bi bilo više igrača i rezultata da se s mladima više i kvalitetnije radi i možda onda ne bi trebalo stalno kupovati strane igrače i ne bi nedostajalo novca.
Neki klubovi imaju na raspolaganju prostor koji bi se mogao i iznajmiti i zatim od toga djelomično razvijati klub.
Uvjeti su stvoreni - sada su na redu oni koji mogu i znaju popuniti prostore i osmisliti događanja i redoviti sportski rad. Ukoliko u sadašnjim garniturama nema sposobnih i odvažnih treba ih potražiti i dati priliku novim ljudima koji ionako već čekaju pred "vratima" klubova s novim idejama i načinima rada ali očito da za njih još nema sluha.

Dolaskom financijske krize i smanjenjem svim mogućih troškova i izdataka došle su na red i donacije i sponzorstva za sportske klubove i sportaše.
Tzv. "velikim sportovima" nedostaje sve više sredstava a u rezultatskom smislu zaostaju sve više. Opstati u prvom razredu hrvatskog nogometa, košarke ili rukometa sve je teže bez igrača kupljenih sa strane. Takvi mijenjaju radnu sredinu najčešće samo onda kada dobiju financijski podebljane ugovore. Dobre omladinske sportske škole mogu nadomjestiti dio toga ali gotovo nikada ne mogu proizvesti toliko igrača koliko treba prva ekipa. Treneri su pak posebne biljke. Oni ne mogu nastati samo završetkom potrebne škole već stasaju nakon puno iskustva i urođenog smisla za takav posao. Takve osobe su još rjeđe pa bi ih odgovorni u klubovima trebali dodatno cijeniti.
Za sve ove tri kategorije potrebna su sredstva a uskoro će ostati ili je već ostalo samo za jednu. Kako će se takvi klubovi snaći u toj novonastaloj situaciji ostaje nam za vidjeti.
Oni sportovi ili klubovi koje nazivamo "mali" u ovoj situaciji vide svoju šansu. Očekuju da će se sponzori okrenuti njima jer oni za puno manje novca mogu ostvariti značajniji rezultati čak i na europskoj sceni. Očekuju da je došlo vrijeme kada je "bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu". Prevedeno na današnji sportski i sponzorski jezik značilo bi "bolje da sponzoriramo manje popularan sport i da se možemo pohvaliti u medijima kako naš klub igra u europskoj ligi prvaka nego da budemo jedan od sponzora "velikog" sporta u kojem ćemo na domaćem prvenstvu biti u sredini ili pri dnu prvenstvene ljestvice".
Osim toga ostaje i inicijativa o profiliranju manjih sredina za pojedini sport. Tako će manji grad odabrati jedan sport, u kojem ima tradiciju ili vide mogući napredak u rezultatima prve ekipe uz dobar rad s mladima. Za sve ostale klubove i sportove preostalo bi za minimalan rad s domaćim igračima i mladima. U ove varijante naravno ne možemo ubrojiti pojedince koji ponekad kompletan životni put posvećuju svojoj sportskoj karijeri i rastu bez obzira na okolinu i pomoć.
Sadašnje stanje najvjerojatnije vodi u prosječnost ili ispodprosječnost svih pa je vrijeme ako ne za promjene a ono za razgovore.