utorak, 31.03.2020.
Pjesmom - BUNIĆ BOGDAN - protiv korone
SVA VREMENA
Svaka nevolja življenja
uči nas na trajanje.
I ona vremena
koja su najgora,
proći će sigurno jednom,
samo razumom sve,
čovjek svjesno
prihvatiti mora.
A svanut će
poslije svakog mraka.
Samo u nama mora
biti volja jaka.
Pakla i nevolje je
u svakome
minulom vremenu
i do danas bilo.
I na svakome
minulom stoljeću
po nešto je
traga ostavilo.
Sva vremena
ma koliko teška,
sudbina su
a ne neka greška.
Ma kakve god nevolje
da nam dolaze
i svi ovi virusi
što nas muče,
sve će to uskoro
jednostavno stati.
I sve će to već suta
biti neko juče.
Mi ćemo svojom
sviješću znati
i u nevremenima
najtežim opstati.
Pjesmom - STARA TETA -protiv korone
ostani doma
moj stan je visoko
i ima sve svoje stanare
dvoje odrasle djece, njihovu mamu, psa, mačku,
paučiće I poneku drozofilu
moj stan voli
prijatelje.
voli
pogled kroz prozor.
moj stan čeka
sunce i oblake
i zvijezde
i vodu s neba.
moj stan voli
kad pjevam.
i sad, evo,
pjevam
od suosjećanja i straha,
i skupljenih nada u rukohvat.
moj stan voli
osmjehe i zagrljaje.
onako kako se griju
djeca,
kako se diraju
ljubavnici
i drveće.
moj stan voli
dobre pozive.
onakve kakav je bio tvoj
nakon jutra poezije,
u kafiću do kamenitih vrata,
ljekarna i dora s ključevima s druge strane.
moj stan sluša
dvorišta, kosove i vrapce
u prerano jutro,
čuje
krovove koji šapću s juga
i propuh sa sjevera
(pomaknula se vrata, možda i cijeli zid
to tutnjao je zmaj u dubokoj pećini)
moj stan ovog proljeća
prolazi
kroz zidove i prozore
svojeg četvrtog kata
i sa susjedima razmjenjuje
noćašnje snove.
ponedjeljak, 30.03.2020.
Riječ protiv korone - JOSIP
Josip Blažek
SJEĆANJE NA LJETO - SUSRET NA PLAŽI
Osvanulo je predivno srpanjsko pirovačko jutro ljeta gospodnjeg 2006. godine. Krici galebova i lagano lupkanje slanih valova uz lelujanje usidrenih brodica kao milozvučna pjesma odzvanjali su u mojoj duši stvarajući poseban mir kad sam usamljen šetao suncem obasjanim žalom, istovremeno sanjajući o rodnoj Podravini i dragima koje sam tamo ostavio. Naviknut na rano ustajanje, niti nakon dvotjednog boravka u Pirovcu nisam želio propustiti za mene najljepši dio dana, upijajući sve blagodati osvježavajućeg jutra. Ne volim baš previše podnevno prženje na vrelini užarene kugle zvane Sunce. U svakom slučaju, prednost dajem izležavanju u debeloj hladovini, pod obližnjom krošnjom, s knjigom u ruci, koja nerijetko završi na vlastitim naočalama i na vlastitom organu njuha, uz slabašne zvučne signale koje nehotice proizvodim. No, nisam jedini na plaži u toj zanimaciji.
Približavao se kraj godišnjeg odmora, a samim tim i povratak u zavičaj. Ni slutio nisam da ću toga dana doživjeti nezaboravan susret, toliko netipičan za more, ljeto, ili avanturu u predvečerje, kad rumenilo sunca i plavetnilo mora postaju jedno.
Bližilo se podne. Kriještave galebove i lelujanje brodica zamijenila je vreva, krcata plaža, vika i cika razdragane mlađarije (i ne samo njih!) koja je izvodila svakakve majstorije u plićaku, šarenilo suncobrana, plastičnih krokodila, lopti svih boja i dimenzija i ostale drangulije za što ugodniji boravak na vrućem pijesku uz osvježavajuće povremeno ulaženje u - ipak - hladniju Veliku kadu.
Iz svoje hladovine, leđima naslonjen na stablo polustoljetnog bora (tada mojeg vršnjaka) znatiželjno sam promatrao to uzbibano mnoštvo. Odjednom, pogled mi se zaustavi na (odnekud) poznatom licu, licu koje se poprilično razlikovalo od svih ostalih. Bilo je to već pomalo izborano lice starice, s velikom torbom u ruci, "japankama" na nogama, u dugačkoj, laganoj ljetnoj haljini, napola skriveno ispod šešira široka oboda koji je stvarao sjenu nad, radi bogatstva sunčeve jare, poluzatvorenim očima. Usprkos tome, i uz poneku boru, mogla se i s veće udaljenosti primijetiti posebnost tih očiju. Isijavale su toplinom, blagošću, životnom radošću, veseljem, dobrotom s velikim D.
Gdje li sam već vidio to lice? Vrtim film, poznato mi je, ne mogu ga nigdje smjestiti! Odjednom, gospođa je osjetila moj pogled, okrenula se, pogledi su nam se sreli. Zagonetno se osmjehnula. Pomislih: ta mladolika starica mora da se rodila s osmjehom na licu, toliko je bio razoružavajući i ohrabrujući istovremeno. Nakon podužeg promatranja i razmišljanja odlučim, ustanem, odem do gospođe, predstavim se: "Oprostite na smetnji, gospođo, jeste li Vi, možda, iz Koprivnice? Odnekud ste mi poznati, a ne mogu se sjetiti odakle". Gospođine nasmijane oči postale su još blaže i još svjetlije, srdačno mi je pružila ruku na pozdrav i rekla: "Drago mi je, gospodine, ja sam Anđelka Martić". Ostal sam paf, kaj da velim!
Nakon kaj sem došel k sebi od iznenađenja - zajedno smo, na njezin poziv, sjeli u debelu hladovinu ispod guste crnogorične krošnje. Rekao sam joj kako sam se u djetinjstvu oduševljavao njenim "Malim lanetom", ni ne sanjajući da ću jednog dana upoznati "Njegovu mamu".
Preostala su mi još tri dana boravka u Pirovcu, gdje "Mali Pirgić", kako sam je zvao, u svojom kući provodi godišnje šest toplih mjeseci. Uz svakodnevno druženje i duge razgovore o svemu i svačemu, naravno, o knjigama ponajviše, provodio sam najljepši dio odmora zahvaljujući slučajnom susretu i mojoj znatiželji. Na oproštaju zaželio sam joj mnogo zdravlja i svako dobro u povodu osamdeset drugog rođendana i dvadeset petoga hrvatskog izdanja "Pirga", njezine najpoznatije knjige za djecu koja je do tada bila prevedena na jedanaest jezika i objavljena u četrdeset izdanja, na čemu su joj, među ostalima, čestitali tadašnji predsjednik Mesić i ministar kulture Božo Biškupić. Obećali smo da ćemo se dogodine ponovo sresti u njenom i - od tada - mojem Pirovcu.
Bilo je to prvo, ali (nažalost) i posljednje viđenje s književnicom Anđelkom Martić – članicom Društva hrvatskih književnika.
Pjesmom protiv korone NADA
ZAGREB, 22.3.2020
Luster se zibal.
Ruomori su se tresli.
glažuovje se trlo
A z knig su se rasipali listi...
I još, i još, i još...
Pet sekundi
dokši nek cijela nuoč.
Nie bilo časa za strah.
Trebalo je zaustaviti zlo.
DOSTI! DOSTI JE...
I bilo je dosti.
Primirilo se.
Samo je još tu i tam
Nekaj nakla opalo.
Televizor se je zrušil.
Niema veze sa svietom.
Kak su drugi? Su živi?
Zovem sina. Ne javla se.
A moj tlak je visoko, visoko.
Opet se trese. Trese..
Još se je nekaj razbilo.
PAK DOSTI JE VEČ!
Stalo je...
Nazval je sinek. Dobro je.
Ljudi su na ulicama.
Z maskami radi korone.
Dielimo strah i pitanja.
Nišče ništ ne zna.
Idemo nazaj doma.
JAVI SE ČE TI KAJ TREBA.
rekel je Domagoj.
Fala.
Nakli je čuda rasipane žbuke
I spotrijetoga glaža.
Treba počistiti.....
Nada Starčević
Pjesmom protiv korone MIA
U need bolje vrijeme moglo se je sve
Zaboravit probleme
Reči Ljuto NE
A sada se skrivamo u like da bi preživjeli
Ne prolazimo ulicom ne putujemo vlakom
Što smo skrivili?
Na ulicama pustoga grada, samo loše vijesti
Strah i tuga vlada ,ne želiš nikoga sresti
I once shvatiš život Nema reprizu
Ovaj jedini život skratiš
Ako si ljudima preblizu
U neko sretnije vrijeme
Zahvalit ćemo sudbini što se oglasila
I svakoj dobroj duši
Što nas je spasila
Mia Behtan
nedjelja, 29.03.2020.
Pjesmom protiv korone IVAN GRAHOVEC
KNJIGA
Knjiga je brža od svakog aviona,
gdje ne možeš ići odvest će te ona.
Odvesti te može u zemlje daleke,
brzinom najbrže svemirske rakete.
Knjiga je ono što najduže traje,
bez nje se ne može, znanje nam daje.
Z nju ti ne treba ni auto ni cestarina,
dosta je za nju samo mala poštarina.
Ona ti štedi tvoj trud i vrijeme,
u njoj ćeš naći zanimljivije teme.
Poeziju, sve što može da te zabavi,
a može od tebi i poetu da napravi.
Zato ne odustaj od pisane riječi,
ne daj da te itko u tome spriječi.
Jer riječi uvijek ostaju na papiru,
pa ih možeš kad hoćeš čitati u miru.
NOVI POČETAK
Čuda se dese,
čežnja, susret,
nenadano, nenajavljeno,
treptaj srca, uzdah,
nastaje ljubav,
novi početak intime
sjedinjenje duša.
subota, 28.03.2020.
Riječ protiv korone - MIRJANA
MIRJANA HABEK
POTOK KUSTOŠAK
Nabujao je naš potok Kustošak preko puta bakine kuće, otopio se snijeg, navukli su se crni proljetni olujni oblaci iz kojih je lijevala kiša kao iz kabla, gotovo se prelio preko ceste i spojio s vodom koja je jurla grabom. Mutna prljava bujica puna granja hrlila je prema Savi, a kroz kišni slap bauljao je neki čudan lik. Mi djeca priljepili smo nosiće na prozorsko staklo i gledali kako se kreće potpuno mokar s crnim šeširom na glavi, opijen nekim lošim vinom, vrludao je do ruba ceste tik do ruba potoka, a zatim je uzeo zalet pa do grabe, pa opet u tom sumanutom smješnom cik cak kretanju. Nama je bilo smiješno kako uspjeva da u zadnjem trenutku prije pada u potok uzima zalet, prelazi cestu i zaustavlja se na rubu grabe i tako sve dok nije nestao iz našeg vidokruga. Sutradan smo čuli da je sretno stigao kući, baka je komentirala “Pijance i malu djecu dragi Bog čuva, jer nemaju pameti“.
U ljetno doba potokom je tekla čista voda po kojoj smo gacali tražeči skrivene rakove, gledali male ribice, tražili posebne kamenčiće, a iznad glava letjeli su leptiri, nisam voljela kad bi vilini konjici, tzv. konjske smrti, poput neke zlokobne zračne patrole preletjeli iznad moje glave, imali su velike oči, ispuštali neugodne zvukove, jedino što je na njima bilo lijepo to su bila krila. Priroda ih je obdarila krilima tirkizne, plave, roze boje. Nisam znala da su oni predatori koji napadaju druge kukce, njihov neugodan zvuk za njih je bio znak opasnosti, smrti, a krila su im bila tako lijepa poput duge.
Ponekad bismo pomagali našoj baki Elizabeti, bilo nas je cijelo jato unučadi, ponjeti korito i rifljaču do potoka gdje bi ona ispirala veš. Bila je visoka žena lijepih plavih očiju, isplela bi kosu u pletenicu, savila je na potiljku u krug i pričvrstila je dugim crnim ukosnicama, stavila bi maramu, a na nju tzv svitak.To je bio čvrsti deblji kolut izrađen od starih krpa za lakše nošenje tereta. Pamtim kako je stavila lijevu ruku na bok, a desnom namještala škaf pun veša, dok ne bi postigla ravnotežu i uz našu pratnju krenula put potoka. Zimi smo ponekad nosili i sjekiru za razbijanje leda. Što bi žene kostušijanke bez bistrog potoka Kustošaka.
Već dugo je potok zarobljen i tutnji betonskim velikim tunelom prekriven asfaltom, nema bistre vode, nema leptira ni vilinskih konjca,livada punih ivančica samo puno puno kuća i automobila.
Pjesmom protiv korone SLAVA
Slava Bozicevic
22. ožujka u 01:56 ·
MOLITVA OČAJNIKA
Danas nisam pjesnik.
Danas nisam novinar.
Danas nisam medicinska sestra.
Danas nisam učitelj.
Danas sam očajnik-
"ljudski mrav"- stanovnik ove lijepe
Plave planete.
Molim te Plava planeto, Zemljo- naš
jedini dom,
oprosti nam što smo
te uvrijedili, izrovali ti dušu, nanijeli nepravdu, narušili
tvoja pravila i zakone koje si miljarde godina čuvala. A mi smo ih u samo 150 zadnjih godina narušili i povrijedili tvoj eko-sustav. Oprosti nam nepromišljenost, gramzivost, zajažljivu glad za novcem koji stvara moč. A moč ima samo Stvoritelj.
Molim te Plava planeto ne šamaraj nas više. Poslana nam je lekcija koju čovječanstvo nikad prije nije doživjelo od
praiskona. Vidimo sada, u 21.stoljeću, otvorenih očiju i pri svijesti kako nam propadaju temelji života i ljudskog dostojanstva( miljarde ljudi i djece gladuje i umire bez
pitke vode).
Molim i Stvoritelja,
svjesna da nije stvorio svijet iz igre,
vec mu je dao zadatak razvoja i evolucije, da putuje prema usponu, do cilja. Čovječanstvo je preživjelo barbarstvo, robovanje, inkviziciju, pijani barok, renesansu,
fašizam, utopiju komunizma, smušeni socijalizam i razvio u materijalizam. Taj već sada zaudara po
truleži i počeli smo od njega bolovati i
na pragu smo apokalipse.
Molim Te Stvoritelju
zaustavi ovo pomahnitalo ludilo na planeti Zemlji.
Močnici nas truju, stavili su nam brnjice na usta da šutimo, stjerali nas u torove i smijemo zeleno drveće i cvijeće gledati kroz staklo-ne smijemo van, naređeno nam je da sa 2 metra udaljenosti se razgovaramo, nikako da se zagrlimo .
Naši bližnji umiru sami i napušteni, ne možemo im reči posljednje zbogom.
Familije su rastepene, prijatelji nedokučivi, malo tko radi, ekonomija propada, život stoji.
A MOČNICI igraju šah i pomiču figure
crna i bijele: ove čemo očistiti...ove
ćemo zbrisati.
"Ljudski mravi" su
izgubili put u vlastito dvorište. Molim Te Stvoritelju posvijetli i ukaži im pravi put.
Na liniji smo evolucije gdje je ljudska inteligencija dosegla visoki razvoj
(trebalo je miljarde godina da se rodi jedan Nikola Tesla i rasvijetli planetu)koja bi trebala prerasti u duhovnost, a koju smo u materijalizmu zapustili. Duhovnost je cilj evolucije.
Molim Te Stvoritelju
neka se rodi jedan novi Isus-prorok (Isus je promjenio svijet), Gandhi, Buddha, koji će postaviti nove vrijednosti života, izgrađene na novim temeljima, jer ovi naši današnji su truli i zaudaraju( u 2.svjetskom ratu su ljudi džabe poginuli
jer fašizam još tinja).
Duhovnost treba procvasti, ljubav i empatija treba dobiti
svoj pijedestal.
Zdrav duhovni život u svijetu počet će tek onda, kada će
fizički, mentalni, etički i društveni život sazreti da je
raznolikost svijeta
kulturno bogatstvo
I da izvorna istina
ujedinjuje svijet.
Molim vas uslišajte
molitvu očajnika
petak, 27.03.2020.
Pjesmom protiv korone - ĐURĐICA
ZAGREBU , S LJUBAVLJU
Zagrebačko jutro, hladno ,sneno,
snom snivača prekriveno.
Zastala je na horizontu zora
tutanj, buka, strava, očaj, mora.
Zadrhtalo je tvoje licitarsko srce,
srušile se zlatne stoljetne baštine,
jecale su duše tvoje burne povijesti,
crkve, zvonik Katedrale, zgrade umjetnosti ,
Zagreb je stisnuo svoje srce, dušu,
plakao pjesmu nepostojanosti, žalosti.
Tresla se Medvednica zemljina uzburkana utroba,
lomila pred sobom tragove povijesti.
Potres. Šok. Nevjerica. Strah i coronin dah.
O, kako je bespomoćan mali čovjek i njegov krah.
Kako samo treba trenutak da ode sve u nestanak,
u propast, bezdan, suze, žalost, tugu ,vječni mrak.
O, Zagrebe, o Zagrebe, Grade svjetlosti.
Dušo moje ljubavi, slatki moj san vječnosti.
Ne! U svojoj boli i slomu nisi ostao sam.
Tu smo svi s tobom i svatko je do bola shrvan.
Molimo Boga da ti podari smiraj tla, spas,
zbog tebe, tvoje postojanosti, zbog sviju nas,
za novi, ljepši život, budućnost,vjeru, molitvu
i pregršt ljubavi za svakoga od nas .
O, Zagrebe, o Zagrebe Grade vječnosti!
Duh vjere, kulture naših predaka .
Zbog nas živi život pravednika da naše
boli, patnje, suze budu muka zajednička .
Neka te vodi ruka Providnosti,
uz pregršt molitvi, zavjeta za nestanak zla ,
budi nam vizija nove budućnosti, nade ,
ljubavi, sloge, što dragi Bog nam dade .
Anamarija ,djeva čista ,nevina srca
što bila je ,nažalost tvoja prva žrtva ,a suze
njenih roditelja i žalost tvojih stanovnika
dati će obol u tvoj novi početak, razvitak.
O, Zagrebe ,opet ćeš zablistati u svom sjaju ,
opet ćeš cvasti u cvijeću i svom naraštaju ,
opet ćeš primiti blagoslov Svevišnjega
na zajedničku radost, molitve ,zaštitu i uslišenja .
Biti ćeš opet dom vesele djevojke i mladića,
bake, djeda, prijatelja, svećenika ,vodiča,
časne sestre, odgajatelja, učitelja ,liječnika ,
glazbenika, domaćice, zanatlija i privrednika .
O, Zagrebe grade na obzoru nove svjetlosti.
Budi naš ponos, dika ,utočište i hrabrosti, budi
naša snaga ,čelična jakost , ne izgubljena savjest.
Budi opet dom naše vjere, ufanja ,ljubavi , nade ,
tolerancije ,života dostojna svakoga čovjeka
koji te voli, poštuje i u tvom zagrljaju spas svoj nađe .
O,Zagrebe ,grade nase vesele mladosti,
o,Zagrebe ,dome i utociste nase starosti.
O,Zagrebe budi nam opet nas jedinstven grad ponosa i gordosti,
o,Zagrebe zivi nam i dalje u svojoj novoj ,svijetlijoj buducnosti
do beskonacnosti !
Ovu pjesmu posvećujem mom voljenom gradu Zagrebu povodom katastrofalnog potresa koji ga je pogodio nakon 140 godina u zoru 22.3.2020.u 6:24 minute, jačine 5,5 po Richterovoj skali.
Đurđica Ramqaj.
četvrtak, 26.03.2020.
Pjesmom protiv korone SANDRA
Sandra Petrž
GOTOVO JE!
Plače zemlja, plačem ja, plače moja duša, plače more, plaču rijeke, plaču planine, plaču nizine, livade i plaže, plače cvijet i svako drvo, plače nebo u očima mog sina, gdje nestade čovjek, gdje nestade milina, gdje su nestale sve boje, sve moje postalo je tvoje...
Plače zrak i teško diše....na nebu se crnilom pismo piše.
I tamno i gusto utrobu truje i veže nam jezik u čvor što psuje.
I kamen plače i sunce plače, ptice plaču i bogati plaču...
Da..i bogati umiru...zamisli!
I svi smo sad isti a opet nismo.
I vrti se zemlja plačući posustaje.
Uhhhhh...čak se i razmućenim jajima zavrtjelo u glavi od vrtloga zamućenih mozgova.
Svi plaču osim kamikaza.
Osušili vam se prsti, osušile vam se duše.. vi koji ovo učiniste zakulisnim igricama
cijelom svijetu....kamikaze uništavaju i druge i sebe tako će i tebe!
Ne budi slijep, ne budi glup, ne budi malouman, ne budi tup!
Uroni dublje, upitaj mrtve što putuju u koloni i plaču zbog nas jer mi smo ostali...oni više nisu.
Jesmo li sad napokon isti????
Jesmo li napokon isti pred Bogom barem sad????
Jer više nikad nećemo BITI pa ni tad.
Postoji samo SAD ...nema više kad...ni što je bilo prije ni što će biti sutra.
Sad i sad udahnimo jutra u pluća jer umrijet će svanuća kao što smo umrli svi mi,samo toga još nismo svjesni.
UŽASNI LJUDSKI STVORE- GOTOVO JE!
ŽAO MI JE!
MOGLI SMO BITI SRETNI....ALI JBG.
Foto: Zlatko Gašpar
srijeda, 25.03.2020.
Pjesmom protiv.Korone - Borna
Borna Kekić
Zagreb, Hrvatska
Zamisli život
bez kompa i bez laptopa
bez interneta, bez surfa
život bez toga
zamisli život
bez svih tih društvenih mreža
facebook , facebook
glavna faca ti si
facebook , facebook
u nama se ljubav desi
prava faca ti si
a ničija nisi
biti ću bez stresa,
ljubavnik sa fejsa
facebook , facebook
na istoj smo mi adresi
a znam gdje si
pa kažem
facebook , facebook
utorak, 24.03.2020.
Važna obavijest
četvrtak, 12.03.2020.
odgađaju se poetsko glazbene večeri
Ovom današnjom uredbom
odgađaju se sva okupljanja
na području Zagrebačke županije
Hvala!
ponedjeljak, 09.03.2020.
B.S. Sjedokosi i teta
Pjesničko društvo (i ne samo pjesničko,
nego i multiumjetničko) Vjekoslav Majer
već dugi niz godina okuplja ljubitelje
dobre riječi, glazbe, likovne umjetnosti i
multimedijskih predstava.
Ovaj put je predstavio svoj umjetnički rad
njihov član Boris Simeoni. bila je super ekipa
i odlični štimung. tri gitare, flauta i četrdeset
rasnih grla, bilo i ića i pića. a iznad svega
dobro uigrani tim poetoljubaca.
zahvaljujem Sjedobradom na časti I pozivu
da recitiram njegove stihove, nisam bila
pripremljena voditi ikakvu konferansu,
no osjetila sam potrebu da o autoru,
budući da ga poznajem osobno i
poznajem njegov pjesnički opus,
kažem nekoliko crtica iz njegove biografije,
svoje dojmove i istaknem osobitosti njegovog
umjetničkog stvaralaštva.
Snimku pjesničkog susreta i većinu fotografija
načinio je naš Borna, glavni tehnički čudotvorac
i brižni znalac vizualija i fonalija.
Našeg Borisa ne poznajemo samo kao admina,
nego i kao učitelja, profesora jezika i književnosti,
pedagoga, vrsnog poznavatelja glazbe, redovnog
posjetitelja glazbenih i kazališnih priredbi, ljubitelja
fotografije i oštrog kritičara kvaziumjetničkog kiča
i skribomanije.
Boris je i dugogodišnji bloger, organizator nekoliko
promocija, vlasnik zbirke poezije, sad je u pripremi
i slijedeća. Njegove su pjesme objavljivane u mnogim
časopisima te internetskim pjesničkim grupama,
odabirane među najbolje.
Kao dobar znalac književnosti unio je u svoje
pjesme asocijacije i paralele česte pjesničke
tematike, pronalazeći samo svoje, jedinstvene
motive, svoje ljubavi, svoje putove,
svoje krajolike i svoja sjećanja.
Odrastao u Zagrebu, u kajkavskom govornom
području (da, sad kajkavski nije samo narječje,
kajkavski je sad I službeno postao jezik) i utkao
u svoje stihove našu lepu domaču reč.
Prisjećajući se svojeg djetinjstva i mladosti,
svojih ljubavi i mjesta koje je obilazio i volio
bilježi svoje osjećaje, svoja razmišljanja te ih
ne suprostavlja nekoj fiktivnoj budućnosti,
nego ono što će tek doći anticipira rezignacijom
te predstavlja kao spoznaju neminovnosti.
Uz tračak ironije, kao poantu da je život kratak
i prevrijedan da bi se tratio bezvezarijama. Da,
Boris je hedonist, ljubitelj dobre hrane i kapljice,
vrstan kuhar koji opjevava i kleti i konobe, divi
se zelenim bregima kao što čezne za morem,
otokom i oblacima, dobar poznavatelj ženskih
srdaca I melankolični trubadur pod zidinama Lovrijenca.
Sve je te pjesničke motive, teme i slike autor
prenio iz svojih sjećanja i misli u poeziju,
a cijelo je društvo uživalo u odabranim riječima,
uz pjesmu, od naših lepih popevki, starogradskih,
pa do kantrija, uz odličnu pratnju glazbenika.
Posebno iznenađenje bila je projekcija filma u
kojem je sudjelovao kao jedan od autora.
Duhovit film uz sjajno odabranu glazbu na
koju se I dan-danas može drmusat na nekom tehno-partiju
Nogice su same poskočile. Hvala našim gitaristima,
našoj flautistici Sonji, Aliji na njegovom sevdahu,
. voditeljici Ljiljani na lijepim uvodnim riječima I
brižnoj organizaciji. Nadamo se da će pjesnik
organizirati još kakvo druženje, pa da dođu i
blogeri koji su propustili ovaj lijepi događaj.
sve je pripremljeno
Hvala Ranki na ovome lijepom prikazu.
Nadamo se i njenom solo nastupu.
Sve u svemu predivna večer!
četvrtak, 05.03.2020.
zanimljivo
ruke
ruke su moje misli moje riječi
u dodirima strujanje prenose
pozitivne vibracije samo trebam
ovlaš i namjerno kad leptiri lete
i plavo modro nebo u pozadini
dalje od usana vjesnici ljubavi
nedostižnim uvalama putuju
bile su ruke bile su dvije
desna se lijevoj smije
bile su ruke bile su moje
nježni dodir i vatre malo
nebo je u njene oči stalo
