Udruga umjetnika Vjekoslav Majer

subota, 28.03.2020.

Riječ protiv korone - MIRJANA



MIRJANA HABEK



POTOK KUSTOŠAK

Nabujao je naš potok Kustošak preko puta bakine kuće, otopio se snijeg, navukli su se crni proljetni olujni oblaci iz kojih je lijevala kiša kao iz kabla, gotovo se prelio preko ceste i spojio s vodom koja je jurla grabom. Mutna prljava bujica puna granja hrlila je prema Savi, a kroz kišni slap bauljao je neki čudan lik. Mi djeca priljepili smo nosiće na prozorsko staklo i gledali kako se kreće potpuno mokar s crnim šeširom na glavi, opijen nekim lošim vinom, vrludao je do ruba ceste tik do ruba potoka, a zatim je uzeo zalet pa do grabe, pa opet u tom sumanutom smješnom cik cak kretanju. Nama je bilo smiješno kako uspjeva da u zadnjem trenutku prije pada u potok uzima zalet, prelazi cestu i zaustavlja se na rubu grabe i tako sve dok nije nestao iz našeg vidokruga. Sutradan smo čuli da je sretno stigao kući, baka je komentirala “Pijance i malu djecu dragi Bog čuva, jer nemaju pameti“.
U ljetno doba potokom je tekla čista voda po kojoj smo gacali tražeči skrivene rakove, gledali male ribice, tražili posebne kamenčiće, a iznad glava letjeli su leptiri, nisam voljela kad bi vilini konjici, tzv. konjske smrti, poput neke zlokobne zračne patrole preletjeli iznad moje glave, imali su velike oči, ispuštali neugodne zvukove, jedino što je na njima bilo lijepo to su bila krila. Priroda ih je obdarila krilima tirkizne, plave, roze boje. Nisam znala da su oni predatori koji napadaju druge kukce, njihov neugodan zvuk za njih je bio znak opasnosti, smrti, a krila su im bila tako lijepa poput duge.
Ponekad bismo pomagali našoj baki Elizabeti, bilo nas je cijelo jato unučadi, ponjeti korito i rifljaču do potoka gdje bi ona ispirala veš. Bila je visoka žena lijepih plavih očiju, isplela bi kosu u pletenicu, savila je na potiljku u krug i pričvrstila je dugim crnim ukosnicama, stavila bi maramu, a na nju tzv svitak.To je bio čvrsti deblji kolut izrađen od starih krpa za lakše nošenje tereta. Pamtim kako je stavila lijevu ruku na bok, a desnom namještala škaf pun veša, dok ne bi postigla ravnotežu i uz našu pratnju krenula put potoka. Zimi smo ponekad nosili i sjekiru za razbijanje leda. Što bi žene kostušijanke bez bistrog potoka Kustošaka.
Već dugo je potok zarobljen i tutnji betonskim velikim tunelom prekriven asfaltom, nema bistre vode, nema leptira ni vilinskih konjca,livada punih ivančica samo puno puno kuća i automobila.

28.03.2020. u 19:55 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (48)
Travanj 2020 (70)
Ožujak 2020 (15)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (7)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (6)
Siječanj 2013 (1)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (4)

Nekoliko slova o nama

Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer" ima okupljanje svakoga petka od 19:00 sati.

U našoj udruzi možete pronaći:
neafirmirane ljude riječi i slike,
pjesnike,
pisce,
likovnjake
... uglavnom ljude koji prepoznaju, vole i njeguju lijepo i koji se vole družiti.

Na službenom blogu Udruge možete vidjeti naša tjedna, kao i sva ostala događanja, neke od radova naših članova i druge zanimljive sadržaje.
Cilj nam je predstaviti vam se i upoznati vas s našim radom, pa ako vi poželite upoznati nas i pridružiti nam se u stvaranju, srdačno ćemo vas dočekati na našim druženjima.

KOMENTARE KOJI NISU VEZANI UZ TEMU OBJAVE BRIŠEMO

Linkovi


SNIJEG SE TOPI (Vjekoslav Majer) recitira Zrinko Kapetanić



Tko je bio Vjekoslav Majer?
Književnik, pjesnik, prevoditelj (Zagreb 1900 - 1975.) Vjekoslav Majer rodio se u Zagrebu 27. travnja 1900.
Lirik zagrebačkih veduta, Griča, prizora s gradske periferije, malih radosti siromaha, hrvatski književnik , pjesnik, romanopisac, feljtonist i prevoditelj u Beču piše i objavljuje prozu i liriku na njemačkomu jeziku.
Povratkom u rodni grad za nj neposredno vezuje sve svoje književno stvaralaštvo. Nastavlja Matoševu i Wiesnerovu tzv. Gričku poeziju i stvara nekoliko antologijskih pjesama, među kojima su najpoznatije »Plinska laterna na Griču« i »Moj otac i ja«.
Pisac je jednostavna i neposredna izraza, te blagog humora. Prevodio je s njemačkoga i s hrvatskoga. Jednostavnim izrazom obrađivao je zagrebačku periferiju. Autor je romana "Pepić u vremenu i prostoru", "Život puža", te "Dnevnik Očenašeka". Poznat je i kao scenarist najpoznatijeg hrvatskog filma: "Tko Pjeva zlo ne misli" nastalog prema njegovoj knjizi "Dnevnik malog Perice". Vjekoslav Majer umro je u Zagrebu 4. prosinca 1975. godine .