subota, 28.03.2020.
Riječ protiv korone - MIRJANA
MIRJANA HABEK
POTOK KUSTOŠAK
Nabujao je naš potok Kustošak preko puta bakine kuće, otopio se snijeg, navukli su se crni proljetni olujni oblaci iz kojih je lijevala kiša kao iz kabla, gotovo se prelio preko ceste i spojio s vodom koja je jurla grabom. Mutna prljava bujica puna granja hrlila je prema Savi, a kroz kišni slap bauljao je neki čudan lik. Mi djeca priljepili smo nosiće na prozorsko staklo i gledali kako se kreće potpuno mokar s crnim šeširom na glavi, opijen nekim lošim vinom, vrludao je do ruba ceste tik do ruba potoka, a zatim je uzeo zalet pa do grabe, pa opet u tom sumanutom smješnom cik cak kretanju. Nama je bilo smiješno kako uspjeva da u zadnjem trenutku prije pada u potok uzima zalet, prelazi cestu i zaustavlja se na rubu grabe i tako sve dok nije nestao iz našeg vidokruga. Sutradan smo čuli da je sretno stigao kući, baka je komentirala “Pijance i malu djecu dragi Bog čuva, jer nemaju pameti“.
U ljetno doba potokom je tekla čista voda po kojoj smo gacali tražeči skrivene rakove, gledali male ribice, tražili posebne kamenčiće, a iznad glava letjeli su leptiri, nisam voljela kad bi vilini konjici, tzv. konjske smrti, poput neke zlokobne zračne patrole preletjeli iznad moje glave, imali su velike oči, ispuštali neugodne zvukove, jedino što je na njima bilo lijepo to su bila krila. Priroda ih je obdarila krilima tirkizne, plave, roze boje. Nisam znala da su oni predatori koji napadaju druge kukce, njihov neugodan zvuk za njih je bio znak opasnosti, smrti, a krila su im bila tako lijepa poput duge.
Ponekad bismo pomagali našoj baki Elizabeti, bilo nas je cijelo jato unučadi, ponjeti korito i rifljaču do potoka gdje bi ona ispirala veš. Bila je visoka žena lijepih plavih očiju, isplela bi kosu u pletenicu, savila je na potiljku u krug i pričvrstila je dugim crnim ukosnicama, stavila bi maramu, a na nju tzv svitak.To je bio čvrsti deblji kolut izrađen od starih krpa za lakše nošenje tereta. Pamtim kako je stavila lijevu ruku na bok, a desnom namještala škaf pun veša, dok ne bi postigla ravnotežu i uz našu pratnju krenula put potoka. Zimi smo ponekad nosili i sjekiru za razbijanje leda. Što bi žene kostušijanke bez bistrog potoka Kustošaka.
Već dugo je potok zarobljen i tutnji betonskim velikim tunelom prekriven asfaltom, nema bistre vode, nema leptira ni vilinskih konjca,livada punih ivančica samo puno puno kuća i automobila.
