ponedjeljak, 30.03.2020.
Riječ protiv korone - JOSIP
Josip Blažek
SJEĆANJE NA LJETO - SUSRET NA PLAŽI
Osvanulo je predivno srpanjsko pirovačko jutro ljeta gospodnjeg 2006. godine. Krici galebova i lagano lupkanje slanih valova uz lelujanje usidrenih brodica kao milozvučna pjesma odzvanjali su u mojoj duši stvarajući poseban mir kad sam usamljen šetao suncem obasjanim žalom, istovremeno sanjajući o rodnoj Podravini i dragima koje sam tamo ostavio. Naviknut na rano ustajanje, niti nakon dvotjednog boravka u Pirovcu nisam želio propustiti za mene najljepši dio dana, upijajući sve blagodati osvježavajućeg jutra. Ne volim baš previše podnevno prženje na vrelini užarene kugle zvane Sunce. U svakom slučaju, prednost dajem izležavanju u debeloj hladovini, pod obližnjom krošnjom, s knjigom u ruci, koja nerijetko završi na vlastitim naočalama i na vlastitom organu njuha, uz slabašne zvučne signale koje nehotice proizvodim. No, nisam jedini na plaži u toj zanimaciji.
Približavao se kraj godišnjeg odmora, a samim tim i povratak u zavičaj. Ni slutio nisam da ću toga dana doživjeti nezaboravan susret, toliko netipičan za more, ljeto, ili avanturu u predvečerje, kad rumenilo sunca i plavetnilo mora postaju jedno.
Bližilo se podne. Kriještave galebove i lelujanje brodica zamijenila je vreva, krcata plaža, vika i cika razdragane mlađarije (i ne samo njih!) koja je izvodila svakakve majstorije u plićaku, šarenilo suncobrana, plastičnih krokodila, lopti svih boja i dimenzija i ostale drangulije za što ugodniji boravak na vrućem pijesku uz osvježavajuće povremeno ulaženje u - ipak - hladniju Veliku kadu.
Iz svoje hladovine, leđima naslonjen na stablo polustoljetnog bora (tada mojeg vršnjaka) znatiželjno sam promatrao to uzbibano mnoštvo. Odjednom, pogled mi se zaustavi na (odnekud) poznatom licu, licu koje se poprilično razlikovalo od svih ostalih. Bilo je to već pomalo izborano lice starice, s velikom torbom u ruci, "japankama" na nogama, u dugačkoj, laganoj ljetnoj haljini, napola skriveno ispod šešira široka oboda koji je stvarao sjenu nad, radi bogatstva sunčeve jare, poluzatvorenim očima. Usprkos tome, i uz poneku boru, mogla se i s veće udaljenosti primijetiti posebnost tih očiju. Isijavale su toplinom, blagošću, životnom radošću, veseljem, dobrotom s velikim D.
Gdje li sam već vidio to lice? Vrtim film, poznato mi je, ne mogu ga nigdje smjestiti! Odjednom, gospođa je osjetila moj pogled, okrenula se, pogledi su nam se sreli. Zagonetno se osmjehnula. Pomislih: ta mladolika starica mora da se rodila s osmjehom na licu, toliko je bio razoružavajući i ohrabrujući istovremeno. Nakon podužeg promatranja i razmišljanja odlučim, ustanem, odem do gospođe, predstavim se: "Oprostite na smetnji, gospođo, jeste li Vi, možda, iz Koprivnice? Odnekud ste mi poznati, a ne mogu se sjetiti odakle". Gospođine nasmijane oči postale su još blaže i još svjetlije, srdačno mi je pružila ruku na pozdrav i rekla: "Drago mi je, gospodine, ja sam Anđelka Martić". Ostal sam paf, kaj da velim!
Nakon kaj sem došel k sebi od iznenađenja - zajedno smo, na njezin poziv, sjeli u debelu hladovinu ispod guste crnogorične krošnje. Rekao sam joj kako sam se u djetinjstvu oduševljavao njenim "Malim lanetom", ni ne sanjajući da ću jednog dana upoznati "Njegovu mamu".
Preostala su mi još tri dana boravka u Pirovcu, gdje "Mali Pirgić", kako sam je zvao, u svojom kući provodi godišnje šest toplih mjeseci. Uz svakodnevno druženje i duge razgovore o svemu i svačemu, naravno, o knjigama ponajviše, provodio sam najljepši dio odmora zahvaljujući slučajnom susretu i mojoj znatiželji. Na oproštaju zaželio sam joj mnogo zdravlja i svako dobro u povodu osamdeset drugog rođendana i dvadeset petoga hrvatskog izdanja "Pirga", njezine najpoznatije knjige za djecu koja je do tada bila prevedena na jedanaest jezika i objavljena u četrdeset izdanja, na čemu su joj, među ostalima, čestitali tadašnji predsjednik Mesić i ministar kulture Božo Biškupić. Obećali smo da ćemo se dogodine ponovo sresti u njenom i - od tada - mojem Pirovcu.
Bilo je to prvo, ali (nažalost) i posljednje viđenje s književnicom Anđelkom Martić – članicom Društva hrvatskih književnika.
