tako treba
subota, 29.10.2016.
nemam pojma što sam tražila
znam samo što ne nalazim
i nisam našla
pomalo razočarano, priznajem
uvijek se negdje u nečemu pomalo razočaramo
valjda je to ono potrebno uvijek
da ne pothranjujemo zabludu
Ooo, da bar
da bar u sebi nemaš tu jakost svega
tu posve neartikuliranu, što uopće ne razumije riječi
pa katkad ne razumijevam ništa,
čuvstvenost... sa tvrdim ... č
ili bar da ne prepoznajem dovoljno dobro
pa prepoznajući... razoČaram se
da bar znam postojati u vražju mater
nesamosvjesna
ali objektivno
pa da se mogu pljusnut bilo gdje, ono... ono
kao to jest to i ja mislim to i... da mi bar nije važno to
što u tvrdom pakiranju nekom zakrabuljano je u meni
pa otud... polete uvijek te oči i ruke i nekakve haha, smijeh...
smijeh.... nade
ma ne, ne nade
supropustljivosti ma što to značilo.
ali dobro je. to tako treba.
kuća bitka
petak, 28.10.2016.
Ona je u teškom stanju, osjeća ga beznadnim. Ne vidimo se ali je slušam dok mi govori. Progovara iz nje pribrana svjesnost. I jedno, čini se nerješivo, vodoravno i okomito - zaokruženo 'duboko sam nesretna'. Ona je na rubu - koliko je to daleko, koliko treba da se tamo stigne? Gurnuta do ruba, polagano, pomalo, kontinuirano. Zato se u boji njenog glasa ne osjećaju razdorni alarmantni vokali kakvi, u bilo kojem kutku svijeta da ih začuješ, u bilo koje doba dana i noći, mobiliziraju pažnju. Ali njeni nijemi krikovi možda samo bešumno lepeću negdje uokrug nje, ponad njene glave i zemljana lica u koje vjetar baca mokre bičeve kose - dok joj se tlo pod nogama odranja a nebo više ne pridržava - kao krila ptica što se roje visoko u dubini praznog prostora.
Ona bi da može bacila svoje oči da ne vidi, zagrnula zemljom svoj sluh da ne čuje. Progonjena vlastitim demonima i demonima u ljudskim obličjima, s maskama ljudskih lica. Prevarena, vjerujući naivno, izdana, pokradena, ponižena, odbačena. Stran joj je najrođeniji. Njenu djecu su odvratili od nje. Zlostavljana, na silu zaposjedana, primorana biti gdje nije željela iza visokih zidova gdje katkad dospiju oni sjajna uma i imaginacije, duha, ali neprilagođeni utoliko što su svoji, drukčiji, odakle nije bilo bijega dok je bježala iz jednog okvira u drugi, od jednog trpljenja u drugo, iza brava s ključevima što su ih drugi držali u svojim rukama, okivajući joj stiskom slobodu, kidajući ljudsku supstancu, po nalogu moćnijeg nekog kome se vjeruje više nego njoj, anestezirana, umrtvljavanih emocija i uma, sposobnosti, svoje snage, esencija, energija, strasti. Ona nema kamo, nema kuda, ne vidi izlaz. Beskućnica je, s dnevnim obrokom negdje gdje i ostali bez kuće i ičega svog. Sad kad se i njeni tamničari povlače svaki iza svojih, punjenih kao preparirane ptice, vrata, iza sigurnosnih brava, oglušujući se za dužnu pomoć. Na korak je od samoubojstva.
Žena je kao domovina. Samo što se domovina ne može ubiti. Ne može se popeti na vrh ograde mosta i baciti u rijeku.
Ne može se ustrijeliti. Dokončati sebe, jer je svuda i u svemu.
Žena, bez doma... bez kućnog praga a na pragu bezdna... - ta žena, čiju poeziju iz doba kad mi je poslala knjigu za mali osvrt čitam i ježim se - od ljepote tih kristalno čistih iznimnih stihova, ima i najljepšu kuću na svijetu.... svoju kuću bitka u koju kada korakneš.... miriše marcipan i bočica parfema razlivena na staroj hrastovoj komodi, miriše varivo od mahuna i krumpir pomiješan s malo soli i češnjakom s maslinovim uljem, zrele trešnje se smiješe s grana u njenom vrtu jedne ladanjske nedjelje i kruška i mali puževi kojima brani ući u kuću da im ne bude zima, i kupus u povrtnjaku i žuto more i plavo sunce jer ona voli zeleno, i latice cvijeta između kojih cvili zov neutaživih dubina, i miris pržene ribe pregorena ulja, jedna maca što drijema kraj kamina, valovi što udaraju o zvonike, krupne kapi kiše što natapaju zemlju....
Oznake: listopad
kao plime i oseke
srijeda, 26.10.2016.
Kao da mi se sve potroši u zamisli
mislim
okrenuta licem ka udaljenim krošnjama
kao da sam soba s terasom s pogledom na park
gledajući u jednu, učas, dok sam trepnula okom
iščezlu rumenu liniju neba između njih.
Kao da mi se sve potroši u zamisli namireno njome
mislim,
sjećajući se tek poslije neučinjenog i zaboravljenog
već prije u zamisli skovanog, ugođenog, razvijanog,
obećanog sebi za kasnije kada ću to moći.
Zamaknu mi tako i osjećaji, intenziteti što nagrnu
zamislima kao da će pući sva dugmad što ih sprežu
dok ih u sebi držim, sadržim, čuvajući do trenutka
kada ću s njima željeno moći početi.
Ali, kao da mi se u zamisli potroši i htijenje njome namireno
mislim
dok idući cestom k obližnjem dućanu trošim oči
zamišljajući ih kao neuspjele balončiće od sapunske pjene
što na trenutak treperavo sjaje na kolutiću u kog se puše
prije nego što skaplju
pletenica
utorak, 25.10.2016.
Sjetim se ponekad bake, ali njene duge kose koju je uvijek upletala u pletenice, sjetila sam se tek kad sam od svoje prvi put splela pletenicu.
Nimalo nalik njenoj, pomislih, gledajući raštrkane krajeve što su izvirivali na sve strane pa je pletenica izgledala poput rabljene četke a i nije se baš moglo razaznati što je.
Baka je svaku večer prije spavanja pred ogledalom raspletala pletenice i dugo raščešljavala kosu što joj je u sitnim talasićima padala niz leđa, kao u sceni iz nekih starih crno-bijelih filmova, kad glavna glumica pred ogledalom prije spavanja češlja kosu, prije nego što će se dogoditi neki zaplet, neko lice što će se iznenadno iza nje ukazati u ogledalu iskačući iza zavjese (kako lukava zamisao!) ili iz ormara (krik!!!). Ali, ne (osmijeh razliven licem, iznenadni okret, sretni uzvik upućen tajanstvenom pridošlici zajedno s usnama što se strastveno i čvrsto priljubljuju uz njegove?). Ne. Baka se samo umorno strovaljivala u krevet, kao i ja, ali je samo mojim dječjim očima to tad izgledalo nekako nedopustivo senzualno. Kao ritual ponovnog vraćanja sebi, svojoj kosi - metafori ženstvenosti, svojoj čvrsto upletenoj i stegnutoj putenosti što se tad raskošno raspuštala ali je s tako puštenom kosom nekako neobično odudarala od njenog lica i nikako se s njim nije slagala, pa sam i baku radije vidjela sa skupljenom kosom.
Nije ipak isto, podsjetih se, jer ja sam svoju pletenicu spletala tek uvečer, prije spavanja. Onako usput kao što se usput gledamo u ogledalu dok peremo ruke ili zagledamo sebi duboko u oči. Kao da sam bakinim prstima provukla kroz kosu i razdijelila je, splela u nešto nalik pletenici, mirnoćom s kakvom su možda nekoć davno i brojne druge žene uvečer uplitale svoj život u san prije nego što će sutradan, sagoren, postati pepeo i prah. Nešto nalik pristajanju na ono vječno žensko ni izgubljeno ni pronađeno ali skriveno brižno u nedostupnom, samo vlastitom, ondje gdje se krije moja neoslovljiva pobuna i nedodirljivost, privid da sam ja samo jedna a ne mnoštvo drugih koje produbljuju moj život do iščeznuća. Privid da bilo tko raspolaže nečim što žena otkriva tek kada sama odluči "učiniti nešto sa svojom kosom".
gledajući vas u oči
ponedjeljak, 24.10.2016.
Eva se stropoštala mrtva na pješačkom prijelazu, ruku prepunih vrećica s placa. I dok je tako u rasulu ležala na asfaltu, netko je pritrčao, opipao joj puls i rekao: "Kako glupa smrt!" Razljućena, otvorila je oči i promrsila kroz zube: "Nisam mrtva, glupane! Ne pada mi na pamet umrijeti s ovakvom frizurom." Ali već su je unosili u taksi, taksista je mahao rukama i začas se iza njega stvorila duga kolona automobila iz kojih su provirivala zaprepaštena lica. Šaroliko društvo radoznalaca priteklih iz obližnjih kafića kao i slučajnih prolaznika, od kojih su samo neke prisebnije žene pritrčale i počele skupljati stvari rasute iz vrećica, tupo je zurilo u prizor na cesti. Na snimku nadzorne kamere vidi se da je Evu pogodilo drvo. Vidi se i to da su radnici gradskih parkova već izdaleka mahali rukama upozoravajući je da se skloni jer su upravo podrezivali nekoliko divovskih grana jednog stabla koje su odavno prijetile da se slome pod vlastitom težinom i pogode nekog od prolaznika. Ali ona nije vidjela radnike da je upozoravaju a i da je vidjela ne bi shvatila da mašu baš njoj, jer zašto bi netko baš njoj mahao? Tek kad se približila zamijetila je neku gužvu a upitnik u njenim očima brzo je smijenila tama kakva se obično neizbježno nadvije nad svim neodgonetivim i važnim pitanjima ljudske egzistencije.
"Možda je krajnje vrijeme da napravim malo reda u svom životu", pomislila je Eva kad je prešla cestu noseći u rukama prepune vrećice s placa. Vidjela je radnike parkova kako joj mašu upozoravajući je da se skloni i prijeđe na drugu stranu ulice, jer su upravo podrezivali visoke grane jednog stabla koje su prijetile slomiti se pod vlastitom težinom i pogoditi nekog od prolaznika. Pri tome je kao i uvijek kad bi se pred njenim očima razvila slika svih uzornih žena iz njene obitelji, osjećajući istu neprispojivost uz nju, znala da se taj red ne odnosi na onaj gdje je - obzirom na mnoštvenost raznih načina napuštanja ovog svijeta - bilo važno ne izaći iz kuće - ma i do obližnjeg dućana - a da i posljednja krpica u kući nije ispeglana, posuđe oprano, ormari uredno složeni a pod do sjaja ulašten. Eva nije imala tu sreću da njen unutrašnji svijet zrcali sliku u kojoj bi živjele jednim istim dahom, njena slika i ona. Njena dimenzija sklada – unutrašnjeg s vanjskim.
"Iz koje to dimenzije gledaš, Eva?", upita se kad je napokon stigla kući, odložila vrećice i stala uz prozor.
"I kako uopće zgrnuti sve rasuto kada je pola tvojih stvari ostalo na cesti a pola ih ispod oka mjerka taksist dok te vozi i pjevuši ... All You Need Is Love.
što pamtim
nedjelja, 23.10.2016.
Pamtim predugu vožnju autobusom. Prtljag što je povremeno padao iz pretinaca nad našim glavama kad bi se autobus nagnuo u zavoju. Pamtim začetke uzajamnih netrpeljivosti i prijateljstava među putnicima. Ruku žene u sjedištu ispred mene što je povremeno grlila muškarca do sebe i njegovu ruku kojom je pokatkad doticao njezinu kosu ili obraz, pokrivao je jaknom.
Primjećujem da se sreća bitno sastoji od samih jednostavnosti.
Pamtim potom i jedan balkon na zgradi pri samom ulasku u grad. Žensko rublje što se na njemu sušilo, ljubičaste, crne, bijele boje... Ženu, možda pedesetih godina dok je otvarala vrata ulazeći s balkona u stan tako da me izdaleka zapahnuo komadić njenog života i prije nego što mi je nestala iz vidokruga. Pamtim prozor moje hotelske sobe s pogledom na pusti gradski park. Mir što je odisao mirisom ozona poslije kiše. Užitak još jedne cigarete kraj prozora prije spavanja, jer je soba bila za nepušače. S malo napora možda bih se prisjetila i pojedinosti prvog razgledanja grada. Pročelja zgrada, trgova i povijesnih zdanja. U živote velikih ljudi ulazilo se fakultativno. Neki su glasno negodovali protestirajući da je Srednji vijek bio čisti gubitak vremena. "U ovom dvorcu uopće nema raskoši!", prigovarali su.
Pamtim rijeku i rub ograde Karlovog mosta. Goluba kojeg sam zamijetila tek na fotografiji kako stoji tik do moje ruke, na ogradi mosta. Radost kad sam ga ugledala. Kao da ga je netko naknadno dometnuo na fotografiju.
Pamtim lice starijeg čovjeka u kupeu vlaka u metrou. Njegove oči što su neprestano treptale pred nekom slikom koja ga nije napuštala i ruku s kojom je povremeno brisao nevidljive suze. Njegove cipele i akt-tašna odavale su službu što je istrošila njegov život kao i ruka ručku na tašni a još jedan pogled na zaslon mobitela kojeg je izvadio iz džepa kaputa, nekog čiji očekivan poziv nikako ne stiže. Val beznađa još jednom zapljusne njegovo lice i razlije mu se ispod kože dok izlazim na stanici okrečući se još jednom ka staklu prozora iza kojeg stoji i nestaje mi iz vidokruga kad kompozicija opet krene i ne zamijetivši me.
Kao da sam golub s neke fotografije koju i neće imati priliku vidjeti.
Percepcija nečijih života što ih zrcale lica ponekad ostane među najupečatljivijim slikama grada što ih sa sobom nosimo nošeni bujicom utisaka kroz kameni mozaik ulica.
Po povratku, majka me pitala: "Kako su obučene žene u Pragu?" I zatekla me. Namrštila sam se i zamislila u uzaludnom pokušaju da se prisjetim ali mi ništa nije moglo u sjećanje prizvati ni jednu takvu sliku. Naposlijetku, dosjetila sam se! "Jednostavno. Ništa upadljivo."
Oznake: jedno putovanje, prošlost
duboko iznad
nedjelja, 16.10.2016.
Dušice, samo sumnjajući u onostranost perspektive su ti šire.
Wislawa Szimborska
Očiju ozbiljnih, zagledanih u nešto neprozirno, nešto izvan nas samih gdje obitava neki drugi svijet u čije je postojanje ona cijelom svojom dušom vjerovala, baka mi je jednom, dok sam još bila djevojčica, kazala – da je kao vlas kose tanak most kojim ćemo svi jednom morati prijeći s ove na onu stranu.
Kao vlas kose tanak je most kojim ćemo svi morati prijeći... – prisjećam se opet njenih riječi misleći na ovaj naš život – i evo me, kako već stavljam stol na tu vlas i prostirem stolnjak, na njeg stavljam vazu s cvijećem (tu čudnu egzistenciju što nas nijemo izjednačuje) pa sjedam u pletenu stolicu na ljuljanje i ljuljuškam se na vlasi dok mi s usana i iz ruku ispadaju slatke mrvice što se krune i padaju duboko dolje u ponor duše gdje ih dočekuju uvijek gladne ptice okrugle poput glinenih ćupova i očiju uprtih u nešto gore – duboko iznad – očekuju da im konačno padne i malo veći komad.
Na sasvim sličan način postojimo, primjećujem, gledajući krajičkom oka u rascvjetani buket u vazi i pored nje stavljam ruke na stol. Postojimo kao dvije tišine što jedna kraj druge tišinu čine prisnijom i blažom, ostavljajući dojam neke neopipljive stabilnosti.
Postojimo, kao ravnomjerno kucanje starog zidnog sata što se kukicom obješen o vlas njiše kao krletka.
dan u crtici
subota, 15.10.2016.
Teška sam. Dan se u meni nije pomaknuo od podneva do predvečerja, između dvije šalice kave, do večeri i likera s cimetom.
Samo se slika okolne prirode kao tek svježe obojan crtež, još mokar, sušila na vjetru.
I evo, poče kiša...
I u meni, kao u naglom prisjećanju da sam u dvorištu zaboravila pokupiti već osušeno rublje, munjevito se pokrenu pomisao
Pokisnut će crtež.
Oznake: subota
golo srce
subota, 08.10.2016.
O, ne stoga što sreća jest,
ta preuranjena prednost skoroga gubitka
- Rilke
On i nije shvatio odmah
što mu se događa kad emocija njime ovlada
kad duh igre nježno mu plamenom lizne vlastitu stud
kad srce mu progleda iz koprenom oporosti zakrite dubine
kad zidine njegove utvrde počnu se rušiti
pod najezdom duha na put u navali neobranjivoj.
On i nije odmah shvatio
kad padoše sve do jedne zatečene njegove straže a nekog čiju samo
tamnicu a ne slobodu štitiše ozari nada zbog tog pada
pa i nije mogao drugo do samo ćutjeti svoju snagu što nezadrživo raste
dajući mu krila kao jedra kojim može oploviti svijet
dok mu kroz tijelo naviru sile čistog postajanja
- onog što u rukama drži uzde svih mogućnosti i ne pozna nemoguće
onog što ga iznjedre tektonski pokreti u nutrini tijela
kada uza se žudi prigrliti drugo, vršcima prstiju budeći ezoteriju u njima,
nestrpljiv, kao svirač čije ruke čeznu dohvatiti instrument.
I kad bi spreman zaputit se preko oceana i samo na splavu
otvoren kao biće koje ni samome sebi više ne stoji na putu
neke sjenke, neka priznanja, oteše mu ruke
i on odmah ni shvatio nije
što mu se događa kad razum nadvlada emocije.
neprolazno
petak, 07.10.2016.
Kad je zauvijek otišao Klarin otac i kad se stišala gužva a ona ostala sama, počela je pretraživati sve kutove kuće – od podrumskih prostorija, garaže i stvari u njima, sve do tavana. Potaknula je na to zapravo mala crna bilježnica, notes u kožnom ovitku, kojeg je slučajno našla u podrumu a pripadao je njenom ocu. Odjednom, znala je da traži nešto što bi bila njegova zabilješka, neki zapis, nešto osobno, poput pjesme ili bar kratke impresije.
Ponadala se da će ga možda upoznati bolje ako pronađe nekoliko redaka, poput - da mišlju koliko god daleko da dopiremo, ništa se ne može usporediti s iskustvom i trenutkom udjela u nečemu, koji ostaje negdje zapisan i kad uzalud tražimo riječi kojima bi ga opisali jer već se sam ispisuje i ostaje otisnut u nama... - ali ih nije pronašla. Ponadala se da će negdje naći neku bilješku, nešto opipljivo poput opipljivosti dlana o kojeg bi mogla osloniti bradu i tako zagledana u prozirnost iza koje ostaju živjeti misli ničim odnešene, pronaći opet onaj dom koji jedino i nastanjujemo i znati kako je taj dom jedina brazda u kojoj postojimo i ostavljamo neizbrisivi trag života.
Nije li premalo ono što sam uistinu znala o njemu? - mislila je - Tek dnevno neki trenuci u kojima bi čitao novine ili gledao televiziju, igrao šah, šetnje - uglavnom večernje - kad bi ona obično trčkarala ispred njega razgledajući prozore kuća ili se ogledajući u večernjem nebu uvijek spremna da iz svoje vječnosti na samo jedan poziv - idemo na sok, Klara! - sklizne niz konop s najbliže zvijezde i pružajući mu ruku požuri s njim do stola na terasi gradske kavane.
Ništa nije pronašla iako je pomno prelistala svaku stranicu i pozorno zagledala u svaku brojku kojih je tu i tamo bilo, ne bi li bar u brojkama i njihovom rukopisnom obliku otkrila neku zamišljenost i tišinu koja je možda prethodila vitičastom i promišljenom broju 7 ili u 2 što je izgledalo kao da bez sumnje zna kamo plovi, pronašla neku podudarnost s mišlju koja je najprije oklijevala a zatim se otisnula praćena pogledom...
Nije li možda negdje ostao kakav papirić zaturen između listova, tražila je dalje, gdje se umorna spustila misao - dan je bio predug, a kako li ta rastrošnost mora biti kraljevska za leptira.... kad bi to znao... ili kad bi znali mi... - pa bi pronađenu bilježnicu spremila kao dragocjenost koju je iznenada otkrila ispod hrpe stvari u podrumu i sakrila je na sigurno. Spasila jedan dio njegove neprolaznosti o kojoj nije znala ništa.
Ali ništa. Baš ništa. Ni jedne riječi. Ničega što bi pisalo, poput... - Sinoć sam razumio kako se ona izvjesnost koju već duže naslućujem ali sad prepoznajem njen ishod po tome kako se lijepi uza zidove i oblaže ih odvajajući me sve više od ostatka svijeta, otkriva u svoj svojoj prikrivenosti - tek kad Klara uđe u sobu. Ona me i ne gleda misleći da spavam pa prilazi zrcalu i ogleda se, namješta kosu, žuri izaći čim prije, shvaćajući moju malaksalost kao nešto isključivo moje i prolazno - u onom trenutku kad ovlaš primijeti da ležim i da još nije prošlo. A ona narančasta zavjesa na prozoru koju vjetar naglo podiže i ispuni kao da je jedro kad se još jednom ogledajući u zrcalu okrene i tiho da me ne probudi otvori vrata, najednom padne kada zatvori vrata iza sebe.
all my love
četvrtak, 06.10.2016.
dobro za ples....
to be ... to be
srijeda, 05.10.2016.
Postoji jedna ulica u kojoj sam napisala gotovo sve moje pjesme.
Ulica je uska, napučena gusto zbijenim dućanima i zanatskim radnjicama kraj kojih se sunce nekad zakotrlja meko i lijeno kao velika paperjasta lopta od prozračne žute vune.
Stara kaldrma nedavno je zamijenjena novim kamenim pločama, pa žena očiju boje lastavice koja me uvijek posluži kad sjednem ispred male kavane gdje nezaobilazno svratim kad prolazim tom uličicom, donoseći mi kavu, danas kaže: "Pogledaj, sad smo kao Stradun!"
Nasmijem se i polako započnem svoj ritual, ali ovaj put ne prosipanja šećera u i oko šalice a i šećer je ovaj put u kocki, već krišom prosipajući ispod stola višak tople vode koju mi ona uvijek donese u šalici iz koje ću piti da bih kavu razblažila, gledajući ispod oka da li me tko vidi.
Ulica je pomalo kakofoničnog imena: Čižmedžiluk
U toj maloj ali burnoj žili kucavici između brojnih što se granaju starom gradskom jezgrom, život se odvija kao u malom putujućem kazalištu izvan scene.
Izvan scene, život je uvijek bogatiji i dijalozima i koreografijom, pa se smijem dok ispijajući kavu sjedim kao u pauzi između dvije kazališne probe još uvijek odjevena u scenski kostim, slušajući dvojicu starijih statista kako pričaju:
"Ne mogu ništa raditi. Sve mi se ljulja", kaže jedan.
"Pa lezi i zaspi", odgovara drugi.
"Pa ne mogu zaspat, to i jest problem!"
"Ajde, biće dobro", pozdravljaju se i odlaze svaki na svoju stranu.
Djevojka s pladnjevima prepunim voćnih kupova što ih nosi na rukama kao da žonglira, prolazi ulicom smiješeći se.
"Gdje si ljepotice!", dobaci joj znanac u prolazu.
"Evo me."
"I? Jel' prošlo?", pita je očito dobro upoznat s nekim događajem u njenom životu.
"Nije..."
"Proći će."
Tower of song, svira iz obližnje radnjice s bižuterijom.
Djevojčica nalik ljubičici u čizmicama prolazi ulicom i kiše. U jednom trenutku naiđe i grupa svirača išetala iz Cohenove skladbe, u plavim prugastim odijelima i modrim šeširima, ulaštenih cipela, udarajući takt, pa poželim ustati i zaplesati s njima u svojim ljubičastim cipelama.
Na pročelju minijaturnog restorana preko puta, pod čijom tendom od dva stola jedan je uvijek prazan, za vjetrovitih dana njiše se i tabla s natpisom: "To be or not to be" s prekriženim 'or not'.
Life in Sarajevo
Jedina integrisana stvar koju volim je jaka crna kava
- nepoznati mi autor
Oznake: zbirčica
poslijeponoćna bilješka
utorak, 04.10.2016.
Okružena. Gdje pogledam sjećanjem, shvatim. Ja sam plašt što bi ga se domogle neke ruke. I te ruke i plašt isto su svilenkasto skliski. Rukama, dlanovima, među prstima, stisni-šaku-blago-otpusti, on se živ nezgužvan opet razgrtao kao netaknut.
Plašta se domoći. Ali mene
- to je bilo nešto tuđe, strano. Nije pripadalo istom organskom tkanju kojem su te ruke bile podatne. Pružale se podatno, živih kretnji, gipkih kao i plašt, pokretljivih, budnih, čulnih ruku.
Izdaleka a opet najbliže posred grudi, shvaćam. Neka osjećanja za koja sam mislila da im dugujem dosljednost, biti im odana, čine se kao prikivanje sebe uz ustrajnost potpuno druge vrste potpuno druge vrste od kretanja neovisna o meni uokrug šireći se nepovratnom mjerom udaljavanja što je opisivala odijeljenost. A Ustrajnost od Shvaćanja za se tkala mogućnosti koje bi je još podupirale, podupirale, potkupljujući shvaćanje mogućnostima kroz koje bi se utkano ono nekako preobrazilo u s više mene podstavljen plašt kojim bi se dala zaogrnuti ta mjera udaljenosti izmještajući se u neku novu moguću bliskost.
Nisam prekidala. Ali samo sam povukla nit ili se ona izvukla sama što je odijelila povezanost između mene i drugih.
I netaknuta, onako, cijela kao plod odazrijevam, odazrijevam, obla su mi oba obraza, čelo, ramena, bokovi slobodni, koljena, koraci... - besluh prostora...
Nadnese li se
netko će čuti
ovo disanje iznutra
6. 10. 2016.
Oznake: trenuci
intermezzo
ponedjeljak, 03.10.2016.
Podsjeti me...
list na vodi
nedjelja, 02.10.2016.
... a crvenilo je ipak potrebno opisivati sivilom
sunce kišom
bulke u novembru...
T. Różewicz
Uspjela sam se suzdržati i ne reći da me prestrašila, kad me iznenadno dotakla po ramenu i pitala da li je slobodno pokazujući na mjesto nasuprot meni, dok sam u kavani ispijala svoj prvi dupli espresso tog dana. Pomislila sam, u trenutku kad sam se osmijehnula i kimnula glavom u znak da je slobodno, kako je sreća da joj nisam rekla - prestrašili ste me! - jer je žena uistinu bila neobična i neobičnog držanja, pa je to mogla krivo povezati sa sobom a ne činjenicom da me samo iznenadio nečiji dodir.
Kad je sjela preko puta mene, već s letimičnog pogleda, podsjetila me na moju teta Renatu i njene krupne perle što su joj uvijek u brojnim šarenim niskama ukrašavale isto tako šarene džempere, a tušem izvučene linije uz sami rub gornjih kapaka izvijene u iluziju o savršeno oblikovanom oku, još više isticale gusto zamršene končiće bora koje više ni jedna ruka nije mogla razmrsiti. Ona – Renata, izgledala je uvijek poput poplave boja u vrijeme kad su dućani već bili ispunjeni kolekcijom jesen- zima, a preostala ljetna roba bila sklonjena negdje u stranu, ali opet dostupna, za slučaj da netko s morskom školjkom u lanenoj torbici ipak odluči kupiti i točkastu ili prugastu suknju od laganog pamučnog materijala. Za Renatu, godišnja doba bila su uvijek pitanje osobnog ukusa. Ona jednostavno nije voljela monotoniju u koju su se zaogrtali ljudi već s prvim nagovještajem jeseni.
Žena preko puta mene drhteći je prinosila šalicu usnama s pažnjom je gledajući kako ne bi prosula njen sadržaj, iako sam ja gledala kroz prozor i niti jednom nisam pogledala u njenom smjeru nastojeći ne ostaviti dojam da je primjećujem. Možda je i ona tad drhtala isto ovako ali to nisam primjećivala, pomislila sam sjećajući se Renatinih ruku dok je vadila iz torbice zgužvane svitke papira a potom ih razgrtala, ustajala, i pred svima počinjala recitirati svoje stihove, svečanim glasom: ... Pokošene margarete, bez sudije i porote...; kao da je te svoje fuge ili tuge - jedino što je imala donijeti, polako ih oslobađajući šarenih vrpci, s radošću za taj dar kojem se više veselila ona nego oni kojima ga je poklanjala - željela svojim glasom učiniti još vjerodostojnijim i vrijednim opažanja koja je i sama utkala u svoje stihove. No, ipak je svatko kada bi otišla, nalazio kako onaj šešir s umjetnim cvijećem nikako ne pristaje uz njene godine i diskusija bi se obično razvila u smjeru osude ili sućuti (znaš, s onakvim mužem i dvoje sitne djece - nije ni čudo što je obolila, jadnica...) ili bi se rasplinula u trenutnom olakšanju što više ne moraju hiniti pažnju i tankoćutnost s kojom tobože slušaju i uživljuju se u njene pjesme.
Ništa tako ne ujedinjuje ljude okrepljujući kao pojedinačnost nečije upadljive drugačijosti i osamljenosti što se pred drugima otkriva kao sve ono što oni nisu, postajući tako općim mjestom oko kojeg se svi slažu - da makovi u jesen jednostavno ne mogu cvasti, niti grimiz večeri biti tako poseban da bi noć za njim obukla duboku crninu...
Ne prestajući gledati kroz prozor, no samo jednom okrenuvši se i pogledom iznad njene glave prelazeći nizom fotografija na zidu što su prikazivale grad - nekada i sad, samo na trenutak dotakla sam se njenih očiju što su izgledale kao blijedo smeđi list na stablima u jesen – kakvi su bili listovi nekih stabala u parku kroz koji sam često prolazila... – ali možda i ne tek sasvim običan list... ili ipak, običan list, na zrcalno čistoj površini vode.
Oznake: zbirka: Viviana