kuća bitka
petak, 28.10.2016.
Ona je u teškom stanju, osjeća ga beznadnim. Ne vidimo se ali je slušam dok mi govori. Progovara iz nje pribrana svjesnost. I jedno, čini se nerješivo, vodoravno i okomito - zaokruženo 'duboko sam nesretna'. Ona je na rubu - koliko je to daleko, koliko treba da se tamo stigne? Gurnuta do ruba, polagano, pomalo, kontinuirano. Zato se u boji njenog glasa ne osjećaju razdorni alarmantni vokali kakvi, u bilo kojem kutku svijeta da ih začuješ, u bilo koje doba dana i noći, mobiliziraju pažnju. Ali njeni nijemi krikovi možda samo bešumno lepeću negdje uokrug nje, ponad njene glave i zemljana lica u koje vjetar baca mokre bičeve kose - dok joj se tlo pod nogama odranja a nebo više ne pridržava - kao krila ptica što se roje visoko u dubini praznog prostora.
Ona bi da može bacila svoje oči da ne vidi, zagrnula zemljom svoj sluh da ne čuje. Progonjena vlastitim demonima i demonima u ljudskim obličjima, s maskama ljudskih lica. Prevarena, vjerujući naivno, izdana, pokradena, ponižena, odbačena. Stran joj je najrođeniji. Njenu djecu su odvratili od nje. Zlostavljana, na silu zaposjedana, primorana biti gdje nije željela iza visokih zidova gdje katkad dospiju oni sjajna uma i imaginacije, duha, ali neprilagođeni utoliko što su svoji, drukčiji, odakle nije bilo bijega dok je bježala iz jednog okvira u drugi, od jednog trpljenja u drugo, iza brava s ključevima što su ih drugi držali u svojim rukama, okivajući joj stiskom slobodu, kidajući ljudsku supstancu, po nalogu moćnijeg nekog kome se vjeruje više nego njoj, anestezirana, umrtvljavanih emocija i uma, sposobnosti, svoje snage, esencija, energija, strasti. Ona nema kamo, nema kuda, ne vidi izlaz. Beskućnica je, s dnevnim obrokom negdje gdje i ostali bez kuće i ičega svog. Sad kad se i njeni tamničari povlače svaki iza svojih, punjenih kao preparirane ptice, vrata, iza sigurnosnih brava, oglušujući se za dužnu pomoć. Na korak je od samoubojstva.
Žena je kao domovina. Samo što se domovina ne može ubiti. Ne može se popeti na vrh ograde mosta i baciti u rijeku.
Ne može se ustrijeliti. Dokončati sebe, jer je svuda i u svemu.
Žena, bez doma... bez kućnog praga a na pragu bezdna... - ta žena, čiju poeziju iz doba kad mi je poslala knjigu za mali osvrt čitam i ježim se - od ljepote tih kristalno čistih iznimnih stihova, ima i najljepšu kuću na svijetu.... svoju kuću bitka u koju kada korakneš.... miriše marcipan i bočica parfema razlivena na staroj hrastovoj komodi, miriše varivo od mahuna i krumpir pomiješan s malo soli i češnjakom s maslinovim uljem, zrele trešnje se smiješe s grana u njenom vrtu jedne ladanjske nedjelje i kruška i mali puževi kojima brani ući u kuću da im ne bude zima, i kupus u povrtnjaku i žuto more i plavo sunce jer ona voli zeleno, i latice cvijeta između kojih cvili zov neutaživih dubina, i miris pržene ribe pregorena ulja, jedna maca što drijema kraj kamina, valovi što udaraju o zvonike, krupne kapi kiše što natapaju zemlju....
Oznake: listopad
kao plime i oseke
srijeda, 26.10.2016.
Kao da mi se sve potroši u zamisli
mislim
okrenuta licem ka udaljenim krošnjama
kao da sam soba s terasom s pogledom na park
gledajući u jednu, učas, dok sam trepnula okom
iščezlu rumenu liniju neba između njih.
Kao da mi se sve potroši u zamisli namireno njome
mislim,
sjećajući se tek poslije neučinjenog i zaboravljenog
već prije u zamisli skovanog, ugođenog, razvijanog,
obećanog sebi za kasnije kada ću to moći.
Zamaknu mi tako i osjećaji, intenziteti što nagrnu
zamislima kao da će pući sva dugmad što ih sprežu
dok ih u sebi držim, sadržim, čuvajući do trenutka
kada ću s njima željeno moći početi.
Ali, kao da mi se u zamisli potroši i htijenje njome namireno
mislim
dok idući cestom k obližnjem dućanu trošim oči
zamišljajući ih kao neuspjele balončiće od sapunske pjene
što na trenutak treperavo sjaje na kolutiću u kog se puše
prije nego što skaplju
