kao plime i oseke
srijeda, 26.10.2016.
Kao da mi se sve potroši u zamisli
mislim
okrenuta licem ka udaljenim krošnjama
kao da sam soba s terasom s pogledom na park
gledajući u jednu, učas, dok sam trepnula okom
iščezlu rumenu liniju neba između njih.
Kao da mi se sve potroši u zamisli namireno njome
mislim,
sjećajući se tek poslije neučinjenog i zaboravljenog
već prije u zamisli skovanog, ugođenog, razvijanog,
obećanog sebi za kasnije kada ću to moći.
Zamaknu mi tako i osjećaji, intenziteti što nagrnu
zamislima kao da će pući sva dugmad što ih sprežu
dok ih u sebi držim, sadržim, čuvajući do trenutka
kada ću s njima željeno moći početi.
Ali, kao da mi se u zamisli potroši i htijenje njome namireno
mislim
dok idući cestom k obližnjem dućanu trošim oči
zamišljajući ih kao neuspjele balončiće od sapunske pjene
što na trenutak treperavo sjaje na kolutiću u kog se puše
prije nego što skaplju
poslijeponoćna bilješka
utorak, 04.10.2016.
Okružena. Gdje pogledam sjećanjem, shvatim. Ja sam plašt što bi ga se domogle neke ruke. I te ruke i plašt isto su svilenkasto skliski. Rukama, dlanovima, među prstima, stisni-šaku-blago-otpusti, on se živ nezgužvan opet razgrtao kao netaknut.
Plašta se domoći. Ali mene
- to je bilo nešto tuđe, strano. Nije pripadalo istom organskom tkanju kojem su te ruke bile podatne. Pružale se podatno, živih kretnji, gipkih kao i plašt, pokretljivih, budnih, čulnih ruku.
Izdaleka a opet najbliže posred grudi, shvaćam. Neka osjećanja za koja sam mislila da im dugujem dosljednost, biti im odana, čine se kao prikivanje sebe uz ustrajnost potpuno druge vrste potpuno druge vrste od kretanja neovisna o meni uokrug šireći se nepovratnom mjerom udaljavanja što je opisivala odijeljenost. A Ustrajnost od Shvaćanja za se tkala mogućnosti koje bi je još podupirale, podupirale, potkupljujući shvaćanje mogućnostima kroz koje bi se utkano ono nekako preobrazilo u s više mene podstavljen plašt kojim bi se dala zaogrnuti ta mjera udaljenosti izmještajući se u neku novu moguću bliskost.
Nisam prekidala. Ali samo sam povukla nit ili se ona izvukla sama što je odijelila povezanost između mene i drugih.
I netaknuta, onako, cijela kao plod odazrijevam, odazrijevam, obla su mi oba obraza, čelo, ramena, bokovi slobodni, koljena, koraci... - besluh prostora...
Nadnese li se
netko će čuti
ovo disanje iznutra
6. 10. 2016.
Oznake: trenuci