tako treba

subota, 29.10.2016.

nemam pojma što sam tražila
znam samo što ne nalazim
i nisam našla
pomalo razočarano, priznajem
uvijek se negdje u nečemu pomalo razočaramo
valjda je to ono potrebno uvijek
da ne pothranjujemo zabludu
Ooo, da bar
da bar u sebi nemaš tu jakost svega
tu posve neartikuliranu, što uopće ne razumije riječi
pa katkad ne razumijevam ništa,
čuvstvenost... sa tvrdim ... č
ili bar da ne prepoznajem dovoljno dobro
pa prepoznajući... razoČaram se
da bar znam postojati u vražju mater
nesamosvjesna
ali objektivno
pa da se mogu pljusnut bilo gdje, ono... ono
kao to jest to i ja mislim to i... da mi bar nije važno to
što u tvrdom pakiranju nekom zakrabuljano je u meni
pa otud... polete uvijek te oči i ruke i nekakve haha, smijeh...
smijeh.... nade
ma ne, ne nade
supropustljivosti ma što to značilo.
ali dobro je. to tako treba.

pletenica

utorak, 25.10.2016.

Sjetim se ponekad bake, ali njene duge kose koju je uvijek upletala u pletenice, sjetila sam se tek kad sam od svoje prvi put splela pletenicu.
Nimalo nalik njenoj, pomislih, gledajući raštrkane krajeve što su izvirivali na sve strane pa je pletenica izgledala poput rabljene četke a i nije se baš moglo razaznati što je.
Baka je svaku večer prije spavanja pred ogledalom raspletala pletenice i dugo raščešljavala kosu što joj je u sitnim talasićima padala niz leđa, kao u sceni iz nekih starih crno-bijelih filmova, kad glavna glumica pred ogledalom prije spavanja češlja kosu, prije nego što će se dogoditi neki zaplet, neko lice što će se iznenadno iza nje ukazati u ogledalu iskačući iza zavjese (kako lukava zamisao!) ili iz ormara (krik!!!). Ali, ne (osmijeh razliven licem, iznenadni okret, sretni uzvik upućen tajanstvenom pridošlici zajedno s usnama što se strastveno i čvrsto priljubljuju uz njegove?). Ne. Baka se samo umorno strovaljivala u krevet, kao i ja, ali je samo mojim dječjim očima to tad izgledalo nekako nedopustivo senzualno. Kao ritual ponovnog vraćanja sebi, svojoj kosi - metafori ženstvenosti, svojoj čvrsto upletenoj i stegnutoj putenosti što se tad raskošno raspuštala ali je s tako puštenom kosom nekako neobično odudarala od njenog lica i nikako se s njim nije slagala, pa sam i baku radije vidjela sa skupljenom kosom.
Nije ipak isto, podsjetih se, jer ja sam svoju pletenicu spletala tek uvečer, prije spavanja. Onako usput kao što se usput gledamo u ogledalu dok peremo ruke ili zagledamo sebi duboko u oči. Kao da sam bakinim prstima provukla kroz kosu i razdijelila je, splela u nešto nalik pletenici, mirnoćom s kakvom su možda nekoć davno i brojne druge žene uvečer uplitale svoj život u san prije nego što će sutradan, sagoren, postati pepeo i prah. Nešto nalik pristajanju na ono vječno žensko ni izgubljeno ni pronađeno ali skriveno brižno u nedostupnom, samo vlastitom, ondje gdje se krije moja neoslovljiva pobuna i nedodirljivost, privid da sam ja samo jedna a ne mnoštvo drugih koje produbljuju moj život do iščeznuća. Privid da bilo tko raspolaže nečim što žena otkriva tek kada sama odluči "učiniti nešto sa svojom kosom".

gledajući vas u oči

ponedjeljak, 24.10.2016.

Eva se stropoštala mrtva na pješačkom prijelazu, ruku prepunih vrećica s placa. I dok je tako u rasulu ležala na asfaltu, netko je pritrčao, opipao joj puls i rekao: "Kako glupa smrt!" Razljućena, otvorila je oči i promrsila kroz zube: "Nisam mrtva, glupane! Ne pada mi na pamet umrijeti s ovakvom frizurom." Ali već su je unosili u taksi, taksista je mahao rukama i začas se iza njega stvorila duga kolona automobila iz kojih su provirivala zaprepaštena lica. Šaroliko društvo radoznalaca priteklih iz obližnjih kafića kao i slučajnih prolaznika, od kojih su samo neke prisebnije žene pritrčale i počele skupljati stvari rasute iz vrećica, tupo je zurilo u prizor na cesti. Na snimku nadzorne kamere vidi se da je Evu pogodilo drvo. Vidi se i to da su radnici gradskih parkova već izdaleka mahali rukama upozoravajući je da se skloni jer su upravo podrezivali nekoliko divovskih grana jednog stabla koje su odavno prijetile da se slome pod vlastitom težinom i pogode nekog od prolaznika. Ali ona nije vidjela radnike da je upozoravaju a i da je vidjela ne bi shvatila da mašu baš njoj, jer zašto bi netko baš njoj mahao? Tek kad se približila zamijetila je neku gužvu a upitnik u njenim očima brzo je smijenila tama kakva se obično neizbježno nadvije nad svim neodgonetivim i važnim pitanjima ljudske egzistencije.

"Možda je krajnje vrijeme da napravim malo reda u svom životu", pomislila je Eva kad je prešla cestu noseći u rukama prepune vrećice s placa. Vidjela je radnike parkova kako joj mašu upozoravajući je da se skloni i prijeđe na drugu stranu ulice, jer su upravo podrezivali visoke grane jednog stabla koje su prijetile slomiti se pod vlastitom težinom i pogoditi nekog od prolaznika. Pri tome je kao i uvijek kad bi se pred njenim očima razvila slika svih uzornih žena iz njene obitelji, osjećajući istu neprispojivost uz nju, znala da se taj red ne odnosi na onaj gdje je - obzirom na mnoštvenost raznih načina napuštanja ovog svijeta - bilo važno ne izaći iz kuće - ma i do obližnjeg dućana - a da i posljednja krpica u kući nije ispeglana, posuđe oprano, ormari uredno složeni a pod do sjaja ulašten. Eva nije imala tu sreću da njen unutrašnji svijet zrcali sliku u kojoj bi živjele jednim istim dahom, njena slika i ona. Njena dimenzija sklada – unutrašnjeg s vanjskim.

"Iz koje to dimenzije gledaš, Eva?", upita se kad je napokon stigla kući, odložila vrećice i stala uz prozor.
"I kako uopće zgrnuti sve rasuto kada je pola tvojih stvari ostalo na cesti a pola ih ispod oka mjerka taksist dok te vozi i pjevuši ... All You Need Is Love.

što pamtim

nedjelja, 23.10.2016.

Pamtim predugu vožnju autobusom. Prtljag što je povremeno padao iz pretinaca nad našim glavama kad bi se autobus nagnuo u zavoju. Pamtim začetke uzajamnih netrpeljivosti i prijateljstava među putnicima. Ruku žene u sjedištu ispred mene što je povremeno grlila muškarca do sebe i njegovu ruku kojom je pokatkad doticao njezinu kosu ili obraz, pokrivao je jaknom.
Primjećujem da se sreća bitno sastoji od samih jednostavnosti.
Pamtim potom i jedan balkon na zgradi pri samom ulasku u grad. Žensko rublje što se na njemu sušilo, ljubičaste, crne, bijele boje... Ženu, možda pedesetih godina dok je otvarala vrata ulazeći s balkona u stan tako da me izdaleka zapahnuo komadić njenog života i prije nego što mi je nestala iz vidokruga. Pamtim prozor moje hotelske sobe s pogledom na pusti gradski park. Mir što je odisao mirisom ozona poslije kiše. Užitak još jedne cigarete kraj prozora prije spavanja, jer je soba bila za nepušače. S malo napora možda bih se prisjetila i pojedinosti prvog razgledanja grada. Pročelja zgrada, trgova i povijesnih zdanja. U živote velikih ljudi ulazilo se fakultativno. Neki su glasno negodovali protestirajući da je Srednji vijek bio čisti gubitak vremena. "U ovom dvorcu uopće nema raskoši!", prigovarali su.
Pamtim rijeku i rub ograde Karlovog mosta. Goluba kojeg sam zamijetila tek na fotografiji kako stoji tik do moje ruke, na ogradi mosta. Radost kad sam ga ugledala. Kao da ga je netko naknadno dometnuo na fotografiju.
Pamtim lice starijeg čovjeka u kupeu vlaka u metrou. Njegove oči što su neprestano treptale pred nekom slikom koja ga nije napuštala i ruku s kojom je povremeno brisao nevidljive suze. Njegove cipele i akt-tašna odavale su službu što je istrošila njegov život kao i ruka ručku na tašni a još jedan pogled na zaslon mobitela kojeg je izvadio iz džepa kaputa, nekog čiji očekivan poziv nikako ne stiže. Val beznađa još jednom zapljusne njegovo lice i razlije mu se ispod kože dok izlazim na stanici okrečući se još jednom ka staklu prozora iza kojeg stoji i nestaje mi iz vidokruga kad kompozicija opet krene i ne zamijetivši me.
Kao da sam golub s neke fotografije koju i neće imati priliku vidjeti.
Percepcija nečijih života što ih zrcale lica ponekad ostane među najupečatljivijim slikama grada što ih sa sobom nosimo nošeni bujicom utisaka kroz kameni mozaik ulica.

Po povratku, majka me pitala: "Kako su obučene žene u Pragu?" I zatekla me. Namrštila sam se i zamislila u uzaludnom pokušaju da se prisjetim ali mi ništa nije moglo u sjećanje prizvati ni jednu takvu sliku. Naposlijetku, dosjetila sam se! "Jednostavno. Ništa upadljivo."

Oznake: jedno putovanje, prošlost

golo srce

subota, 08.10.2016.

O, ne stoga što sreća jest,
ta preuranjena prednost skoroga gubitka
- Rilke


On i nije shvatio odmah
što mu se događa kad emocija njime ovlada
kad duh igre nježno mu plamenom lizne vlastitu stud
kad srce mu progleda iz koprenom oporosti zakrite dubine
kad zidine njegove utvrde počnu se rušiti
pod najezdom duha na put u navali neobranjivoj.
On i nije odmah shvatio
kad padoše sve do jedne zatečene njegove straže a nekog čiju samo
tamnicu a ne slobodu štitiše ozari nada zbog tog pada
pa i nije mogao drugo do samo ćutjeti svoju snagu što nezadrživo raste
dajući mu krila kao jedra kojim može oploviti svijet
dok mu kroz tijelo naviru sile čistog postajanja
- onog što u rukama drži uzde svih mogućnosti i ne pozna nemoguće
onog što ga iznjedre tektonski pokreti u nutrini tijela
kada uza se žudi prigrliti drugo, vršcima prstiju budeći ezoteriju u njima,
nestrpljiv, kao svirač čije ruke čeznu dohvatiti instrument.
I kad bi spreman zaputit se preko oceana i samo na splavu
otvoren kao biće koje ni samome sebi više ne stoji na putu
neke sjenke, neka priznanja, oteše mu ruke
i on odmah ni shvatio nije
što mu se događa kad razum nadvlada emocije.