Kad je zauvijek otišao Klarin otac i kad se stišala gužva a ona ostala sama, počela je pretraživati sve kutove kuće – od podrumskih prostorija, garaže i stvari u njima, sve do tavana. Potaknula je na to zapravo mala crna bilježnica, notes u kožnom ovitku, kojeg je slučajno našla u podrumu a pripadao je njenom ocu. Odjednom, znala je da traži nešto što bi bila njegova zabilješka, neki zapis, nešto osobno, poput pjesme ili bar kratke impresije.
Ponadala se da će ga možda upoznati bolje ako pronađe nekoliko redaka, poput - da mišlju koliko god daleko da dopiremo, ništa se ne može usporediti s iskustvom i trenutkom udjela u nečemu, koji ostaje negdje zapisan i kad uzalud tražimo riječi kojima bi ga opisali jer već se sam ispisuje i ostaje otisnut u nama... - ali ih nije pronašla. Ponadala se da će negdje naći neku bilješku, nešto opipljivo poput opipljivosti dlana o kojeg bi mogla osloniti bradu i tako zagledana u prozirnost iza koje ostaju živjeti misli ničim odnešene, pronaći opet onaj dom koji jedino i nastanjujemo i znati kako je taj dom jedina brazda u kojoj postojimo i ostavljamo neizbrisivi trag života.
Nije li premalo ono što sam uistinu znala o njemu? - mislila je - Tek dnevno neki trenuci u kojima bi čitao novine ili gledao televiziju, igrao šah, šetnje - uglavnom večernje - kad bi ona obično trčkarala ispred njega razgledajući prozore kuća ili se ogledajući u večernjem nebu uvijek spremna da iz svoje vječnosti na samo jedan poziv - idemo na sok, Klara! - sklizne niz konop s najbliže zvijezde i pružajući mu ruku požuri s njim do stola na terasi gradske kavane.
Ništa nije pronašla iako je pomno prelistala svaku stranicu i pozorno zagledala u svaku brojku kojih je tu i tamo bilo, ne bi li bar u brojkama i njihovom rukopisnom obliku otkrila neku zamišljenost i tišinu koja je možda prethodila vitičastom i promišljenom broju 7 ili u 2 što je izgledalo kao da bez sumnje zna kamo plovi, pronašla neku podudarnost s mišlju koja je najprije oklijevala a zatim se otisnula praćena pogledom...
Nije li možda negdje ostao kakav papirić zaturen između listova, tražila je dalje, gdje se umorna spustila misao - dan je bio predug, a kako li ta rastrošnost mora biti kraljevska za leptira.... kad bi to znao... ili kad bi znali mi... - pa bi pronađenu bilježnicu spremila kao dragocjenost koju je iznenada otkrila ispod hrpe stvari u podrumu i sakrila je na sigurno. Spasila jedan dio njegove neprolaznosti o kojoj nije znala ništa.
Ali ništa. Baš ništa. Ni jedne riječi. Ničega što bi pisalo, poput... - Sinoć sam razumio kako se ona izvjesnost koju već duže naslućujem ali sad prepoznajem njen ishod po tome kako se lijepi uza zidove i oblaže ih odvajajući me sve više od ostatka svijeta, otkriva u svoj svojoj prikrivenosti - tek kad Klara uđe u sobu. Ona me i ne gleda misleći da spavam pa prilazi zrcalu i ogleda se, namješta kosu, žuri izaći čim prije, shvaćajući moju malaksalost kao nešto isključivo moje i prolazno - u onom trenutku kad ovlaš primijeti da ležim i da još nije prošlo. A ona narančasta zavjesa na prozoru koju vjetar naglo podiže i ispuni kao da je jedro kad se još jednom ogledajući u zrcalu okrene i tiho da me ne probudi otvori vrata, najednom padne kada zatvori vrata iza sebe.
Post je objavljen 07.10.2016. u 01:20 sati.