Komentari

viviana.blog.hr

Dodaj komentar (28)

Marketing

  • Kunigunda

    Je li to kažeš, da krhkost svega je u nama i izvan nas pa i da tanka nit ima snagu ogromne izdržljivosti ograničene vremenom ?

    Čini mi se da jest...........Dobro ti jutro

    avatar

    16.10.2016. (08:26)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    u toj tananoj vlati je moć... granica između ovog i onog...
    imeđu nas i nas... tvoja priča čini nemoguće mogućim...
    mi tu i tamo u snazi nepostojane istovremenosti...
    osjetih je duboko iznad vremena... Divan osjećaj... :)

    avatar

    16.10.2016. (08:36)    -   -   -   -  

  • viviana

    Dobro ti jutro, Annabony! I krhkost i snaga, ... ali sjećajući se te bakine priče - predstave, rekoh 'ne bako, to je ovaj naš život, on je ta vlas - taj most tanji od najtanje vlasi kose...' ... pa sam se s tim motivom poigrala...

    avatar

    16.10.2016. (08:50)    -   -   -   -  

  • viviana

    Dobro jutro, Dinaja, :) i svim ranoraniocima nedjeljom.
    Meni je ova pričica draga jer kad bih je mogla predstaviti slikom, imala bi ruho nadrealizma... tako je vidim, a ima u njoj i nečeg malo subverzivnog...

    avatar

    16.10.2016. (09:04)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    ''...Na sasvim sličan način postojimo, primjećujem, gledajući krajičkom oka u rascvjetani buket u vazi i pored nje stavljam ruke na stol. ...''

    - a na bijelom stolnjaku životnih paleta rasprostire se crno vino duše pretvarajući se u iskričavi sjaj, dok se pogledi utapaju :)

    avatar

    16.10.2016. (10:27)    -   -   -   -  

  • viviana

    ... rasprostire se crno vino duše pretvarajući se u iskričavi sjaj...

    :) to volim.
    iskričavost
    ... i vino
    ... ma sve.
    :)

    avatar

    16.10.2016. (10:32)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    hvala ti draga na divnom tragu kod mene...
    pročitah još jednom tvoju divnu priču i sjetih se jednog mog davnih osamdestih godina prošlog stoljeća napisanog teksta...
    evo djelća...
    Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove.
    Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi i zvukovi se sjediniše u doživljaj.

    Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće. Mislila je da zna i sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje.

    objavih ga davno na portalu Magikus... ako te zanima cijeli tekst evo linka...
    Ona i onostrano

    avatar

    16.10.2016. (11:40)    -   -   -   -  

  • DOMENICO

    osta ja brez teksta :)

    avatar

    16.10.2016. (13:05)    -   -   -   -  

  • viviana

    nasmija me, Domenico. hahaha

    avatar

    16.10.2016. (14:44)    -   -   -   -  

  • viviana

    Dinaja, kad pročitah ovo 'davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća' baci me to u prepotopiju pa ostah samo blijedo gledat... :) jer zvuči tako davnošnje.
    :)
    Pročitat ću tekst pod linkom.

    avatar

    16.10.2016. (15:02)    -   -   -   -  

  • easy

    zadržala bih se na vazi cvijeća...baš dosta dugo tako bila mi je vaza sa cvijećem simbol mira, blagostanja..simbol duše koja čezne za ljepotom,
    simbol rođendana, slavlja, nedjelja..bila je neki nevidljvi konac između
    mene i djetinjstva..i danas ..kada se uvelike kritizira "rezanje"
    cvijeća, meni je buket kao neki ritual, neka idealna oaza, neki paperjasti
    svemir koji me potpuno obuzima i strovaljuje...

    avatar

    16.10.2016. (21:20)    -   -   -   -  

  • viviana

    između, zadržala si se na detalju kraj kojeg sam i ja, dugo, dok sam pisala opisujući taj osjećaj, u tišini, kraj vaze... Lijepo te čitati (i) ovdje pa ne bih tome što si napisala ništa više dodavala.
    :)

    avatar

    17.10.2016. (07:01)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Neki meni dragi ljudi prešli su taj most tanak kao vlas kose,
    pa sam tužna.

    avatar

    17.10.2016. (07:58)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Jesen je doba u kojoj se najočitije može osjetiti ta nevidljiva i nepostojeća vlas, a poglavito na osi potke s kojom svemu oko nas pripadamo. Ništa tako čovjeka ne zaboli, ne ubode, ne slomi, kao što je porod misli o prolaznosti. Bez obzira što ostaje deblo, pogađa nas praznina u granama krošnje. Vidimo kako je obilje iluzija. Vidimo kako nikad ne ćemo dospjeti pretpostavljenim vrhuncima. A opet, unatoč euforičnoj provali eskapizma, uvijek ćemo nastavljati dalje k nečemu što predstavlja princip nade, oslanjajući se na pravilnost cikličnog izmjenjivanja životnih krugova. Apsurd. Ambivalentnost značenja riječi ludost i uzaludnost osnažuje se u domišljanju njihove prirodne sveze, koja nema uporište u obrascima poznatog smisla, ili ipak ima?
    Jesen je doba i kad nas posjeti osobni egzistencijalitet. Što se ima, kamo dalje, do kada? Bez obzira na plodove žetve, već se javljaju pitanja o budućoj sjetvi i o mehanici priprema za još jedan ciklus. Opstati! Trajno je ubrizgano svakoj živoj jedinki iz mogućnosti održivosti sveukupne mase njih. Jedan bi trebao biti u svima. Ne samo deklarativno i ne samo samodostatno.

    avatar

    17.10.2016. (09:39)    -   -   -   -  

  • viviana

    Lastavice, suosjećam...

    avatar

    17.10.2016. (13:44)    -   -   -   -  

  • viviana

    johannes, tvoje komentare - to bogatstvo misaone sadržajnosti i estetike misli i jezika, poetike... - trebalo bi ukoričiti kao Novalisove Fragmente i imati ih pri ruci kako bi se uvijek iznova čitali, promišljali, bili njima inspirirani... Puno hvala
    na sudjelovanju
    i što si opet tu. :)

    Jedan bi trebao biti u svima. Ne samo deklarativno i ne samo samodostatno.

    (izdvajam ovaj dio)

    avatar

    17.10.2016. (13:48)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    dobro ti jutro ... hvala ti na tragu kod mene... kada pišem pišem iz sebe o sebi...
    znala sam uistinu misaono odlutati u onostrano... lebdjeti kroz Danteove krugove, vraćati se u vrijeme kada su Bogovi hodali zemljom, oživljavati legende, biti boginja lova i mjeseca... moj dnevnik "Umijeće vremena" je nadahnut životom filozofijom i knjigama Giordana Bruna... jer on je cijenio poganu boginju lova, utjelovio ju je u svoju ljubav... tu je progovarala Diana iz mene...
    danas pišem drugačije, a isto... Diana, čuvarica Lunina hrama jednostavno živi u meni... Diana, Artemida i ja, lovci Aktaion i Orion... njihove sudbine...
    Plejade i sjeverno nebo... Ladarice i njihovo nestajanje sa neba u vrijeme ljetnog solsticija... san ljetne noći... moja jesen i ekvinocij... jednostavno ljubav... da draga, ponekad Imam osjećaj da stojim na toj tvojoj tananoj niti, na mostu prema tamo... na vratima vremena... ili je ipa istina da svi cijei svoj ovozemaljski vijek iz trena u tren stojimo na tim vratima... jer ako sutra nikad ne dođe... mi živimo trenutak...
    hvala ti što čitaš i osjećaš moje štivo... :)

    avatar

    18.10.2016. (04:11)    -   -   -   -  

  • Nisa

    Znaš, već mi je neko vrijeme otvorena tvoja stranica, razmišljam o toj vlasi kose i klimavom mostu kojeg nas svih jednom čeka preći, o vremenu koji se cijedi niz prste, čujem kroz prozor da rominja kiša, dogorjeva mi cigareta u pepeljari i ja i dalje ne znam što bih ti napisala.
    Da me kuckanje sata podsjeća na sve ostavljene dane iza sebe, na sve one sate što neće doći kad bi trebali, da imam u glavu savršenu sliku te neke prolaznosti i usputne stanice života koje se izmjenjuju kao na ringišpilu ludila? Sve što bih htjela sada reći nekako mi djeluje bljedunjavo
    Da, i dalje ne znam ispisati komentar kakav bih htjela :)

    avatar

    18.10.2016. (15:01)    -   -   -   -  

  • viviana

    Dinaja, a možda vrata i nema... :) ili bez vrata - da ih nije - ne bi znali kad negdje ulazimo a kad izlazimo... Sjećam se kad je jedan član moje obitelji, već pred kraj života, već sasvim vezan za postelju, opisao svoj osjećaj života kojeg je živio, riječima: "Kao da sam na jedna vrata ušao a na druga izašao" (tako, brzo, tako je proletjelo sve (makar je proživio više od osamdeset godina), kao da...)) ... eto tako.

    ...kada pišem pišem iz sebe o sebi...

    To se osjeća.
    Hvala i tebi na tvom tragu ovdje.

    avatar

    18.10.2016. (20:55)    -   -   -   -  

  • viviana

    Oo, Nisa, pa ti si ispisala... divno. baš onako kako i ja, katkad uzmem i volim pisati, počinjući da ne znam, osjećajući tako... ali što onda bude i ispisano tako kako zasigurno ne bi bilo kada bi i znali unaprijed kako bi i što, i počnemo na taj način... :)
    Hvala ti!

    avatar

    18.10.2016. (20:59)    -   -   -   -  

  • SarahB.

    Netko drag prešao je..preko vlasi, ko što kažete ti i pjesnikinja...Uživam ipak još ponekad osjetiti njegovu prisutnost na neobičan način, kada se nasmiješiš i znaš da je tu..taktilna sam prokleto, pa bih ga tada baš rado primila za ruku, trgnula rukav, pomilovala po podlaktici...al ne ide to...pa uključujem maštu, zatvorim oči i stvore se slike...same.
    Teško je pisati o tome, doista.

    avatar

    19.10.2016. (11:30)    -   -   -   -  

  • viviana

    Draga Sarah, niti ja ne mogu tebi reći što bih voljela da mogu... jednom sam ti htjela u prostor za koment ostaviti samo cvijet, đurđice jer ih ja volim, ili neki drugi... ali naposlijetku nisam
    a osjećam tugu kad god se sjetim, kad ti dođem na blog, jer je taj suosjećaj i jedino što je moguće - čisto, osjećaj, gdje se i riječi što bi se rekle nekako stope s njime pa sve tako i stoji.... slično kao i sada ali ti želim pisati ovdje makar ovih nekoliko redaka.
    Preobraziti bol u ljepotu, ti možeš, i jedino je što možeš.
    Potražila sam među svojim starim mailovima jedan od prijateljice, i htjela bih ti ovdje prenijeti djelić iz njenog pisma:

    ... bolno je jer je duboko. I duboko i otvoreno. Ima li ljepše ljubavi? Ne mogu odoliti a ne citirati ti nešto: upravo po tko zna koji put prelistavam Lawrencea Durella i njegovu Justine (prva knjiga Aleksandrijskog kvarteta), pa mi je zapeo za oko pasus koji sam ispotcrtavala prvo plavom, pa onda crvenom bojom u nekom ponovnom čitanju.

    "Mi umjetnici doživljavamo u umjetnosti radosno pomirenje sa svim što nas je u svakidašnjici ranilo ili nam nanijelo poraz; na taj način ne izmičemo sudbini kao što obični ljudi pokušavaju, nego je ostvarujemo u njenoj pravoj mogućnosti - u mašti."

    I onda još dodaje na kraju ovog duljeg pasusa:

    "Stoga će okus ovih stranica preuzeti nešto od samih živih bića - njihov dah, kožu, glasove - i utkati ih u podatno tkivo ljudskog pamćenja. Želim da oni iznova ožive one točke kad bol prerasta u umjetnost."

    I prepisat ću ti ovdje ono što je ona meni napisala, upućujući te rečenice tebi:

    Piši, Sarah, piši! To je ono što želim da meni netko stalno govori, da se mogu kroz ono što istinski osjećam i s lakoćom (ne uvijek) izražavam u potpunosti dati. Eto to mi ponekad nedostaje - DATI SE. Nekome tko miriše i osjeća to tlo u koje je pušteno tvoje specifično korijenje, i može ga prigrliti a da pri tome uživaš.

    Sjetila sam se i filma o Edith Piaf, kojeg sam u kinu gledala triput, i njene poruke koju je višekratno ponovila na pitanja iz intervjua s njom, predstavljenom u tom filmu: Volite.
    A ti to znaš, Sarah: Voljeti.
    I, dodala bih nešto svoje još: Srce je ušica kroz koju je provučena ta vlas....

    avatar

    19.10.2016. (14:39)    -   -   -   -  

  • SarahB.

    @ dugo još neće biti radosno pomirenje i radosno pretvaranje boli u nešto drugo.... biti će ili tužno ili ljuto. Drugačije to ne ide.
    Hvala ti na ovom prekrasnom, iz srca napisanom odgovoru...ti topla, široka i lijepa dušo.

    avatar

    19.10.2016. (22:48)    -   -   -   -  

  • viviana

    đurđice

    avatar

    19.10.2016. (23:41)    -   -   -   -  

  • Živa

    O da... Svi cemo jednom tim putem. Al do tada, uzivajmo u raskosi tvojih slova. Kako je divno citati te...

    avatar

    20.10.2016. (22:46)    -   -   -   -  

učitavam...