nakraj ogledala

srijeda, 30.11.2016.

Dok prolazim kroz park, za mnom se vuče velika platnena torba koju mi je mama dala da joj odem kupiti nešto u obližnjem dućanu. A vuče se jer sam premala djevojčica pa i torba jednim dijelom puzi po zemlji.
U lijevoj ruci držim, prstima čvrsto stegnutu, jednu papirnu novčanicu. Nailazi skupina dječaka i oni me zaustavljaju, zaokružuju kao otočić u moru nesigurnosti što me najednom zapljusnulo sa svih strana. Jedan od njih mi pokazuje i pruža prekrasnu kuglicu, lopticu načinjenu od svilenog konca strgnutu s drške nekog ženskog kišobrana oko koje su se vezivale takve loptice kao ukras, privlačne poput ukrasnog kamenčića na čavliću na drški starinskih lepeza. I ne znam da li zato što sam osjećala da nemam kud ili što sam poželjela tu krasnu kuglicu, otvorim šaku, on brzo zgrabi novčanicu a meni na dlan spusti srebrnasto zelenu lopticu od svilenog konca.


.........................................................................***


Budim se iz sna znojna od ljepljive vrućine kasnog poslijepodneva što je umorilo i usporilo dnevni ritam grada, ležim na krevetu nepomično ispružena kao u paspartuu ženski akt na slici. Olovne stabljike godina drže me korijenjem čvrsto pripijenu uz dno pa na površini samo izgleda da nevezana uz njih plutam kao nestvarni lopoč. Koliko je samo života prošlo, koliko sjenki i sunaca proplovilo mojim licem, usnulim, budnim, bešumno kliznuvši kao svilene haljine što ih se može provući kroz prsten. Koliko ga je ostalo raskinutog kao zaruke, neočekivano, izborima koji nisu bili i moji, prosijavanog kroza sito kao riječni pijesak i mulj kroz sita tragača za zlatom, pustolova, tih argonauta što su čeznuli za zlatnim runom kao što se nekoć čeznulo za začinima putujući karavanama Putem svile.
Budna, iza zatvorenih očnih kapaka, kao da je to jedini znak života što ga dajem od sebe, osjećam kako mi se prsti lijeve ruke jedva zamjetno pomiču i otvaraju kao krupne latice cvijeta, osjetim toplinu i vlažnost dlana i težinu koju na njeg prenosi moja koncentrirana pažnja - na nju, izbjeglu da je ikad druge oči vide i dotaknu i dokuče, skrivenu u sjenci mog postojanja, srebrnasto zelenu, svilenu, nježnu poput glatkog oblog kamena...

između

subota, 19.11.2016.

Između mene
i mene
ničija zemlja
Gdje god stanem
tu izraste stablo
puno leptira i lišća
mislih
i leptira
Ali kad razgoli ga vjetar
fijukom, pucnjem
usred krunidbe
jesenjim suhim zlatom
uvijek začudan, nov
savršen privid
zavrati se samo
i kad stane pometnja
sveopćim letom
i leptira i lišća
- koliko samo leptira
otkud ih toliko
u suhome lišću?
na dlan mi sleti prekrasan
začuđujuć, somotan
kao sa sprženog prsta
odguljen
komadić mrtve kože
suhi list
- leptir beživotan.

izbliza gledati

petak, 11.11.2016.

Pitala sam je da li je slobodno i između glasne šutnje i gotovo nečujnog odbijanja ipak razabrala nevoljko pristajanje.
Bili smo stranci – djeca i ja – za tim stolom, u toj kavani, u jednom gradu negdje iza neke neprohodne granice ili stranice povijesti kroz koju smo prošli kao kroz šupljine između bodljikavih redaka na mjestima ispuštenim prilikom odvagivanja činjenica koje će odnijeti prevagu na jednu ili drugu stranu povijesne istine.
Prošli smo kao kroz san neozlijeđeni usred najnemogućnijih pustolovina i sasvim sigurno bar jednom bili ubijeni, ali sjeli smo za taj stol i sad gledam ženu nasuprot meni i njenog sina što šuti, njene stisnute usne i neodobravanje u pogledu, netrpeljivost spram naše tri crne prilike koje su im se našle pred očima za istim stolom, tako blizu, gotovo da se dodirujemo – u svakom slučaju, pogledi nam se odbijaju jedan od drugog – u prepunoj kavani, u gradu u kojem smo stranci, nemile pridošlice; gradu kojeg nastanjuju sjene namjesto ljudi dok ljudi negdje drugdje promatraju te sjene kako žive njihovim životima.
Ustala je zajedno sa sinom odlazeći u toalet a ja sam iskoristila priliku – u međuvremenu kavana se ispraznila – i zajedno s djecom prešla za drugi stol.
Vraćajući se zaputila se ravno k nama i ne sjećam se više da li je to rekla naglas ili šapatom a možda je to izustila i samo raspaljenim pogledom, tek unoseći mi se u lice, zapitala je: „Zar mislite da mi nismo dovoljno dobro društvo za vas kad ste promijenili stol?!“
U nemoći da joj odgovorim išta suvislo, samo sam je nijemo gledala u oči uzanih ugljeno crnih zjenica a i ona je netremice gledala u moje, obje suspregnuta daha.... a onda najednom, kao nemuštim jezikom kojim se sporazumijeva kamenje, njene oči vidjele su i moja razbijena koljena u igri dok sam trčala za loptom, i zguljen lakat ('da, bila je to velika razderotina što se protezala i preko lakta', potvrdila sam joj kimnuvši) dok sam se iz svog skrovišta pokušavala provući kroz uzani podrumski prozor namijenjen za ubacivanje ugljena, crna od ugljene prašine, i u tom trenu - ne znam kako, ali kao kada snijeg okopni a okolne vode narastu i preliju se iz korita - i njene oči su se razlile i sasvim nesvjesno (ili sam to samo sanjala) ona je pružila ruku preko stola i dotakla moju kćer po obrazu...

Oznake: zbirka

mala noćna muzika

subota, 05.11.2016.

Ovi večernji trenuci na terasi, tihi kao u katedrali s kupolom noćnog nebeskog svoda, sa svojim šumnostima i bešumnostima kojim promiču kao i oblaci nebom, od onih su o kojima se neće misliti. Neće ih se pamtiti. Ne događa se u njima ništa što bi ih obilježilo otiskujući u pamćenju. Ne zakriva ih gustina nekog bića što ponekad stoji između nas i svijeta čineći da se ono ogleda u svim našim trenucima, sačinjavajući ih, kao što svaku kišnu kap sačinjava čestica prašine, pa trenuci u nas kaplju, intravenozno, ili provaljuju bujicama. Ovakvi trenuci samo jesu. Otvoreni neposrednom osluškivanju, onkraj misli, riječi. I ni po čemu posebni, neskloni razmetanju, mudro šute. Znajući koliko će im samima vrijednost porasti jednom kada ih nepovratne smijene neki drugi iz čijeg čvrstog stiska neće biti mogućnosti uzmaka ni bijega....