majstor i margarita

subota, 25.02.2017.

Osmjehnula sam se.
On je preklopio ruke i stisnuo ih uz grudi
pokazujući mi odakle proizilazi njegovo nadahnuće,
kreacija, motivacija i umijeće.
„Ako ne dolazi odavde....“, popratio je i riječima govor ruku.
„Zato i pravite tako odličnu pizzu!“, rekoh mu.
Tanak, mršav mladić, odan svojoj ljubavi
što miriše po origanu – pizza majstor – za slučaj da ste pomislili
kako sam razmijenila par riječi s nekim umjetnikom
- piscem, nekim danas tako rijetkim tko bi s rukom na srcu
pokazao odakle dolazi njegova umjetnost.

Oznake: zbirka

ženska duša

subota, 17.12.2016.

Izmiče ti svaki put kad je pokušaš obuhvatiti nekom od svojih već stvorenih predodžbi
jer se sama odaziva tek sluhu što je neće prečuti.
Boli kad razumije da je ne razumiješ.
Ima osobit dar da ne uspijeva razjasniti ništa, nikom tko je veže samo uz riječ.
Jer, iako je sva od riječi protkana, tek duboko iznutra, možda naslutiš i onu tišinu
iz koje je sve poteklo...

Oznake: zbirka

haljine (duši)

četvrtak, 08.12.2016.

Kada odeš, rekla sam ti, iako me nikad nisi slušala što ti govorim, ponesi i moje haljine preko ruke jer tko će to nositi?
Tko će nositi moju večernju boje breskve ili zelenu od blijedo zelene svile s dugim patentom na leđima? Morala bi biti tanka kao vlat da bi je mogla skopčati. Imati moju visinu da bi joj dosezala vrhove cipela. Imati iste cipele.
A tko će nositi moju pregaču skrojenu na izgled haljine, kad je nebrojeno puta pokapana iz dana u dan kušajući da li je nešto dovoljno slano, da li je dovoljno slatko... I tko će se uopće snaći u svom tom kaosu i lomu kad haljina počne izdajnički prepričavati sve moje tajne i nespretnosti što sam ih pokušavala popraviti smiješkom, ukrasiti šlagom, listićima peršina, maslinom, kriščicom limuna?
Tko će nositi moju šarenu s pretežno narančastog, cigovanu ispod grudi i prostranu za još jednu mene; tko? Misliš da će netko prati sve one fleke s moje spavaćice i na ramenu kao novčić okruglu staklasto sjajnu, sluznu lokvicu što se scurila iz malih usta, jer - morala bi čitati i bajke. Imati nos uglavljen između dvije letvice i osluškivati da li diše. Imati samo jedan život a možda ne bi bio dovoljan.
Doduše, onu pepito plavu bih rado dala jer je ionako progorena cigaretom, a i smeđu suknju na preklop što se rastvarala svaki put kad bih se sagnula pokupiti sa stola šalice, tanjure, pepeljaru, čaše...
Misliš da ih netko može opet složiti na isti način kad su jednom poletjele i gušile se bez daha u pretrpanom koferu a onda se umirile i disale nečujno, došaptavale očima.
Naposlijetku, opet izlazile jedna po jedna blijede kao krpe znajući da ponovno odlaze na vješalice.

Prekopaj slobodno ormar! Nećeš naći nijednu koja nije sačuvala oblik mojih bokova i grudi, oblik sužavanja u struku, oblinu mojih ramena, ruku... A tko će to nositi?
Nitko neće obući ni moju crnu satkanu od stotina metara snova malih crnih gusjenica što nikad neće postati leptiri. To nisi znala? Za san svilene bube što se prenosi s vlakna na vlakno, sa niti na nit, još od starih Rimljanki do Diora. Prekrivenu zaštitnom folijom, bez imalo razmišljanja i žaljenja što je ni jednom nisam obukla, odnesi je slobodno! Toliko iluzija utkanih u samo jednu haljinu nitko pametan ne bi nosio.

Ponesi, zato, sve to kad se jednom budeš iskradala na svojim vunenim prstima (kao da te neću čuti!). I nemoj mi samo reći da ti je teško jer zamisli kako je tek meni! Uostalom, možda svega toga i nema. Možda sam samo sanjala sve te haljine koje sam nosila i za koje kad otvorim ormar i pogledam unutra svaki put zaključim isto: Nemam što obući!
Ponesi onda sve to nevidljivo. A zatim me obuci kao što se oblače oblaci ili stabla u proljeće.
Možda baš onako kako će opet s proljeća izgledati stabla u koja gledam sa svog prozora, prozračno i nježno zelena. Kao što je to bila i moja prva duga haljina od blijedo zelene svile. Kao voda što otječe i gubi se u nekom dalekom nezamislivom moru.... Eto tako, tako me obuci.

Oznake: zbirka

izbliza gledati

petak, 11.11.2016.

Pitala sam je da li je slobodno i između glasne šutnje i gotovo nečujnog odbijanja ipak razabrala nevoljko pristajanje.
Bili smo stranci – djeca i ja – za tim stolom, u toj kavani, u jednom gradu negdje iza neke neprohodne granice ili stranice povijesti kroz koju smo prošli kao kroz šupljine između bodljikavih redaka na mjestima ispuštenim prilikom odvagivanja činjenica koje će odnijeti prevagu na jednu ili drugu stranu povijesne istine.
Prošli smo kao kroz san neozlijeđeni usred najnemogućnijih pustolovina i sasvim sigurno bar jednom bili ubijeni, ali sjeli smo za taj stol i sad gledam ženu nasuprot meni i njenog sina što šuti, njene stisnute usne i neodobravanje u pogledu, netrpeljivost spram naše tri crne prilike koje su im se našle pred očima za istim stolom, tako blizu, gotovo da se dodirujemo – u svakom slučaju, pogledi nam se odbijaju jedan od drugog – u prepunoj kavani, u gradu u kojem smo stranci, nemile pridošlice; gradu kojeg nastanjuju sjene namjesto ljudi dok ljudi negdje drugdje promatraju te sjene kako žive njihovim životima.
Ustala je zajedno sa sinom odlazeći u toalet a ja sam iskoristila priliku – u međuvremenu kavana se ispraznila – i zajedno s djecom prešla za drugi stol.
Vraćajući se zaputila se ravno k nama i ne sjećam se više da li je to rekla naglas ili šapatom a možda je to izustila i samo raspaljenim pogledom, tek unoseći mi se u lice, zapitala je: „Zar mislite da mi nismo dovoljno dobro društvo za vas kad ste promijenili stol?!“
U nemoći da joj odgovorim išta suvislo, samo sam je nijemo gledala u oči uzanih ugljeno crnih zjenica a i ona je netremice gledala u moje, obje suspregnuta daha.... a onda najednom, kao nemuštim jezikom kojim se sporazumijeva kamenje, njene oči vidjele su i moja razbijena koljena u igri dok sam trčala za loptom, i zguljen lakat ('da, bila je to velika razderotina što se protezala i preko lakta', potvrdila sam joj kimnuvši) dok sam se iz svog skrovišta pokušavala provući kroz uzani podrumski prozor namijenjen za ubacivanje ugljena, crna od ugljene prašine, i u tom trenu - ne znam kako, ali kao kada snijeg okopni a okolne vode narastu i preliju se iz korita - i njene oči su se razlile i sasvim nesvjesno (ili sam to samo sanjala) ona je pružila ruku preko stola i dotakla moju kćer po obrazu...

Oznake: zbirka