Komentari

viviana.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • easy

    baš neka grupa emocija, i asocijacija,
    kada bi ljudi samo malo bolje
    shvaćali da sve ono što je ispred tog izlijevanja nije toliko vrijedno
    pažnje, i da je sve u tom dodiru obraza izuzetno vrijedno iste..
    ne postoji drugi stol, svi jedemo sa istoga stola, baš svi..
    predivno si ovo opisala,
    olakšanje dolazi kada shvatiš , koliko god bilo teško što istovremeno
    vidiš da netko možda i nije. netko u tvojoj blizini, istovremeno može
    biti i veliki ljubitelj tebe i tvoj nadgrobni pokrivač,
    vratiti se sebi sa tim
    saznanjem
    da svi dijelimo isti stol,
    baš svi

    avatar

    11.11.2016. (16:53)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    jedan kratak pozdrav između dva udisaja :)

    avatar

    11.11.2016. (16:56)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    bolna priča, neusporedivost osjećanja, bjeg iz pakla,
    u drugi pakao, pakao prognanika... pročitala sam nekoliko puta,
    pitam se kako se osjećaju sudionici tvoje priče... odlično si opisala te poglede koji govore... da, čuju se pogledi... sjetih se drame Denise Boal...
    Kolodvor zbogom... i onih žutih zvijezda... i dijaloga...
    USAMLJENI ČOVJEK
    Vidimo ga osamljenog kako trči lijevo desno da bi odagnao očaj koji ga progoni.

    ČOVJEK: Doživjeli smo...znamo mi to...mi smo to oplakali...Opljačkali su nas , prikovali za križ...Srce je krvarilo u snovima. Mi smo to istražili..Spalili smo se...Za to smo se borili...Zato su nas obeshrabrili...Otad smo očajni...Vrištimo u nebu... Krici se razliježu gradovima i rovovima...Htjeli smo za to umirati..Zbog toga smo i umrli....Konačno nismo više o tome govorili...Nismo smjeli govoriti. Pokrij se po glavi i kaži tiho,sasvim tiho da se ni usne ne pomaknu: «Da...tako je to bilo... to je bilo upravo tako.»

    draga Viviana, stvarno odlično pišeš, plijeniš... :)

    avatar

    11.11.2016. (16:56)    -   -   -   -  

  • easy

    bože, pitam se zar je moguće da sam i jedino zbog
    predivnih pjesama toliko zavoljela tog cohena,
    naježila sam se kad je u jednoj svojoj pjesmi sa zadnjeg albuma
    rekao od prilike : evo me moj gospodine, tu sam , tako nekako,
    znala sam da je to pečat koji je sam stavio,
    znao je i on, uh

    avatar

    11.11.2016. (17:01)    -   -   -   -  

  • moj-tajni-svijet

    da se reflektiram na komentar blogerice @između:

    o, da ... Cohen je za mene bio mistični pjesnik, njegov glas je odvodio u neke druge predjele Duše

    avatar

    11.11.2016. (17:57)    -   -   -   -  

  • viviana

    Svi dijelimo isti stol, baš svi, divno si ovo zaključila, @između. Kada bi se oko planete mogao postaviti jedan, takav, sve stol do stola - kao jedan, ali onda pomislim, pa planeta Zemlja i jeste takav stol svima. Dom. Ali.... ali.. iza ovog 'ali' toliko je puno toga....
    Leonard Cohen... dijelimo osjećaje njegovih pjesama. Kako je samo jako ovo što je rekao (naježiš se) a tako.... jednostavno. Divan čovjek - veličina u svoj svojoj jednostavnosti - i pojavom, glazbom, sugestivnim glasom....
    Ostavio je iza sebe besmrtno djelo.
    Da, pomislih sad, ne možemo ponijeti ništa sa sobom kad kucne smrti čas, ali ono što ostavljamo za sobom.....

    @shadow.... odzdravljam. :)

    @Dinaja, hvala ti na ovom snažnom odlomku iz drame Denise Boal....
    i na ostalom.

    slažem se, @moj-tajni-svijet

    avatar

    11.11.2016. (18:39)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Kad bismo se samo malo potrudili da razumijemo druge...
    nije nemoguće...

    avatar

    12.11.2016. (09:20)    -   -   -   -  

  • viviana

    Nije, Lasto, naravno.... ali nitko ne bi smio ovisiti o nečijem razumijevanju, već biti slobodan i imati kvalitetne izbore ili ih moći omogućavati. Ratova ne bi smjelo biti, oni bi morali biti zaustavljeni.. a nije ni nemoguće..

    avatar

    12.11.2016. (12:27)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Ova alegorijska slika potkrjepljuje silovitost ljudskih ćudi. Robovi smo prvog dojma, onog sveobuhvatnog prvog zora koji kemijski složi ugodu ili neugodu. Od njega se teško otrgnuti, ne može mu se umaći. Podrobnije razgledavanje otežano će uklanjati ne/naklonost, ali dat će priliku objektivizaciji i pokušati revalozirati ishitrene zaključke.
    Subjektno promatramo sve oko sebe i namećemo tumačenja. Kako se najbliže približiti promatranom? Trebali bismo gledati bez sebe. Pokušati vidjeti očima drugoga.
    Klasici književnosti tražili su upravo takav put. Omogućavali su poistovjećivanje, dozvoljavali ga ne postavljajući stupice.
    Mi sudimo i već osuđujemo prema sebi. Grozimo se neistomišljenika, ali ne kako bismo ispravili vlastite nedosljednosti, već da bismo ih naglašavali.
    Odatle uzrečica kako pametniji popušta. Jer nisu sukob i dobit iz njega mjera pred drugima, to je prijeka potreba sebeljubive cijelosti da bude neokrnjena, čak i u griješenju, zabludom, hinjenjem ispravnosti.

    avatar

    12.11.2016. (17:13)    -   -   -   -  

  • viviana

    O, kako mi je sve ovo poznato.... prepoznato kao istinito kroz ovaj tvoj upis, što si tako dobro razložio.... izdvojila bih ovaj dio: to je prijeka potreba sebeljubive cijelosti da bude neokrnjena, čak i u griješenju, zabludom, hinjenjem ispravnosti.
    pa je komunikacija nerijetko nemoguća kada se ispriječi reakcija potaknuta ovom potrebom.
    Umijeće je pokušati vidjeti očima drugog. To je nešto što pamtim i iz Frommova Umijeća ljubavi: pokušati vidjeti drugu osobu na njen način.
    Ali to treba htjeti, željeti, ne zaboravljati, treba ti biti stalo....
    Hvala ti na podsjećanju kako su klasici književnosti tražili upravo takav put.
    Sjetila sam se zahvaljujući ovom tvom komentaru i jednog susreta u Rijeci prije oko sedam godina s gđom Eti Ružić, unukom Ivane Brlić Mažuranić, s kojom sam se tad upoznala - divna starica (po ovom što si ti naveo: ... onog sveobuhvatnog prvog zora koji kemijski složi ugodu) čiji 'kristal očiju' pamtim bolje nego što sam joj upamtila mudre riječi, iako sam željela zapamtiti kada je rekla koje su to tri stvari koje svaki čovjek treba imati na umu; pa sam upamtila samo jednu: 'Nikada ne sudi o drugome ako bar mjesec dana nisi hodao u njegovim cipelama'.

    Dopisala bih ovdje još i samo jednu misao koju sam čula od znanca s foruma:
    Snažan udarac obično doživljava poraz tamo gdje uspijeva nježan dodir.

    :)

    Hvala ti.
    :)

    avatar

    13.11.2016. (02:20)    -   -   -   -  

  • Zapivajmo

    Pozdrav!

    avatar

    13.11.2016. (10:13)    -   -   -   -  

  • Potok

    Ponekad se mora udaljiti da bi se bolje vidjelo.

    avatar

    13.11.2016. (17:00)    -   -   -   -  

  • viviana

    Istina, Potok.... i ti si ovom svojom misli - načinom gledanja - dao jedan novi pogled na ono što se komunicira tekstom, a pokazuje se i kao univerzalno vrijedna misao. Opozicija je naslovu, baš dobra.
    puno hvala. :)

    avatar

    13.11.2016. (21:29)    -   -   -   -  

  • viviana

    I tebi pozdrav, Zapivajmo.

    avatar

    13.11.2016. (21:32)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    dobro ti jutro i hvala na tragu kod mene... citatom si me prisjetila na ovaj ...

    Vječni smo prolaznici pored nas samih, nema drugog krajolika do krajolika nas samih. Ne posjedujemo ništa jer ni sebe ne posjedujemo. Nemamo ništa jer nismo ništa. Koje ruke da ispružim prema kojem svijetu? Svijet nije moj, svijet sam ja.
    F. Pessoa

    avatar

    15.11.2016. (07:03)    -   -   -   -  

  • Nisa

    I could not kill the way you kill... taman mi zapne Cohen dok pokušavam sastavit komentar, iako je jako teško nakon Polinog izvrsnog zaključka kako baš svi djelimo isti stol

    avatar

    15.11.2016. (12:06)    -   -   -   -  

  • viviana

    Divan citat, hvala Dinaja, i dobra ti večer!
    :)

    Nisa, ma.... zbunila sam se, mislim se, hmmm, mrštim se, znam čiji je to zaključak pa sam pomislila da je to možda pravo ime koje ti znaš kad onda pogledam poviše......!
    :)

    avatar

    15.11.2016. (19:36)    -   -   -   -  

  • plejadablue

    Čovjek najčešće u odnosima s drugim ljudima sam sebe definira – strah, odbačenost, osjećaj da si stranac nosi se duboko u sebi, pa ponekad i pogled drugoga doživi kao odbacivanje, ne znajući da je i iza tog pogleda druga osoba sa svojim strahovima i osjećajima – uzajamnost i razumijevanje – bez toga nema komunikacije, nitko ne može očekivati od drugog odgovornost za definiranje samog sebe, ne može se tražiti razumijevanje i poštovanje od drugog bez da se sagleda i taj drugi s poštovanjem i razumijevanjem, bez osude. Samo je svetac bez predrasuda, a ja predrasude ovdje vidim i kod jedne i kod druge žene, bez obzira što se može dobiti dojam da su kod jedne opravdane, a kod druge nisu. Svi se mi definiramo u svijetu i okruženju u kojem živimo, pa kad promijenimo okruženje ili nam se pojavi netko iz drugog okruženja, to je bitka predrasuda. Tko ima odgovornost prvi odbaciti predrasude?? No, priča je svakako prekrasno, fascinantno napisana, no treba je pročitati i izdaleka, a ne samo izbliza. Ljubim te izdaleka!

    avatar

    17.11.2016. (14:01)    -   -   -   -  

  • viviana

    :)) plejada.....! Iznenadila si me, ma, nisam mogla vjerovati! Dobrodošla! Ha, volim tvoje uvijek posebne, mudre komentare i što se opet srećemo ovdje :) iako zasigurno ima neka 'tajna veza' jer (sad sam se sjetila) baš sam unatrag nekoliko dana čitala nešto naše staro....
    :)
    Dobro kažeš sve vezano uz ovaj tekst. Uzajamnost i razumijevanje su onaj komunikaciji uvijek otvoren prozor ili prozor u kojeg je dovoljno samo baciti kamenčić a on se odmah raskrili, ili bolje reći - prostranost što se širi kao ruke - i ima ruke - što se otvaraju razmjeni u susretu s drugim još izdaleka, pa hvala i tebi na ovom čitanju izdaleka, i ljubim i ja tebe, ma gdje da si a tu si (osim kad nisi) :)

    avatar

    17.11.2016. (23:44)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...