glazbena kutija

nedjelja, 26.02.2017.

Bilo je čudesno! Tea je gledala u veliki starinski ormar na sceni i osjetila lepršavo treperenje kakvo osjećamo u naletu prepoznavanja. Nestalo je ljudi, nestalo vremenske distance a u njene obraze dospjelo je neko davno rumenilo i na usne nalegao smiješak kakav imaju djevojke kad otvore kovčeg s majčinim djevojačkim haljinama: „Čudesno! Zar je to nosila?“

Na trenutak, zatvorenih očiju, prepustila se čarobnim prstima stilista što ih je spretno upleo u njenu kosu i odigao je, svezao vrpce, pričvrstio ukosnice, razvezao čvor na šal kragni i obnažio vrat - pa je ostala bez daha! - kao da joj je u lice iznenadno zapuhao vjetar usput se zapetljavši o njene duge viseće naušnice vrteći ih pa je jedva uspjela suspregnuti smijeh.

Suzdržana smijeha, duboko udišući zrak kroz nosnice, očekivala je da joj netko kaže: „A sad otvori oči!“, ali taj netko ništa ne govori niti ikoga ima, samo svaka čarolija ima svoje savršeno pravilo - bezuvjetni pristanak tijela za kojeg nas ono ne pita, treptaj gotovo nezamjetan, trenutak kad se poslože tko zna od kojih sve krojeva preostali restlovi - pa je tako i Tea znala, još prije nego što je i otvorila oči i zavirila u ormar - da je ta haljina njena.

Kako je čudno u jednom tekstu prozreti čistinu, mislila je gledajući u ormar. Da, sad će uzeti svoju haljinu, ali ona se već okretala u njoj, smiješila se kroz prozirno vrijeme, u njenom osmijehu i kosi bilo je nešto neraskidivo povezano s očima, još se nije oprostila od svojih plesnih cipelica i svoje rodne zemlje čijim stepama odzvanjaju glasno daleki snažni topoti... Ali, ne.

To je aplauz! To je neki sasvim drugi tekst, otkrila je - možda podtekst, a ona još nije povadila ni ukosnice, još se smiješi kroz prozirno vrijeme - možda je ondje gdje ova predstava još nije ni bila zamišljena ali nikad i ne bi bila balet nego crnohumorna kazališna predstava već nekoliko puta uspješno izvođena na maloj sceni gradskog kazališta, ove sezone. Kako je onda dospjela u nju?
Da li je to predvidio pisac? Da li je predvidio redatelj? Da li je Tea mogla vidjeti sebe i kako je mala - pomislila je ona koja sve ovo piše i sama začuđena - toliko mala da joj se od malene kutije mogao učiniti veliki ormar? I da li je netko od rekvizitera uopće vidio gdje je nestao poklopac stare glazbene kutije na pozlaćenim nožicama?

*inspirirano scenom tijekom predstave „Četvrta sestra“ poljskog autora Janusza Glowackog (sadržaj drame „Četvrta sestra“ spajanje je Čehovljeva komada „Tri sestre“ i ironično obrađene bajke o Pepeljugi).

Oznake: zbirka

majstor i margarita

subota, 25.02.2017.

Osmjehnula sam se.
On je preklopio ruke i stisnuo ih uz grudi
pokazujući mi odakle proizilazi njegovo nadahnuće,
kreacija, motivacija i umijeće.
„Ako ne dolazi odavde....“, popratio je i riječima govor ruku.
„Zato i pravite tako odličnu pizzu!“, rekoh mu.
Tanak, mršav mladić, odan svojoj ljubavi
što miriše po origanu – pizza majstor – za slučaj da ste pomislili
kako sam razmijenila par riječi s nekim umjetnikom
- piscem, nekim danas tako rijetkim tko bi s rukom na srcu
pokazao odakle dolazi njegova umjetnost.

Oznake: zbirka

The House among the Roses

subota, 18.02.2017.

..................................The House among the Roses


Biti otvoren za impresije. Nepoznato. Unaprijed nemislivo. A opet kao da je u nama već sve spremno pri susretima s novim, saznavati, prepoznavanjem.

Jedne zime, između brojnih impresija, kao kroza vrt krečući se do tada neprohodanim stazama, prošla sam kraj ribnjaka s lopočima kratko se zadržavajući - neobično je kako te neka djela zaintrigiraju i probude u tebi nešto a druga ne, bar ne u tom trenutku - dok sam pred ružičnjakom ostala duže stajati.
Privukao me podtekst, sve ono što je slika otkrivala, čega je bila izraz dok je umjetnik, činilo mi se, s kistom u rukama stajao pred platnom, slikajući.
Obuzelo me uzbuđenje vrste kakvo sam poznavala, kao kad si na tragu nekog otkrića, novog razumijevanja, opažanja čudesnih povezanosti među pojavama, različitog manifestiranja istog, mogućnosti da dopreš do novih saznanja o svijetu, što zna zahvatiti nutarnjim plamenom, obuzeti, nagnati na istraživanje....
U bilježnicu sam taj tren zapisala najkraće i krajnje pojednostavljeno, samo da zabilježim prvi utisak: 'Ono što preživljuje u čovjeku - novi optimizam, srce čiji plam ne umire i ne zgara. Tu nježnu, kao novorođenu a opet nikad ni ugaslu - uvijek prisutnu - vatru, prikazuje Monet u svojoj The House among the Roses'.
Bila sam uvjerena da je naslikao malo prije smrti jer je odražavala upravo to što opstaje i preživljuje i ima moć pokazati se takvim samo u odnosu na blizinu smrti a opet neovisno o njoj, stoga sam to i vidjela kao novi optimizam, nepresušnost kao umjetnički potencijal, jer - kad bi samo bilo još mogućnosti vremena da i dalje slika i daje sve što može - ali iz dubine kruga moralo je već izranjati otvoreno lice smrti.
A opet, otkud bih ja mogla znati kako je to umjetnički pred kraj života ili mu nadomak?
Približila sam se pročitati s pločice na zidu pored slike, i njeno ime i kad je naslikana, pročitavši: 1925. Godinu dana prije smrti.
Odmaknula sam se i nastavila je gledati sa smiješkom, stajala još malo u duhu njene stvarnosti a onda pošla dalje...

J. Lacan

Oznake: Monet, Albertina, Vienna

minijatura

petak, 10.02.2017.

Udaljeno more je pehar pun vatre sasvim blizu moje duše. Uživam u svjetlećem obzorju koje stoji na tom lišću, i moji su pogledi usne koje ne mogu da se odvoje od ove pune zasljepljujuće stvari. Nebo tamo lije plamen po talasima. Žar i sjaj koji lebde između neba i mora tako su snažni da dobro i zlo, užas življenja i radost bivstvovanja, zasjaje i utihnu, zasjaje i utihnu, obrazujući mir i vječnost.
- Paul Valery


Tražim oaze. Male oaze. Potrebnu harmoniju. Poput glazbenih minijatura, male komade izvođene na kružnoj pozornici svakodnevnice dok noć ne spusti svoje tamne plišane zastore progorene zvijezdama. Izvodim sebe iz osjećaja jednoličnog trajanja što nastupi okružujući te u nekom životnom razdoblju, u osjećanje prisustvovanja. A pronalazim ih jednako i kad ih ne tražim, već ugledam, budem privučena.
Mali komadi su poput romantičnih sastanaka na koje odlazim s daškom vedrine. S malo šminke i parfema, puštene kose, nekim detaljem nakita, lakim koracima.... i onim nečim što osjećaš u sebi a odražava se na licu, u očima, preslikava na usnama.
Mali komadi - to su i jedno sjedište s drugim kraj sebe na koje odložim stvari u polupraznoj kino dvorani nekoliko večeri zaredom, i vokalni ženski ansambl koji na otvorenom na trgu kojim slučajno prolazim upravo tada izvodi pjesmu iz koje pamtim samo osobit refren pa ga pjevušim, i baklje u rukama mladih djevojaka okupljenih na tom istom mjestu a magija plamena razgara poglede što ih plijeni i njima i meni dok stojim malo podalje, i jabuke što ih nosim u platnenoj torbi, i one su mali komadi, i čaj s cimetom kojim se katkad počastim u kafeu, i disanje - udisanje zimskog zraka već razrijeđenog otapanjem pred proljetnim, krajolik što se upisuje u pamćenje očiju modrinom udaljenih brda, modrih kao šljive...

Svijet je kao jaje - puna zasljepljujuća stvar - koje kljuju i htjele bi prokljuvati grabljivice.
A čovjek, vidi li i uviđa li, i vidi li sebe.....
'Idi', možda bi dopisao na ovom mjestu svoj stih pjesnik blizu moje duše, 'kad bismo vidjeli što smo
ne bismo uopće bili to što jesmo.' ...

četvrtak, 02.02.2017.

Treba imati san?

foto: Irene Suchocki