lice otvoreno naspram sebe
utorak, 21.03.2017.
Postoji jedno mjesto otvoreno prema moru
Jedno mjesto u uvali pod srcem neba
gdje se otkucaji tišine otvaraju samo uhu što ih sluša iznutra
poput uha još nerođenog kojemu zvuci izvana samo dube nježnije
spiralni oblik u koji se tišina zamata kao u školjku ili pupoljak.
Postoji takvo mjesto otvoreno prema moru
gdje mir stoji usidren kao ogroman brod u luci
zaklonjen krošnjama stabala što se prostiru oko kuće
pa do mene dopiru samo mirisi dalekih kontinenata što ih je donio sobom,
odjek glasova, žamor što se podiže s vjetrom sve do krila galeba
što ga odnose dugom jednoličnom prugom kojom plove nebom
i rasiplju u nečujan zvuk.
Možda - kada bih ostala dovoljno dugo na ovom mjestu
- i pronašla bih izvor zvuka što se uzdiže kao val i na laki udar kapi
Možda bih otkrila odakle onaj duboki ton što nastaje i iz samo jednog pljeska
o površinu vode i kad je krilo što je okrznulo perom toliko daleko
da ga nisam mogla vidjeti a boja slična crnilu sipe isuviše duboko
da bi se u trenutku razlila površinom oka i zamutila je.
Ono nedokučivo jedinstvo ne prešućuje ni jedan ton u koji se pretapa sve što ga takne.
Jer, kako bi inače znali da ljubav u sjaju nečijih očiju blista.
Kako bi znali da blijedi...
foto: Angele Martin
Oznake: prošlost