lice otvoreno naspram sebe

utorak, 21.03.2017.

Postoji jedno mjesto otvoreno prema moru
Jedno mjesto u uvali pod srcem neba
gdje se otkucaji tišine otvaraju samo uhu što ih sluša iznutra
poput uha još nerođenog kojemu zvuci izvana samo dube nježnije
spiralni oblik u koji se tišina zamata kao u školjku ili pupoljak.

Postoji takvo mjesto otvoreno prema moru
gdje mir stoji usidren kao ogroman brod u luci
zaklonjen krošnjama stabala što se prostiru oko kuće
pa do mene dopiru samo mirisi dalekih kontinenata što ih je donio sobom,
odjek glasova, žamor što se podiže s vjetrom sve do krila galeba
što ga odnose dugom jednoličnom prugom kojom plove nebom
i rasiplju u nečujan zvuk.

Možda - kada bih ostala dovoljno dugo na ovom mjestu
- i pronašla bih izvor zvuka što se uzdiže kao val i na laki udar kapi
Možda bih otkrila odakle onaj duboki ton što nastaje i iz samo jednog pljeska
o površinu vode i kad je krilo što je okrznulo perom toliko daleko
da ga nisam mogla vidjeti a boja slična crnilu sipe isuviše duboko
da bi se u trenutku razlila površinom oka i zamutila je.

Ono nedokučivo jedinstvo ne prešućuje ni jedan ton u koji se pretapa sve što ga takne.

Jer, kako bi inače znali da ljubav u sjaju nečijih očiju blista.
Kako bi znali da blijedi...

Oznake: prošlost

što pamtim

nedjelja, 23.10.2016.

Pamtim predugu vožnju autobusom. Prtljag što je povremeno padao iz pretinaca nad našim glavama kad bi se autobus nagnuo u zavoju. Pamtim začetke uzajamnih netrpeljivosti i prijateljstava među putnicima. Ruku žene u sjedištu ispred mene što je povremeno grlila muškarca do sebe i njegovu ruku kojom je pokatkad doticao njezinu kosu ili obraz, pokrivao je jaknom.
Primjećujem da se sreća bitno sastoji od samih jednostavnosti.
Pamtim potom i jedan balkon na zgradi pri samom ulasku u grad. Žensko rublje što se na njemu sušilo, ljubičaste, crne, bijele boje... Ženu, možda pedesetih godina dok je otvarala vrata ulazeći s balkona u stan tako da me izdaleka zapahnuo komadić njenog života i prije nego što mi je nestala iz vidokruga. Pamtim prozor moje hotelske sobe s pogledom na pusti gradski park. Mir što je odisao mirisom ozona poslije kiše. Užitak još jedne cigarete kraj prozora prije spavanja, jer je soba bila za nepušače. S malo napora možda bih se prisjetila i pojedinosti prvog razgledanja grada. Pročelja zgrada, trgova i povijesnih zdanja. U živote velikih ljudi ulazilo se fakultativno. Neki su glasno negodovali protestirajući da je Srednji vijek bio čisti gubitak vremena. "U ovom dvorcu uopće nema raskoši!", prigovarali su.
Pamtim rijeku i rub ograde Karlovog mosta. Goluba kojeg sam zamijetila tek na fotografiji kako stoji tik do moje ruke, na ogradi mosta. Radost kad sam ga ugledala. Kao da ga je netko naknadno dometnuo na fotografiju.
Pamtim lice starijeg čovjeka u kupeu vlaka u metrou. Njegove oči što su neprestano treptale pred nekom slikom koja ga nije napuštala i ruku s kojom je povremeno brisao nevidljive suze. Njegove cipele i akt-tašna odavale su službu što je istrošila njegov život kao i ruka ručku na tašni a još jedan pogled na zaslon mobitela kojeg je izvadio iz džepa kaputa, nekog čiji očekivan poziv nikako ne stiže. Val beznađa još jednom zapljusne njegovo lice i razlije mu se ispod kože dok izlazim na stanici okrečući se još jednom ka staklu prozora iza kojeg stoji i nestaje mi iz vidokruga kad kompozicija opet krene i ne zamijetivši me.
Kao da sam golub s neke fotografije koju i neće imati priliku vidjeti.
Percepcija nečijih života što ih zrcale lica ponekad ostane među najupečatljivijim slikama grada što ih sa sobom nosimo nošeni bujicom utisaka kroz kameni mozaik ulica.

Po povratku, majka me pitala: "Kako su obučene žene u Pragu?" I zatekla me. Namrštila sam se i zamislila u uzaludnom pokušaju da se prisjetim ali mi ništa nije moglo u sjećanje prizvati ni jednu takvu sliku. Naposlijetku, dosjetila sam se! "Jednostavno. Ništa upadljivo."

Oznake: jedno putovanje, prošlost