lice otvoreno naspram sebe

utorak, 21.03.2017.

Postoji jedno mjesto otvoreno prema moru
Jedno mjesto u uvali pod srcem neba
gdje se otkucaji tišine otvaraju samo uhu što ih sluša iznutra
poput uha još nerođenog kojemu zvuci izvana samo dube nježnije
spiralni oblik u koji se tišina zamata kao u školjku ili pupoljak.

Postoji takvo mjesto otvoreno prema moru
gdje mir stoji usidren kao ogroman brod u luci
zaklonjen krošnjama stabala što se prostiru oko kuće
pa do mene dopiru samo mirisi dalekih kontinenata što ih je donio sobom,
odjek glasova, žamor što se podiže s vjetrom sve do krila galeba
što ga odnose dugom jednoličnom prugom kojom plove nebom
i rasiplju u nečujan zvuk.

Možda - kada bih ostala dovoljno dugo na ovom mjestu
- i pronašla bih izvor zvuka što se uzdiže kao val i na laki udar kapi
Možda bih otkrila odakle onaj duboki ton što nastaje i iz samo jednog pljeska
o površinu vode i kad je krilo što je okrznulo perom toliko daleko
da ga nisam mogla vidjeti a boja slična crnilu sipe isuviše duboko
da bi se u trenutku razlila površinom oka i zamutila je.

Ono nedokučivo jedinstvo ne prešućuje ni jedan ton u koji se pretapa sve što ga takne.

Jer, kako bi inače znali da ljubav u sjaju nečijih očiju blista.
Kako bi znali da blijedi...

Oznake: prošlost

što pamtim

nedjelja, 23.10.2016.

Pamtim predugu vožnju autobusom. Prtljag što je povremeno padao iz pretinaca nad našim glavama kad bi se autobus nagnuo u zavoju. Pamtim začetke uzajamnih netrpeljivosti i prijateljstava među putnicima. Ruku žene u sjedištu ispred mene što je povremeno grlila muškarca do sebe i njegovu ruku kojom je pokatkad doticao njezinu kosu ili obraz, pokrivao je jaknom.
Primjećujem da se sreća bitno sastoji od samih jednostavnosti.
Pamtim potom i jedan balkon na zgradi pri samom ulasku u grad. Žensko rublje što se na njemu sušilo, ljubičaste, crne, bijele boje... Ženu, možda pedesetih godina dok je otvarala vrata ulazeći s balkona u stan tako da me izdaleka zapahnuo komadić njenog života i prije nego što mi je nestala iz vidokruga. Pamtim prozor moje hotelske sobe s pogledom na pusti gradski park. Mir što je odisao mirisom ozona poslije kiše. Užitak još jedne cigarete kraj prozora prije spavanja, jer je soba bila za nepušače. S malo napora možda bih se prisjetila i pojedinosti prvog razgledanja grada. Pročelja zgrada, trgova i povijesnih zdanja. U živote velikih ljudi ulazilo se fakultativno. Neki su glasno negodovali protestirajući da je Srednji vijek bio čisti gubitak vremena. "U ovom dvorcu uopće nema raskoši!", prigovarali su.
Pamtim rijeku i rub ograde Karlovog mosta. Goluba kojeg sam zamijetila tek na fotografiji kako stoji tik do moje ruke, na ogradi mosta. Radost kad sam ga ugledala. Kao da ga je netko naknadno dometnuo na fotografiju.
Pamtim lice starijeg čovjeka u kupeu vlaka u metrou. Njegove oči što su neprestano treptale pred nekom slikom koja ga nije napuštala i ruku s kojom je povremeno brisao nevidljive suze. Njegove cipele i akt-tašna odavale su službu što je istrošila njegov život kao i ruka ručku na tašni a još jedan pogled na zaslon mobitela kojeg je izvadio iz džepa kaputa, nekog čiji očekivan poziv nikako ne stiže. Val beznađa još jednom zapljusne njegovo lice i razlije mu se ispod kože dok izlazim na stanici okrečući se još jednom ka staklu prozora iza kojeg stoji i nestaje mi iz vidokruga kad kompozicija opet krene i ne zamijetivši me.
Kao da sam golub s neke fotografije koju i neće imati priliku vidjeti.
Percepcija nečijih života što ih zrcale lica ponekad ostane među najupečatljivijim slikama grada što ih sa sobom nosimo nošeni bujicom utisaka kroz kameni mozaik ulica.

Po povratku, majka me pitala: "Kako su obučene žene u Pragu?" I zatekla me. Namrštila sam se i zamislila u uzaludnom pokušaju da se prisjetim ali mi ništa nije moglo u sjećanje prizvati ni jednu takvu sliku. Naposlijetku, dosjetila sam se! "Jednostavno. Ništa upadljivo."

Oznake: jedno putovanje, prošlost

umjetnost je ne povesti se za iluzijama

ponedjeljak, 05.09.2016.

Igrokazi, ulični performansi, hiperrealnost kojom umjetnost zaziva
predstavama na iščašen i zabavan način, osvaja publiku.
Na takvim mjestima, slučajni prolaznik - promatrač - uvjetno rečeno umjetnik
dobija impuls potaknut kao na tragu nekog otkrića erosom što prepoznaje
nesvakidašnju priliku da i sam kroz val stvoren umjetno proizvedenom uzburkanošću
stvori nešto nesvakidašnje, novu umjetničku sliku, plakat, poticaj razmišljanju,
umjetnost stvaranu crpeći je u svakoj točki prostora i vremena.
Zadovoljna sam - treba samo znati iz trenutka iscrpiti njegovu mogućnost.
Svakodnevnica ti katkada pruži ushićenost upravo takvim mogućnostima.
Ne sreće se svaki dan prilika iz jednog uličnog performansa izvući nešto još bolje!
S foto materijalom i novom pričom za list žurim natrag u hotel.
Nekoliko ulica dalje srećem čovjeka s lončićem u ruci nudeći ga za novčiće
prolaznika, u zimskom kaputu, po nesnosnoj vrućini ovoga rujna i lica
u koje nisam imala snage pogledati.
Ništa u njegovom izrazu nije bilo izražajno, a opet, bezizražajnost je bila
zadnja riječ kojom bi se mogao opisati njegov izraz.
Pogled mi padne na njegove prašnjave cipele, glomazne, kao da je upravo
s nekog fronta.
Vojnik? Bivši vojnik?
Taj sigurno nije pljačkao i ubijao osim ako mu amnezija nije udijelila milost zaborava.
Ne izgleda tako niti znam kako izgleda.
Od njega, najupečatljivije bile su mi te cipele, rasklopljene, bez vezica,
s prašinom što im je popila i zatrla boju.
Od mene, najupečatljivije mu to da mu nisam mogla pogledati u lice.
Onaj val s početka priče, nekoliko kvartova dalje, što me pratio - povukao se.
Potopila me stvarnost.
Ovdje nije bilo publike ali ni ovo nije performans.
Zašto On ne izaziva pozornost i zanimanje?
Kad bi i ovo bio igrokaz, da li bih izvukla svoj foto aparat i slikala?
Da li bi se mnoštvo znatiželjno okupljalo, svatko na svoj način, primajući poruku
koju mu odašilje predstava, ideja za nju, redatelj?
Prolaznici ne obraćaju pažnju.
On stoji prerušen u samog sebe izolovan sred gradske vreve kao otok naseljen
utvarama gubavaca, izgnan jednom davno, jedan od njih.
Prilazim mu ali samo na tren ne gledajući mu u lice.
A vidim ga - bljedilo boje, bez-izraz, bez topline, hladnoće, oštrine a nije ni
blago, izložen a skriven.
Možda bi i sam Gospod da postoji došao ovako među ljude?
Znam da tekst začet nekoliko kvartova dalje neću napisati.
Iščezla je iluzija oplođena fascinacijom viđenja stvarnosti. Stvarnost je jača.
Krivnju za povodljivost teatrom, zabavom, scenom, mogu iskupiti samo odustajanjem.
A ono je prirodno. Prirodno, kao i kad bez boli nešto otpadne samo.
"Imamo umjetnost da ne bi umrli od istine?"
"... Istina se generira kroz umjetnost?"

Prilazim, ali samo na tren, ne gledajući u to lice, i spuštam novčić u metalni lončić.

Oznake: prošlost, rujan, Nietzsche, Badiou

the end

ponedjeljak, 22.08.2016.

Moje ime je Fiona.

Imam sedamnaest godina.
Imam dugu ravnu kosu koju uvijam na krpice.
Kad ih razmrsim, sagnem se i preko glave je rastresem prstima.
Kad se uspravim i pogledam u ogledalo, vidim da više ne ličim na sebe.
To je moja frendica Rachel!! A ona mrzi i pegla svoju kosu.

Imam razmaknute „jedinice“ (mrzim razmaknute jedinice).
Imam i fotografije na kojima se vide razmaknute jedinice. Mrzim i njih.
Mrzila sam „jedinicu“ jer sam mislila da imam rak kad sam prvi put
trebala jedinicu (sad hvala bogu nosim „trojku“).
Moja mama je mislila da još nije vrijeme da odrastem.
Ostala je u nedoumici da li lažem kad sam joj rekla da sam sanjala vješticu,
a oni ispod pokrivača... kao da nisam znala...

Imam bed da se probudim kad ne treba.

Imam mali diktafon.
Ispod klupe slušam Doorse; ispod klupe dodajem šminku Leoni.
Leona se jednom potpisala kao Ana i pisala Tini kako da ostavi momka
a da ga ne povrijedi.
Kad ga je ostavila, ona je plakala.

Imam slabu iz Fizike.
Imam maturski iz Dostojevskog.
Ima ljudi, odraslih, koji ne razumiju zašto volim Dostojevskog i ne popravim Fiziku.
Imam Bijele noći kojih više nemam jer sam ih poklonila knjižnici,
a knjižničarka se nasmijala i pokazala pokvarene „jedinice“.
Imam plik na dlanu kad sam ugasila cigaretu krijući je u ruci.
Imam rođaka doušnika kojeg mrzim.
Mrzim licemjerje.
Mrzim što mi mjerka grudi ispod majice.

Mrzim pljuvanje ali sam tad pljunula Ivu.
Mrzim kad su mi rekli da tate više nema.
Mrzim mamu kad plače.
Moju rupicu na lijevom obrazu.
Zebu koja je uginula,
Prazan kavez.
Moje stvari koje moram iseliti.
Mrzim moju slabost da zaplačem za takve sitnice.

Imam malu putnu torbicu.
Sve ostalo stići će kamionom nekog tipa koji nam duguje.
Imam kartu, bespovratno, u jednom smjeru, za putovanje vlakom.
Pogled na nešto što stoji i promiče i nestaje velikom brzinom.
Suputnika s očima koje mrze u mišjem sakou koji me mrzi što pušim.
Tamne naočale.

Imam gazdaricu, a ona ima kćer koja me uhodi.
Njena kćer stalno njuška i traži otiske mojih prstiju na njenim pločama Mikea Oldfilda.
Imam susjeda preko puta koji se noću šulja iza zavjese i vreba kad se presvlačim.
Njegova žena pegla tone rublja i slaže uredno u plakare.
Imaju malog sina.
Imaju baku koja ima rijetku bolest i hoda natraške.
Znam da ću mrziti brak.

Imam i jednu sliku, zakopčanu u malom virtualnom džepiću.
I ona nikada više neće biti stvarnost.
Na njoj su jablanovi. Oni nadvisuju krovove kuća koje još gledam preko puta, sklupčana u pletenoj stolici na balkonu, u jedno ljeto na izdisaju.
Oni skoro dotiču zvijezde.
Kada požele nadoknaditi tu prednost, ljudi ih jednostavno posijeku.

Za moj osamnaesti rođendan, želim da me više nema.

Moja mama misli da sam upravo sa osamnaest konačno odrasla.
Imam pravo na cigaretu pred njom.

Oznake: prošlost, prva pjesma, The Doors