provalnica

četvrtak, 22.09.2016.

Nekoć sam izlazila u šetnje gradom, oboružana suptilnim alatom za provaljivanje usred bijela dana, ulazeći u uske skrovite uličice kao u zabačene draguljarnice gdje ne bih zaticala nikog, koje se ne bi ni pomaknule na šum mojih koraka dok bi ih ljubopitljivo razgledajući i istražujući pažljivo pretraživala; provaljivala iza razglobljenih vrata u tišine nekih pustih dvorišta toliko starih da obnevidjela i ogluhjela ništa nisu ni vidjela ni čula, provaljivala kroz prozore u treptaj oka, kameni zidovi bili su mi posebna strast kao i pukotine na starim kapijama, vješto bih se obarala preko ograda u vrtove s ružama, provaljivala kroz lica prolaznika, ne ostavljajući ni jedan otisak.... Takorekuć, slobodno sam se i neopaženo služila čime god sam željela, što bi mi privuklo pažnju, kradući sjenke odasvud, sličnosti i različitosti, čudesna poklapanja fenomena među različitim vrstama, srodnosti, oblike postojanja, glasove... u svojoj odmetnutosti podmetala sam i požare predvečerjima, divne narančaste požare, svaljujući krivnju na jednog starca iza brda i žar njegove lule što je zapalio u miru prije počinka.

Duga je i plodna moja karijera provalnice.

.....................................................***


Ne provaljujem više. Povukla sam se. Lepršava vedrina pripada mladosti duše. Ili bar sposobnosti uzleta lakoćom nadahnutošću u kojoj ima zanosa kakav nalikuje boji nekog cvijeta, izrazito plavog ili plavičastog, ružičastog, žutog... i vitalne prozračnosti što obnavlja boje i one nju. Lakonoga prozračnost. Lakoprsta. Vrsna.
Moj pehar je težak. Elementi.

Ali nisam o tome htjela pisati...


.......................................................***

Odavno sam već prestala. Izlazim, uglavnom, samo kada moram. Odlazak na tržnicu ujedno mi je i šetnja gradom. Idem sporednom ulicom, izbjegavajući glavnu, ali danas sam se njome vraćala. Putem, kao kroza suho korito rijeke pa ne postoji više ni uzvodno ni nizvodno, strujanje prolaznika nanosilo mi je do ušiju odsječke njihovih usputnih razgovora, kikot grupice mladih djevojaka, zvuk kada je netko preda mnom petom zapeo o nešto, u vidokrug, jednu mladu Japanku što je ispred sebe kao da je slijepa držala štap s mobitelom snimajući se, jednog pingvina od kartona što je pred kavanom pozivao na sladoled, muškarca nalik Chomskom s kojim sam se pogledala, ženu što je neskriveno pogledom odvagnula težinu svojih vrećica s mojima.... dok iza ugla putem prema stanu, ugledavši je između kontejnera, nije u me provalila gledajući me, svom snagom svoje bespomoćnosti i ustrašenosti, jedna kuja. Opazivši moju pozornost na nju, preskočila je niski zidić i s druge strane stala motreći me. Spustila sam na zidić jedan komadić hrane iz vrećice i zazvala je blago. Približila se samo za korak, napeta tijela, ali joj podozrenje i strah nisu dali bliže, trzajući se i na neznatni moj pokret, kao biće naviklo da ga tuku, refleksno izbjegavajući udarac i kad ga netko hoće pomilovati, zureći u mene svojim ispaćenim očima sa sigurne udaljenosti.
Što su ti učinili? - gledala sam u te skršene oči i puna teška vimena što su joj se klatila s trbuha. Što su ti učinili ljudi? ...
Trzajem tijela odgovorila je i na moju kretnju kad sam krenula dalje udaljavajući se od nje... dok su mi u misli pridošle provaljujući iz zaborava u sjećanje, stihovi Jesenjina..... i za njima, stihovi Szimborske.

Oznake: rujan

između zagrada

petak, 09.09.2016.

Bora s kraja usne, poluosmijeh
izvijen jedan kut tvori jednu zagradu
otvorena zagrada
osjećaj zrelosti i uzaludnosti
neiskazivost iza oblasta znaka
zamišljenost
zatvoriti zagradu
.. mogao bi samo osmijeh.

Oznake: rujan

umjetnost je ne povesti se za iluzijama

ponedjeljak, 05.09.2016.

Igrokazi, ulični performansi, hiperrealnost kojom umjetnost zaziva
predstavama na iščašen i zabavan način, osvaja publiku.
Na takvim mjestima, slučajni prolaznik - promatrač - uvjetno rečeno umjetnik
dobija impuls potaknut kao na tragu nekog otkrića erosom što prepoznaje
nesvakidašnju priliku da i sam kroz val stvoren umjetno proizvedenom uzburkanošću
stvori nešto nesvakidašnje, novu umjetničku sliku, plakat, poticaj razmišljanju,
umjetnost stvaranu crpeći je u svakoj točki prostora i vremena.
Zadovoljna sam - treba samo znati iz trenutka iscrpiti njegovu mogućnost.
Svakodnevnica ti katkada pruži ushićenost upravo takvim mogućnostima.
Ne sreće se svaki dan prilika iz jednog uličnog performansa izvući nešto još bolje!
S foto materijalom i novom pričom za list žurim natrag u hotel.
Nekoliko ulica dalje srećem čovjeka s lončićem u ruci nudeći ga za novčiće
prolaznika, u zimskom kaputu, po nesnosnoj vrućini ovoga rujna i lica
u koje nisam imala snage pogledati.
Ništa u njegovom izrazu nije bilo izražajno, a opet, bezizražajnost je bila
zadnja riječ kojom bi se mogao opisati njegov izraz.
Pogled mi padne na njegove prašnjave cipele, glomazne, kao da je upravo
s nekog fronta.
Vojnik? Bivši vojnik?
Taj sigurno nije pljačkao i ubijao osim ako mu amnezija nije udijelila milost zaborava.
Ne izgleda tako niti znam kako izgleda.
Od njega, najupečatljivije bile su mi te cipele, rasklopljene, bez vezica,
s prašinom što im je popila i zatrla boju.
Od mene, najupečatljivije mu to da mu nisam mogla pogledati u lice.
Onaj val s početka priče, nekoliko kvartova dalje, što me pratio - povukao se.
Potopila me stvarnost.
Ovdje nije bilo publike ali ni ovo nije performans.
Zašto On ne izaziva pozornost i zanimanje?
Kad bi i ovo bio igrokaz, da li bih izvukla svoj foto aparat i slikala?
Da li bi se mnoštvo znatiželjno okupljalo, svatko na svoj način, primajući poruku
koju mu odašilje predstava, ideja za nju, redatelj?
Prolaznici ne obraćaju pažnju.
On stoji prerušen u samog sebe izolovan sred gradske vreve kao otok naseljen
utvarama gubavaca, izgnan jednom davno, jedan od njih.
Prilazim mu ali samo na tren ne gledajući mu u lice.
A vidim ga - bljedilo boje, bez-izraz, bez topline, hladnoće, oštrine a nije ni
blago, izložen a skriven.
Možda bi i sam Gospod da postoji došao ovako među ljude?
Znam da tekst začet nekoliko kvartova dalje neću napisati.
Iščezla je iluzija oplođena fascinacijom viđenja stvarnosti. Stvarnost je jača.
Krivnju za povodljivost teatrom, zabavom, scenom, mogu iskupiti samo odustajanjem.
A ono je prirodno. Prirodno, kao i kad bez boli nešto otpadne samo.
"Imamo umjetnost da ne bi umrli od istine?"
"... Istina se generira kroz umjetnost?"

Prilazim, ali samo na tren, ne gledajući u to lice, i spuštam novčić u metalni lončić.

Oznake: prošlost, rujan, Nietzsche, Badiou