Komentari

viviana.blog.hr

Dodaj komentar (29)

Marketing

  • viviana

    Ženo, kako se zoveš? - Ne znam.
    Kada si rođena, odakle si? - Ne znam.
    Zašto si iskopala jamu u zemlji? - Ne znam.
    Otkad se kriješ? - Ne znam.
    Zašto si me ugrizla za prstenjak? - Ne znam.
    Znaš li da ti ništa nažao nećemo učiniti? - Ne znam.
    Na čijoj si strani? - Ne znam.
    Sada je rat, moraš se opredijeliti. - Ne znam.
    Da li tvoje selo još postoji? - Ne znam.
    Jesu li ovo tvoja djeca? - Jesu.
    - W. Szimborska

    avatar

    22.09.2016. (07:32)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Koliko pogleda koji mnogo kazuju...a najviše pogled u
    čiju rječitost se ne bi kladila, pogled jadne kuje.

    avatar

    22.09.2016. (07:41)    -   -   -   -  

  • Kunigunda

    " ženu što je neskriveno pogledom odvagnula težinu svojih vrećica s mojima...."..................detalji, detalji .....tvoja osobnost ih skuplja kao mozaik u kojem smo sudionici pa nam valjda i znače kao krug, unutar kojega smještamo život

    avatar

    22.09.2016. (07:44)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    Szymborska i ti... čitam te i osjećam u tebi modernu Sherzadu...
    Nova 1001 noć ispričanih priča izranja iz tebe... :)

    avatar

    22.09.2016. (08:14)    -   -   -   -  

  • stara teta

    kakva suptilna otimačina!
    prepoznaješ dragulje gdje god bili utisnuti. s osmijehom djeteta neuhvaćenog u pekmezu, svjesna da će njihov vlasnik otići, a da nema pojma da je vješto opkraden, da si mu otela svojim vidom čak i ono što ne zna da posjeduje. on neće otići gol, a ti ćeš napuniti svoj tajni džep. a onda ćeš iz njega izvući zadnji okrajak kruha i staviti u nečiju praznu zdjelicu.
    kažu da tako rade prave pjesnikinje.

    avatar

    22.09.2016. (08:53)    -   -   -   -  

  • viviana

    @Lastavice, ovdje je tek dotaknuto s nekoliko redaka to što je moj izravni doživljaj, ali neću zaboraviti njene oči...

    @Annabony, jest, neskriveno.... gdjekoja misao još mogla bi se ubrat ali je ovo u najkraćem... a inače, ima nešto karakteristično za mnoge žene što sam primijetila - uvijek će ti pogledati u cipele :) Ja stvarno ne pogledam u cipele, ali malokad da nisam primijetila taj moment u mimoilasku - pogled u cipele. Čak i moja mama, evo, sjećam se toga, baš, kad sam jednom završila na hitnoj kao tinejdžerka, kad smo se vraćale kući, mama kaže "kako ona doktorica ima lijepe cipele". Ma koje cipele?!! Ali, eto... :))

    @Dinaja, :) .... da mi je bar kralja, da mu pričam.... može i moderan :)))

    @stara teta, hvala ti na ovoj živopisnoj refleksiji.

    Hvala svima na čitanju i sudjelovanju komentiranjem. :)

    avatar

    22.09.2016. (12:23)    -   -   -   -  

  • Ana Maria

    kao da ste se prepoznale, imam osjećaj. i šutnjom razumjele. nekadašnja provalnica i osamljena kuja.
    i što kada moram opet napisati isto...predivno kao i uvijek, draga. i kao i uvijek, čitam nekoliko puta.

    avatar

    22.09.2016. (12:59)    -   -   -   -  

  • viviana

    @Ana Maria, prepoznala sam njenu patnju i strah i tko joj je učinio najveću bol (ostati bez štenaca) a ona u meni pripadnika vrste koja joj je to učinila....
    Hvala i tebi, i opet, na lijepim riječima.

    avatar

    22.09.2016. (16:13)    -   -   -   -  

  • viviana

    evo i jedna crtica napisana prije otprilike godinu dana:

    Istim uskim trotoarom nailazi skupina mladih pasa lutalica. Tek su porasli, tek stasali, odskočili, protegli se, izvili iz onog malog šteneta, kao da su tek išetali iz svog do tada zaštićenog, negdje, legla, radoznali, njuše zrak, razgledaju, poskakuju i doskakuju na betonski zidić zagledajući preko, sliče na sjajne šarene klikere što jedan drugog poskakujući tek okrznu, tijela su im živahna, svijetla, netaknuta, dlaka vlažna i čista kao da su umiveni ili prošli kroz visoku travu punu rose, imaju nešto od novorođenog u sebi i na sebi što im opisuje dob i pripadanje svijetu – oni su tu, postali, pokazuju se, svijet je njihovo mjesto, šapicama meko i spokojno, zaštićeni prirodnom sigurnošću, neupućeni na išta drugo osim na svijet, doskakuju, bezbrižno trčkaraju asfaltiranim tlom, još nisu spoznali bol i ranjavanje, patnju, okrutnost i zloću, nisu još u svojoj memoriji zabilježili iskustvo udarca, nisu žigosani vanjskim svijetom, ne još... još uvijek nose svoju prispjelost odmaknuti se od legla kao sposobnost odgovoriti takvom prispijeću, pitomo, bez ičega nasilnog u sebi, i ja prolazim kraj njih i oni kraj mene bez imalo straha.

    avatar

    22.09.2016. (16:18)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Duge krležijanske rečenice. Nepovjerenje posvuda. Kao sjeme koje jedino isklijava. Ništa čudno, već uobičajeno duže vrijeme. Kažu kako nakon ratova, svaka osoba ponaosob ratuje sa samom sobom. Cijela generacija rat vodi dva puta i protegne tu svoju djelatnost slijedećoj kao popudbinu s kojom će se jednom morati upoznati.
    Kad su ratovi daleko, malo smo mirniji. Ali, osjetimo taj miris u pogledima očiju, na licima sa smrtnim zasjenjenjima, u pokretima koji kao da nisu htjeli biti započeti.
    I nije samo rat kriv, već sve ono što ga vodi k njemu. Pohlepa, grabež, kupovanje diplomskih radova, zazivanje bogova i proroka, izdaje za džep, osmanlijska ostavština, palanačka zluradost, jalnost. Kao da su se svi smrtni grijesi svih religija i vjera zainat skupili na jednom mjestu, a dalje se šire poput virusa u optimalnom okruženju za progresivno razmnožavanje.

    avatar

    22.09.2016. (20:46)    -   -   -   -  

  • viviana

    ... i uvijek mi se misli zaustave i zadrže na promišljanju – uvijek se iznova vraćaju tome... – otkud, i u tolikoj mjeri, kako, kojim sve načinima, kroza što sve i nedostatkom čega u ljudskom biću razvije se takav mentalitet, takav unutarnji ustroj koji omogućuje sposobnost za sve ovo što si naveo da vodi do ratova – što vodi tome što vodi do ratova... što odvede k tome da se ljudske ruke prometnu u grabežljive kandže sposobne i spremne činiti najgore... u kakvom gnijezdu se sve to razvija...? Bešćutnost, bezobzirnost, notorne niskosti...
    U jednom od ranijih komentara spomenuo si volju za moć.

    Prisjetila sam se i jednog detalja – isto uličnog – pa ću spomenuti ovom prilikom:
    usput, u jednoj manjoj ulici što izlazi na glavnu, na cestu mi je pala marama, nisam opazila, a iza mene su se začuli alarmantni povici jednog prolaznika koji je tome pridao veliku važnost momentalno pokazujući svoju usrdnost da intervenira, što je ostavljalo dojam krajnje sugrađanske osjetljivosti i susretljivosti manifestirane kroz taj detalj.
    Ono, međutim, što je u tom trenutku meni isto prostrujalo kroz glavu (vjerojatno i kroz mrežu asocijacija: obična marama oko koje je toliko uzbuđenja, predmet koji postaje centar pažnje na cesti gdje se 'do jučer' ginulo), bilo je – koliko je ta cijela situacija možda i groteskna, jer se (neovisno o tom čovjeku, nepoznatom mi, već gledajući kao pojavu u usporednim zrcalima) kroz nju istodobno može ogledati i nerazmjernost u reagiranju spram nečeg neizmjerno ozbiljnijeg i važnijeg. Da ne kažem, da bi isti čovjek (opet, nema veze s ovim konkretnim) mogao u nekim drugim okolnostima ostaviti me na cjedilu ili tko zna što.... A ona univerzalna, temeljna pravila, ono supstancijalno, suštinski bitno, ne smije – ne bi smjelo – ovisiti o okolnostima koje variraju i mijenjaju svoj karakter.

    I da dodam još (uvijek ja za još nešto dodati :)), a što sam bila već napisala kod tebe, johannes, pa maknula i zbog opsežnosti: nedavno ovdje jednu večer započne vatromet tada mi neznanim povodom, ali u jednom trenutku to više nije zvučalo kao vatromet već kao topnički napad (otkud ljudima uopće i želja na taj način obilježavati ili proslavljati išta) pa je sumnja, osluškujući, u zatečenosti, zapanjenosti, rasla, rasla.... i ja prepoznah svoj strah i bespomoćnost pred takvom mogućnošću. Prepoznah i mogućnost kao stvarnu, bilo kada... (opet) ... i osjećaj s kakvim žive mnogi ljudi negdje drugdje gdje je rat njihova stvarnost.

    avatar

    23.09.2016. (07:32)    -   -   -   -  

  • viviana

    p.s.
    da jutru ne zadajem poteži okvir čim je ustalo.... dobro jutro!
    :)
    putujem na more, prvi dan jeseni....

    avatar

    23.09.2016. (08:08)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    ''...provaljivala iza razglobljenih vrata u tišine nekih pustih dvorišta toliko starih da obnevidjela i ogluhjela ništa nisu ni vidjela ni čula,...''

    - znala sam tako šetati Gornjim gradom i u mislima vidjeti stare kočije, osjetiti miris starog vina i šum krinolina, pozdraviti Neru i Sinišu, u letu završiti misaoni obilazak tim starim ulicama gdje još uvijek volim zalutati

    avatar

    23.09.2016. (10:48)    -   -   -   -  

  • easy

    vrlo rujnovito..:)..predivna provalnica...čini mi se da si okupila prostor i vrijeme i sebe..:)

    avatar

    23.09.2016. (13:02)    -   -   -   -  

  • viviana

    @shadow.... a ja u ovoj tvojoj rečenici, dok sam čitala, osjetih sve to čega si se dotakla, i začuh i vidjeh i pomirisah.... lijepo.
    :)

    @između, ... :) jesam, čini se. ;)
    nego, stigoh i ja na morsku obalu pa mi predstoji lijepih nekoliko dana uživanja u ovom zraku i moru a javit ću se opet čim napunim 'baterije' :))

    avatar

    23.09.2016. (17:32)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    hvala tebi draga... prisjetila si me na kralja svih kraljeva...
    najlješe zalaze Sunca na svijetu... na vrijeme umiranja prohujalog dana i
    rađanja novog mladog dana... suton i zora u ekliptici Venere i Sunca...
    vječnost zgusnuta u trenutak... vidim tebe kako pričaš svoje priče Suncu... i eto ostvaruješ zagrljaje Sutona i Zora nad pučinom najljepše uvale Mediterana...legenda nam govori... taj djelić svemira je bog htio zadržati za sebe... a onda ga je iznenada darovao nama... zbog tebe i tvojih priča... možda... :)

    avatar

    24.09.2016. (19:15)    -   -   -   -  

  • viviana

    .... možda se predomislio samo zato što je znao da sam provalnica i da ništa darovano nije nešto zdravo za gotovo, pa da se ljudi iznenade kad posegnu u džep za svim tim ljepotama i draguljima, a kad tamo....

    :)

    avatar

    25.09.2016. (10:29)    -   -   -   -  

  • easy

    uživaj..ovo je najvažnija sporedna stvar...:))

    avatar

    25.09.2016. (10:56)    -   -   -   -  

  • viviana

    Hoću. :) A i teško mi se otvara sve isto kao što je i tebi onda, ali kad uzmognem, uz kapucino na terasici .... :) kao sad, javim se.... ;)

    avatar

    25.09.2016. (11:58)    -   -   -   -  

  • Razmišljanja jedne žene

    -u svojoj odmetnutosti podmetala sam i požare predvečerjima, divne narančaste požare,.......

    -Lepršava vedrina pripada mladosti duše. Ili bar sposobnosti uzleta lakoćom nadahnutošću u kojoj ima zanosa kakav nalikuje boji nekog cvijeta, izrazito plavog ili plavičastog, ružičastog, žutog... i vitalne prozračnosti što obnavlja boje i one nju......

    -Što su ti učinili? - gledala sam u te skršene oči i puna teška vimena što su joj se klatila s trbuha. Što su ti učinili ljudi? ...

    Koračala si koracima mladosti i bezbrižnosti... Idući dalje naučila si da je vrijeme u koje si zakoračilo drugačije. Da drugačije boje ima.
    Tvoj izričaj je vrijedan svake pohvale i divljenja.
    Zadnja izdvojena misao govori sama za sebe. Za sve ono što i kada se pitamo....Što mogu učinili ljudi?

    avatar

    25.09.2016. (20:59)    -   -   -   -  

  • viviana

    Hvala ti, Razmišljanja..... na čitanju, izboru pojedinih dijelova i iskazanim tvojim dojmovima..... za ovu priliku ne bih tome više ništa dodala, osim zauzvrat, tebi i ostalima, poslala puno toplih pozdrava (kako ovo zvuči 'starinski' kao što se nekad pisalo na dopisnicama i razglednicama) - puno toplih pozdrava sa sunčanog Jadrana. :))

    avatar

    26.09.2016. (17:45)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    ako si još uvijek na moru neka ti bude lijepo... pročitala sam još jednom tvoje divno štivo... sjetih se Szymborske i njene pjesme...

    Tri najneobičnije reči

    Kad izgovorim riječ Budućnost,
    prvi slog već odlazi u prošlost.

    Kad izgovorim riječ Tišina,
    narušavam je.

    Kad izgovorim riječ Ništa,
    stvaram nešto što se
    ne može smjestiti u bilo koje nepostojanje

    i ugodnu ti večer želim... :)

    avatar

    27.09.2016. (18:05)    -   -   -   -  

  • Živa

    Uzeti cu si vremena jednu vecer i procitati sto vise mogu od tvog bloga... Fascinirana sam! Obozavam kad ljudi pisu tako detaljno, a nimalo dosadno... Divno!

    avatar

    28.09.2016. (20:40)    -   -   -   -  

  • viviana

    Ej, @Dinaja, iznenadila si me, ugodno, s ovim stihovima Szimborske - ne znam ih, ali ima ih još puno koje ne znam pa si me obradovala ovim. Na moru sam još, ali samo još jedan dan (željela bih da mogu ostati još; sve je lijepo - vrijeme, nema gužve, ambijent...) jer posao čeka. Jedino je konekcija slaba pa samo dok otvorim stranicu potraje... Pozdravljam te, i ja tebi želim ugodnu i laku noć.

    @Živa, e pa, hvala ti.... vjeruj, danas sam te se sjetila, nešto povodom tvog blog imena "Dok sam živa" jer mi je došlo u misli a onda i nekih tekstova kod tebe što sam ih čitala, a i ja bih trebala dosta toga još pročitati tvoga.... samo vrijeme i još kad si u mislima i pišeš nešto svoje, baš i ne dopušta posvetiti se drugome koliko bi želio. Hvala ti na ovom komentaru i pozdravljam te, ovom prilikom, puno!

    avatar

    28.09.2016. (21:42)    -   -   -   -  

  • .

    Nekako se više priklanjam noćnim šetnjama... pa mi se češće dogodi da otkrijem poneku nevidljivu ranu.

    avatar

    29.09.2016. (20:39)    -   -   -   -  

učitavam...