provalnica

četvrtak, 22.09.2016.

Nekoć sam izlazila u šetnje gradom, oboružana suptilnim alatom za provaljivanje usred bijela dana, ulazeći u uske skrovite uličice kao u zabačene draguljarnice gdje ne bih zaticala nikog, koje se ne bi ni pomaknule na šum mojih koraka dok bi ih ljubopitljivo razgledajući i istražujući pažljivo pretraživala; provaljivala iza razglobljenih vrata u tišine nekih pustih dvorišta toliko starih da obnevidjela i ogluhjela ništa nisu ni vidjela ni čula, provaljivala kroz prozore u treptaj oka, kameni zidovi bili su mi posebna strast kao i pukotine na starim kapijama, vješto bih se obarala preko ograda u vrtove s ružama, provaljivala kroz lica prolaznika, ne ostavljajući ni jedan otisak.... Takorekuć, slobodno sam se i neopaženo služila čime god sam željela, što bi mi privuklo pažnju, kradući sjenke odasvud, sličnosti i različitosti, čudesna poklapanja fenomena među različitim vrstama, srodnosti, oblike postojanja, glasove... u svojoj odmetnutosti podmetala sam i požare predvečerjima, divne narančaste požare, svaljujući krivnju na jednog starca iza brda i žar njegove lule što je zapalio u miru prije počinka.

Duga je i plodna moja karijera provalnice.

.....................................................***


Ne provaljujem više. Povukla sam se. Lepršava vedrina pripada mladosti duše. Ili bar sposobnosti uzleta lakoćom nadahnutošću u kojoj ima zanosa kakav nalikuje boji nekog cvijeta, izrazito plavog ili plavičastog, ružičastog, žutog... i vitalne prozračnosti što obnavlja boje i one nju. Lakonoga prozračnost. Lakoprsta. Vrsna.
Moj pehar je težak. Elementi.

Ali nisam o tome htjela pisati...


.......................................................***

Odavno sam već prestala. Izlazim, uglavnom, samo kada moram. Odlazak na tržnicu ujedno mi je i šetnja gradom. Idem sporednom ulicom, izbjegavajući glavnu, ali danas sam se njome vraćala. Putem, kao kroza suho korito rijeke pa ne postoji više ni uzvodno ni nizvodno, strujanje prolaznika nanosilo mi je do ušiju odsječke njihovih usputnih razgovora, kikot grupice mladih djevojaka, zvuk kada je netko preda mnom petom zapeo o nešto, u vidokrug, jednu mladu Japanku što je ispred sebe kao da je slijepa držala štap s mobitelom snimajući se, jednog pingvina od kartona što je pred kavanom pozivao na sladoled, muškarca nalik Chomskom s kojim sam se pogledala, ženu što je neskriveno pogledom odvagnula težinu svojih vrećica s mojima.... dok iza ugla putem prema stanu, ugledavši je između kontejnera, nije u me provalila gledajući me, svom snagom svoje bespomoćnosti i ustrašenosti, jedna kuja. Opazivši moju pozornost na nju, preskočila je niski zidić i s druge strane stala motreći me. Spustila sam na zidić jedan komadić hrane iz vrećice i zazvala je blago. Približila se samo za korak, napeta tijela, ali joj podozrenje i strah nisu dali bliže, trzajući se i na neznatni moj pokret, kao biće naviklo da ga tuku, refleksno izbjegavajući udarac i kad ga netko hoće pomilovati, zureći u mene svojim ispaćenim očima sa sigurne udaljenosti.
Što su ti učinili? - gledala sam u te skršene oči i puna teška vimena što su joj se klatila s trbuha. Što su ti učinili ljudi? ...
Trzajem tijela odgovorila je i na moju kretnju kad sam krenula dalje udaljavajući se od nje... dok su mi u misli pridošle provaljujući iz zaborava u sjećanje, stihovi Jesenjina..... i za njima, stihovi Szimborske.

Oznake: rujan

Nola

subota, 17.09.2016.

Niste poznavali Nolu. Nisam ni ja, osim samo virtualno. Sjetila sam se danas romana "Snijeg", potom sam se sjetila Nole, i ubrzo, već sam se našla čitajući jedan stari topic na malom literarnom kutiću foruma hr, odakle donosim ovdje pojedine dijelove iz naše razmjene - razgovora - ali samo ono što je Nola pisala, zbog njene vedrine i lijepih, mudrih misli, životnosti.
Bilo je to prije nepunih šest godina, ali protok vremena ne umanji ničim značaj koji neki ljudi zadobiju i zadrže za nas ostajući nam u uspomeni i u osjećajima.
Znam da bi se ona smijala, ali želim da joj pripadne ovdje jedno mjesto, jedan post, gdje će ostati zabilježen njen glas....

.... Kako se približavala nedjeljna večer ja sam se onako izmorena od cjelodnevnog ugađanja i skakanja oko svih bitnih muškaraca mog života, koji su se ovih dana spustili prema svom domu, pitala da li je uopče pametno ići na koncert, predviđajući grčeve u listovima od stajanja, sutrašnju neispavanost. Malo toga je išlo u prilog odlasku.
Onda mi je pao na pamet nedavni odlazak na obalu rijeke mog djetinjstva. Sjedila sam tamo dugo, sama, mislima vraćena u bezbrižna vremena u kojima sam na njoj provela predivno djetinjstvo.
Shvatih u taj tren da trebam taj koncert ne samo da se napijem glazbe nego i da me preplavi radost sjećanja na jednu mladost u kojoj je rođena ljubav prema glazbi. Trebam takve blažene trenutke .
Tamo je tako lako biti opušten i slijep za sve unutar sebe i oko sebe.
Samo slatka bezbrižnost koju nose note.

.........................................................***

... Dotaknuvši se opet predviđanja želim dodati da sam se i ovaj put uvjerila da se njime češće lišavamo ugodnih doživljaja nego što se pošteđujemo razočaranja, napora ili čega god čemu bi predviđanje trebalo služiti.
Mjesta iz djetinjstva, događaji, ljudi, stvarčice, sve to jeste dio nas i vjerujem da nas je u mnogome odredilo. U zadnje vrijeme osjećam da je to vrlo bitna nit koja uravnotežuje unutarnje košmare kojih nikad ne nedostaje.
Što se tiče uspomena djetinjstva... ja sam nedavno nabacila staru ogrlicu na sebe. ispunjena milinom sjećanja na dane kad sam je kupovala prozborih da ću češće prakticirati izvlačenje perlica iz stare čudesne kutije s nakitom.
Moje trinaestogodišnje zlato me odmah obeshrabrilo komentirajući da izgledam grozno s tim....morat ću ipak još malo o tome promisliti

.........................................................***

Nasmijah se od srca na ovo "malo malo" (pa na koncert) .....nakon, godina i godina i godina poklanjanja svega svoga vremena onima čija sreća je usrećivala mene više od ičega što bih činila za sebe osobno, s vremenom sam opet počela čuti tihi vapaj iznutra koji traži da se neko vrijeme posveti samo Noli.... ne majci, ženi, radnici, domaćici, već onome što ostaje kad je se ogoli od svih njenih dužnosti, ono što je ona oduvijek bila.....
Tako padne poneki koncert, vrijeme za utaživanje gladi za novim informacijama u koje spada i net ili vrijeme za samoću....
Bar malčice pomaknuti "zavjese od teškog somota"... kradem izraz iz tvog teksta.
"jer ono što moje tijelo sada treba ne podnosi prostor, osobito ne zatvoren"...

..........................................................***

Drago mi je ako ti izvučem kakav osmijeh ili osjećaj zadovoljstva.
... i ja sam opet dobro nakon jednog čudnog razdoblja neizvjesnosti koja me pritiskala...(Nola se smije i osjeća lagano poput perca....no, brzo je štreckanje u zglobovima podsjeti da je samo njena duša ta koja može za tren postati spremna za let)

..........................................................***

LOL... mda, kaj da se mučiš. Ionak nikakva korist od te muke.
Da, istina je da su vočni sokovi, uz prirodan šečer koji je zdrav, obično radi boljeg okusa dodatno zaslađeni pa postaju šečerne bombe i veliki izvor kalorija.
Moja prijateljica, koja se kao liječnica vrlo aktivno angažira u propagiranju zdravog života kojeg i sama prakticira, savjetuje. Pet obroka na dan, manjih. Ona tak živi. Vitka je kao i nekad davno. E, sad znala sam ja da tu neš ne štima i brzo otkrila što. Pojedena jabuka se smatra jednim obrokom, jogurt, također obrokom.
Majko mila, ja to mogu slistiti nakon kaj ručam.
... priznajem da su to vrlo ugodne misli ("zamišljaj kako ti je haljina na tebi već komotna"), no djelovanje koje bi to ostvarilo je naprosto nemoguće dok na svijetu postoje svi oni fini kolači.
Moja sestra je malo starija i popunjena, ali odiše samodopadnošću i tvrdi da rasna žena nemre ličiti na vješalicu već je nužno da ima vidljive izbočine koje zaustavljaju haljinu u slobodnom padu
Možeš se uvijek tješiti s mojih 46......ali ja ih ipak ne bih dala nikom niti se trampila za manji broj.

..........................................................***

Mislim da smo mi propustile neke bitne životne lekcije kad smo tolko nesvjesne svoje zrele, rasne ženstvenosti.
Ova moja (sestra) kad dodjem k njoj na kavu obavezno me šopa nekom hranom jer ja "sigurno nisam niš jela"
O talijanskoj kuhinji pričala mi je nešto prijateljica koja dugo živi u Švicarskoj u talijanskom kantonu, radi s Talijanima a i slobodne dane provodi na talijanskoj obali koja joj je blizu.
Kao, ako jedeš špagete s mesom, to je obrok. Kod nas, nešto prije špageta a poslije se malo i zasladiti.
Što se tiče Julijane, Azar i svih ostalih žena koje s njima ovdje uspoređujemo; Svježina njihovih duša nije narušena brojem godina.
Danas sam te se sjetila u knjižnici. Kako još nije vračena knjiga koju sam pribilježila sjetih se da si negdje preporučila Priču o ljubavi i tmini pa sam je uzela jer je imaju.
Za kraj iskoristiću riječi carice Orhideje:
"Bila sam osuđena na propast kada sam shvatila da nisam nadarena za vladanje nego za osjećanje.
Taj je dar obogatio moj život, ali je istodobno uništio svaki trenutak mira koji sam stekla. "

..........................................................***

Nije vezano uz zrelost, ali je uz život mnogih žena.
Veli Uma Thruman, koja se bavi pisanjem za kojeg baš nema vremena u trenutku
života koji obrađuje film, u Motherhood
"Moj se život trenutno uvelike temelji na stvarnosti"
Zbog te stvarnosti koja zarobljava na tako spretan i neodoljiv način s Amosovom knjigom sam tek na 65 strani.
Kliknula mi je već nakon par strana, našla sam se u nekim prašnjavim putevima, ljepoti jednostavnosti i ustaljenosti života jedne obitelji koja očito neće zadugo takva ostati. Čitam svakako dalje.
Moj je sinčić vrlo skeptičan zbog debljine knjige i svako malo pita na kojoj sam strani uz komentar kak ću sad to morati sigurno triput produživati kad ima 770 strana a ja sam tak spora.

..........................................................***

Broj strana je i mene iznenadio. .... pošteno bi bilo da se pohvalim da u ovih par dana nisam pročitala ni stranicu zbog uvijek prečeg nečeg. Ne znam ni sama da li će biti dosta ona tri produljenja, koja je moj mudri sin navjestio, da ja to priveden kraju.
Kak sam ja nepopravljivi optimista može se to gledati i kao da je preda mnom svo vrijeme ovoga svijeta i da ću ja u lakoći svoga postojanja bez problema to upiti u sebe ako knjiga uspije zadržati probuđen interes.
Odustati od knjige ako mi padne interes ili naprosto postane zamorna ili suhoparna ja isto prakticiram. Čitati nešto jer trebaš zbog nečega što radiš ili ti je obavezno iz nekog drugog razloga prihvačam. Ono što uzimam za svoju dušu čitam samo ako mogu razumijeti pisca, doživjeti neku vrstu stapanja misli, prosvjetljenja, prepoznavanja...ako ushit izostane, odustajem.
Primječujem da s godinama češće i s lakoćom odustajem od knjiga koje nedovoljno intrigiraju, od ljudi koji zamaraju, od razgovora često vođenih koji nikud nisu odveli...
Nisam se dovoljno jasno izrazila. To je Umina rečenica iz filma. U ulozi je majke koja zbog obitelji nema vremena za pisanje. Krasna rečenica i meni.

..........................................................***

To je to, lakše se diše, (i to ne samo zbog bronhija ili septoleta) govori, djeluje, zbačenih okova koje smo si nametnuli sami ili dopustili da nam se nametnu odgojem i odrastanjem.
Reči nekome jednostavno, blago, bez ljutnje da te naprosto ne zanima to što bi on satima pretresao. Uh, ja sam tak sretna da sam i to konačno svladala.
Svesti te neke razgovore koje vodiš iz obzira ili obaveza na najmanju moguću mjeru zaista oslobađa toliko vremena za ono što čovjeka raduje, pokreče...
S knjigom sam ostala na 65 strani i vratila je odgodivši čitanje, nadam se nakratko, jer mi je stigla knjiga koju sam dugo čekala u knjižnici (sad vidim da se prodavala i prek kioska što je meni nažalost promaklo) doslovce je progutala što i je jedan od razloga što dugo nisam bila ovdje.
"Željela sam biti poput Poppera slobodna od svake sputanosti, kadra prepoznati veličinu, ali i dovoljno hrabra da ukažem na njezine nedostatke"
Iz Nevjernica-Ayaan Hirsi Ali

..........................................................***

Zgodno je to kak se čovjek uvijek iznova iznenadi koliko ushita doživi na nekom predavanju o temi o kojoj mi se činilo da ja nemam više što novo čuti. Pa prošla sam to već dva puta.
Vrlo korisno predavanje. Od prisjećanja na naša djetinjstva, kako bi lakše razumijeli njihovo stanje, do savjeta o čim boljem balansiranju između kontrole, naših očekivanja i slobode jednog pubertetlije i njegova prava da sudjeluje i dogovara o svemu što se tiče njega i njegova vremena.
Ruke. Dodiruju, maze, spremaju hranu.
Osim pozdrava službenih ili s pripadnicima muškog roda gdje ruke služe samo za rukovanje, ostali susreti s bliskima meni je najnormalnije raširiti ruke i zagrliti osobu koja mi je i inače bliska srcu što zagrljaj i fizički ovjekovječuje.
... da, razumijem, često sam osjećala potrebu naglasiti im da nikakva pogreška, ocijena ili neki postupak koji sam kritizirala ne mijenja ništa u ljubavi za njih. Sve su to samo detalji na koje smo kao roditelji spremni upozoriti misleći pritom da pomažu prvenstveno njima.

Imam još malo da završim "Snijeg" od Pamuka (kak sam gnjavila ženu u knjižnici da mi je sačuva morala sam je uzeti kad je konačno vračena) pa ću onda nastaviti putevima ljubavi i tmine u knjizi a ne samo u životu.
Zadnje uređivanje Nola5 : 24.11.2010. at 17:43.

Pročitala sam je ja i za nju i za sebe, jer se Nola više nikad nije javila. Javljeno nam je da je umrla dok sam ja čekala da se opet oglasi odgovorom na moj sljedeći post:

Nisam još krenula put knjige ljubavi i tmine, još imamo vremena naći se skupa u tom čitanju...

stablo i nišan

petak, 16.09.2016.

Znakove, ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova
- Rumi


Nekad je to bilo maleno stablo a onda je stasalo
stareći obgrlilo u podnožju svog debla prastari nišan
- znak posljednjeg počivališta nekog tko je pod njim našao spokoj
Da li ga je netko volio? Da li je itko bio kraj umirućeg
u njegovim zadnjim trenucima, šaptao molitvu,
stišavao djecu, prigušenim koracima prelazio preko sobe
zastajući kraj prozora zagledan u baštu izoštrena sluha
za disanje jedva čujnije od tišine, milovao blago njegovu ruku,
spuštao usne na usahle žile...
Ako i nije stablo ga grli svojim korijenjem a čvornati prsti pokrivaju
kao usnulog čiji san čuvaju i kad ga odavno nema
kao praznu kolijevku majka - čuvarica stvarnosti
za koju samo ona zna i nad njom bdije.

Stablo ipak priča jednu drugu priču. Prečuti je lako
zaokupe li te slike što preoznačuju prizor
(to živog čovjeka vreba iz kutova mu smrtne sobe, zebnja,
koju topli pogled na sam prizor pa i zebnja kopni)
i vidio ne bi:
Kako rasti a ne rušiti, razvijati se a ne pustošiti,
širiti a ne uništavati, stasati a ne potkopavati,
granati se a ne slomiti, prostirati a ne zatirati...


*nišan (perz. znak, biljeg), muslimanski nadgrobni kamen

Oznake: sarajevski park

ništa ozbiljno

ponedjeljak, 12.09.2016.

Razgrćem ovu zavjesu od jesenje kiše - izgovaram u sebi s melankolijom slatkogorke samotnosti, dok gledam kroz stakleni zid gradske kavane na ulicu i izmišljam nastavak koji nikako ne dolazi baš kao ni moja kava pa naposlijetku ustajem pitati ljupku konobaricu koja je još prije pola sata kimnula glavom i smiješkom mi dala do znanja da kava stiže... nije li me možda zaboravila? - Nisam - odgovara smiješeći se pa se i ja osmijehnem i vratim za stol. Nastavim s uzvišenim mislima i taman kad sam opet počela razgrtati kišnu zavjesu, na moj stolić se spušta pladanj s kavom i čašom vode pa se dajem na meni ritualno prosipanje šećera u i oko šalice, ali onda primijetim kako se u moje pokrete najednom umiješao i osjećaj da čovjek za susjednim stolom prisluškuje moje misli.

To je neka zavjesa? - pita me radoznalo. - Da - kažem - fina jesenja zavjesa od najfinije jesenje kiše... - I, što ćete s njom? Oprati je? - usne mu se izviju u ironični smiješak kao da je to jedini način kojim se uopće može izraziti apsurdnost jedne takve besmislice kao što je prati mokre zavjese. Ne dam se smesti pa nastavljam dalje likovati s mojim zavjesama koje sam u međuvremenu obogatila i drugim slikovitim izrazima, poput: mekih i vlažnih nabora koje njiše pokisli vjetar... pa uzburkanih i pjenastih rubova što se talasasto podižu i spuštaju, naizmjenično... pa, daška miholjskog ljeta u njenim prozračnim i mokrim vlaknima... sve do tajanstvenih i bešumnih prstiju što se njome poigravaju kao vjetar s opalim lišćem na nekoj pustopoljini il pustoj cesti neznano kuda.

Tipično žensko ignoriranje - prokomentira moj susjed otpijajući još jedan gutljaj kave. - Ponavljanje do besvijesti. Neprihvaćanje najočitijih meteoroloških činjenica, što više. Beskonačno traganje za nečim intenzivnim pa makar i u hvatanju atmosferskih nijansi (ali ako baš čeznete za nečijim tajanstvenim i bešumnim prstima... samo molit ću lijepo, bez izgaranja u svemu tome) - nasmiješi se on ironično opet onim svojim smiješkom, ali ovaj put mu ne odšutim. - A, ne, ne... pogrešno ste me razumjeli - kažem ljutito dok on nehajno tapka usne papirnatom salvetom. - Osim toga, valjda ja znam što tražim i zbog čega i zašto je nebo obješeno o plamteće a ne plastične kukice i zašto je uopće obješeno, ili evo... svući ću ga baš ako želim, ne trebaju mi zavjese uopće, što vas briga!

Hmm..., naravno, dramatičan obrat kad već misliš da ti je sve jasno, tipično. Pretpostavljam da je ono što će sad uslijediti - pogađam, a i statistički je vrlo vjerojatno - pustiti me da se sam ponudim okačiti te vaše petparačke zavjese viseći pri tom o jednoj nevidljivoj niti usred ničega.

A ja vam lijepo kažem da je nepristojno prisluškivati tuđe misli - pogledam ga namrgođeno ali gost u kavani se i ne pomjeri, pije mirno svoju kavu praveći se kao da ništa nije čuo. - Ah, kako tipično muško ignoriranje! - dometnem u misli i nastavim pijuckati svoju limunadu kao da ništa nije bilo.

između zagrada

petak, 09.09.2016.

Bora s kraja usne, poluosmijeh
izvijen jedan kut tvori jednu zagradu
otvorena zagrada
osjećaj zrelosti i uzaludnosti
neiskazivost iza oblasta znaka
zamišljenost
zatvoriti zagradu
.. mogao bi samo osmijeh.

Oznake: rujan

umjetnost je ne povesti se za iluzijama

ponedjeljak, 05.09.2016.

Igrokazi, ulični performansi, hiperrealnost kojom umjetnost zaziva
predstavama na iščašen i zabavan način, osvaja publiku.
Na takvim mjestima, slučajni prolaznik - promatrač - uvjetno rečeno umjetnik
dobija impuls potaknut kao na tragu nekog otkrića erosom što prepoznaje
nesvakidašnju priliku da i sam kroz val stvoren umjetno proizvedenom uzburkanošću
stvori nešto nesvakidašnje, novu umjetničku sliku, plakat, poticaj razmišljanju,
umjetnost stvaranu crpeći je u svakoj točki prostora i vremena.
Zadovoljna sam - treba samo znati iz trenutka iscrpiti njegovu mogućnost.
Svakodnevnica ti katkada pruži ushićenost upravo takvim mogućnostima.
Ne sreće se svaki dan prilika iz jednog uličnog performansa izvući nešto još bolje!
S foto materijalom i novom pričom za list žurim natrag u hotel.
Nekoliko ulica dalje srećem čovjeka s lončićem u ruci nudeći ga za novčiće
prolaznika, u zimskom kaputu, po nesnosnoj vrućini ovoga rujna i lica
u koje nisam imala snage pogledati.
Ništa u njegovom izrazu nije bilo izražajno, a opet, bezizražajnost je bila
zadnja riječ kojom bi se mogao opisati njegov izraz.
Pogled mi padne na njegove prašnjave cipele, glomazne, kao da je upravo
s nekog fronta.
Vojnik? Bivši vojnik?
Taj sigurno nije pljačkao i ubijao osim ako mu amnezija nije udijelila milost zaborava.
Ne izgleda tako niti znam kako izgleda.
Od njega, najupečatljivije bile su mi te cipele, rasklopljene, bez vezica,
s prašinom što im je popila i zatrla boju.
Od mene, najupečatljivije mu to da mu nisam mogla pogledati u lice.
Onaj val s početka priče, nekoliko kvartova dalje, što me pratio - povukao se.
Potopila me stvarnost.
Ovdje nije bilo publike ali ni ovo nije performans.
Zašto On ne izaziva pozornost i zanimanje?
Kad bi i ovo bio igrokaz, da li bih izvukla svoj foto aparat i slikala?
Da li bi se mnoštvo znatiželjno okupljalo, svatko na svoj način, primajući poruku
koju mu odašilje predstava, ideja za nju, redatelj?
Prolaznici ne obraćaju pažnju.
On stoji prerušen u samog sebe izolovan sred gradske vreve kao otok naseljen
utvarama gubavaca, izgnan jednom davno, jedan od njih.
Prilazim mu ali samo na tren ne gledajući mu u lice.
A vidim ga - bljedilo boje, bez-izraz, bez topline, hladnoće, oštrine a nije ni
blago, izložen a skriven.
Možda bi i sam Gospod da postoji došao ovako među ljude?
Znam da tekst začet nekoliko kvartova dalje neću napisati.
Iščezla je iluzija oplođena fascinacijom viđenja stvarnosti. Stvarnost je jača.
Krivnju za povodljivost teatrom, zabavom, scenom, mogu iskupiti samo odustajanjem.
A ono je prirodno. Prirodno, kao i kad bez boli nešto otpadne samo.
"Imamo umjetnost da ne bi umrli od istine?"
"... Istina se generira kroz umjetnost?"

Prilazim, ali samo na tren, ne gledajući u to lice, i spuštam novčić u metalni lončić.

Oznake: prošlost, rujan, Nietzsche, Badiou

biće svjetla

četvrtak, 01.09.2016.

Da je neko biće svjetlost, znam kad u trenu rasprši moj mrak.
Kad se dogodi trenutna izmjena, zamjenom mjesta dana i noći
s jedne na drugu stranu Zemljine kugle.
Kad svojom pojavom razvedri moj pogled, preobrazi me.
Pod kišom svjetla kao pod iznenadnim pljuskom u vrelom danu
kad osjetim sreću izloženosti kiši.
Dovoljan je samo laki dodir tog bića, da se pokrene mala radionica
sretnih kauzaliteta.
Da se uzmogne opet moći širom otvoriti oči za svijet što je u tebe
strujao kroz ključaonicu.
Nijedan ključ nije tako okretan kao ključ što se podudara s osmijehom
usana, očiju i srca.
Da je neko biće svjetlost, znam kad se pod pristiskom samo jedne zrake,
otvore sva vrata...

Oznake: solarna bića, biće svjetla?