Da je neko biće svjetlost, znam kad u trenu rasprši moj mrak.
Kad se dogodi trenutna izmjena, zamjenom mjesta dana i noći
s jedne na drugu stranu Zemljine kugle.
Kad svojom pojavom razvedri moj pogled, preobrazi me.
Pod kišom svjetla kao pod iznenadnim pljuskom u vrelom danu
kad osjetim sreću izloženosti kiši.
Dovoljan je samo laki dodir tog bića, da se pokrene mala radionica
sretnih kauzaliteta.
Da se uzmogne opet moći širom otvoriti oči za svijet što je u tebe
strujao kroz ključaonicu.
Nijedan ključ nije tako okretan kao ključ što se podudara s osmijehom
usana, očiju i srca.
Da je neko biće svjetlost, znam kad se pod pristiskom samo jedne zrake,
otvore sva vrata...