(ne) pristajanje u nepoznatu luku
četvrtak, 29.12.2016.
Gledajući u monitor
fokusiran pogledom
na jedan predio mene
opažajući mi vidno ubrzano
disanje
pitao me
jesam li nedavno
imala neki stres
je li me nešto uznemirilo
učinilo potresenom
a ja sam se osmijehnula
ne, ništa..... ali
Život.....
Toliko je život već dejstvovao
po meni
nije ni čudo
valjda
I vraćajući se
šetnjom kroza grad
mislih
Otisak smo stopala
života i tu negdje
u tim krivuljama
sve je
osim mene, možda, koja
uspijevam stvoriti jednu
takvu sliku
pred očima, jednu takvu
usporedbu
s distance gledajući
ja sam otisak stopala
života
(u vosku)
ali..........
Ja?
...
očaravanje
petak, 23.12.2016.
I pojavi se samo na tren
kao kapljica sjaja na vrh vlati
vrh igle
kao titraj, prvih par taktova
Za Elizu
pojavi se
kao lagašan val buđenja čežnje
onaj damar oživljen daškom topline
drugoga daha
kao prosjaj
lahor od kog ustrepti tanano lišće
pijanstvu obiljem sunca i kiša
predati se spremno
Kao dosluh tajni
onkraj našega znanja
tek pojavi se
čujno nam u šumu vlastite krvi
čujnijem
i pojavljujuć se moglo bi
kad bi se stalo povrh te kapi
nadomak tom sjaju
moglo bi
možda vidjeti se bolje
vidjeti šire... oduševljenije
ali nestaje kad stopimo li se s trenom
i prestane s njime,
izgubi se, zavrati izvoru,
uvire u se iznova padajući
kao rijeka svom ponoru
igračke
četvrtak, 22.12.2016.
Ova kutija je poput kutije s igračkama. Mi smo igračke u njoj. Neke su nedužne. A prisilom zajedništva oštećene. Ovdje je nered. Kada god se kutija protrese i uzdrma začuje se sve slabiji zvuk onog što još može biti prignječeno ili slomljeno. Male lutke šutljive su. Blijéde. Unutar se ne može razabrati pripadnost. Izobličila se opravdanost. Istrošila održivost. Pojmljivost je zbrkana. Ne vidi joj se dno. Kutija je cijela
- u njoj ništa nije.
Jedna igračka: ... molim te, sačuvaj mi mene koja jesam,
kakvu me poznaješ,
kakva mogu biti,
sačuvaj mi moj mir i moj soul, moj ritam,
smijeh ( i kad sam sama, kad sam sretna ).
Ne dopusti da me čuju samo nijema stabla koja ne mogu govoriti
ako samo ona budu ona što me čuju.
Neka me ne zabilježe kao očajnu, paklenu stvar koja minira živote drugih,
njihove jedva zgrnute privide sabranosti i spremnosti na obveze
kojima treba razlog, bilo koji razlog za odustajanje, a da ti ne zabilježiš svoje.
Ovakve kao ja, sjene, njihale su se uvijek, kroz stoljeća,
na granama, opuštenih ramena, spuštenih ruku niza tijelo
mekano kao krpena lutka.
Što oni znaju o mom srcu, njihovi bodeži kojih se laćaju stameni su kao i razlozi
kojim sasijecaju krive uzroke. U meni rastu posljedice,
rastu i oči mi se šire, u njima rastu stabla a na njima sjene.
Ti zabilježi ona druga, s proljeća i s jeseni i ona zimska pod snijegom.
Ne dopusti da me prepišu iz svojih bukvara, naučeno, bez propitivanja.
Možda očekuju da postanem skrušena, djelujem po određenom programu.
Giljotina je uvijek prijetila grlima poput moga.
Možda bi me mogli preodgojiti u mojim zrelim godinama,
s pomoću medikamenata izvući krotkost.
Predbaciti krivnju za sve što može poći po zlu,
dati mi do znanja koliko sam prijeteća. Da je moja ljudskost krivo deblo,
divlji izdanak.
Mirno spavaju spokojni anđeli, čuvari uvjerenja.
Oni rađaju iz koljena i tako s koljena na koljeno.
Mi, žene, u čije su se kose davno upletali mali prsti,
zbog svoje puti, mišljenja, nemirenja, pobuna, svojih glasova, nastojanja,
pokušaja razumijevanja, bezuspješnosti, poraza što rastu kao mali otoci
u morima iz kojih izranjaju, odgurnute, preoznačenih biografija, utroba i značenja,
trebamo biti ošišane do gole kože, s istetoviranim brojem na zglobu ruke
kao nekoć u rađaonicama da ne bi bilo zabune, i izolovane.
U najboljem slučaju, možeš postati spisateljica. I bilježiti.
Bilježiti.... dok ti s grana padaju sjene na papir, sjene što se kao krpene lutke
njišu sa grana....
ženska duša
subota, 17.12.2016.
Izmiče ti svaki put kad je pokušaš obuhvatiti nekom od svojih već stvorenih predodžbi
jer se sama odaziva tek sluhu što je neće prečuti.
Boli kad razumije da je ne razumiješ.
Ima osobit dar da ne uspijeva razjasniti ništa, nikom tko je veže samo uz riječ.
Jer, iako je sva od riječi protkana, tek duboko iznutra, možda naslutiš i onu tišinu
iz koje je sve poteklo...
Mirno je i sretno kad je ljubljeno.
Pitomo i meko, susretljivo i ugođeno kao dobro
ugođen instrument kada su svi zvuci u suglasju.
Popunjeno, ispunjujuće lakoćom koju širi toplina
kada je stopljeno.
Obujmljeno u svojoj cjelosti kada je rastvoreno.
Rastvarajuće, što više tople kiše poljubaca natapa kožu.
Natopljeno kada je predano sebi.
Od svake volje razvlašteno i plutajuće kao list
Biće
Oznake: zbirka
haljine (duši)
četvrtak, 08.12.2016.
Kada odeš, rekla sam ti, iako me nikad nisi slušala što ti govorim, ponesi i moje haljine preko ruke jer tko će to nositi?
Tko će nositi moju večernju boje breskve ili zelenu od blijedo zelene svile s dugim patentom na leđima? Morala bi biti tanka kao vlat da bi je mogla skopčati. Imati moju visinu da bi joj dosezala vrhove cipela. Imati iste cipele.
A tko će nositi moju pregaču skrojenu na izgled haljine, kad je nebrojeno puta pokapana iz dana u dan kušajući da li je nešto dovoljno slano, da li je dovoljno slatko... I tko će se uopće snaći u svom tom kaosu i lomu kad haljina počne izdajnički prepričavati sve moje tajne i nespretnosti što sam ih pokušavala popraviti smiješkom, ukrasiti šlagom, listićima peršina, maslinom, kriščicom limuna?
Tko će nositi moju šarenu s pretežno narančastog, cigovanu ispod grudi i prostranu za još jednu mene; tko? Misliš da će netko prati sve one fleke s moje spavaćice i na ramenu kao novčić okruglu staklasto sjajnu, sluznu lokvicu što se scurila iz malih usta, jer - morala bi čitati i bajke. Imati nos uglavljen između dvije letvice i osluškivati da li diše. Imati samo jedan život a možda ne bi bio dovoljan.
Doduše, onu pepito plavu bih rado dala jer je ionako progorena cigaretom, a i smeđu suknju na preklop što se rastvarala svaki put kad bih se sagnula pokupiti sa stola šalice, tanjure, pepeljaru, čaše...
Misliš da ih netko može opet složiti na isti način kad su jednom poletjele i gušile se bez daha u pretrpanom koferu a onda se umirile i disale nečujno, došaptavale očima.
Naposlijetku, opet izlazile jedna po jedna blijede kao krpe znajući da ponovno odlaze na vješalice.
Prekopaj slobodno ormar! Nećeš naći nijednu koja nije sačuvala oblik mojih bokova i grudi, oblik sužavanja u struku, oblinu mojih ramena, ruku... A tko će to nositi?
Nitko neće obući ni moju crnu satkanu od stotina metara snova malih crnih gusjenica što nikad neće postati leptiri. To nisi znala? Za san svilene bube što se prenosi s vlakna na vlakno, sa niti na nit, još od starih Rimljanki do Diora. Prekrivenu zaštitnom folijom, bez imalo razmišljanja i žaljenja što je ni jednom nisam obukla, odnesi je slobodno! Toliko iluzija utkanih u samo jednu haljinu nitko pametan ne bi nosio.
Ponesi, zato, sve to kad se jednom budeš iskradala na svojim vunenim prstima (kao da te neću čuti!). I nemoj mi samo reći da ti je teško jer zamisli kako je tek meni! Uostalom, možda svega toga i nema. Možda sam samo sanjala sve te haljine koje sam nosila i za koje kad otvorim ormar i pogledam unutra svaki put zaključim isto: Nemam što obući!
Ponesi onda sve to nevidljivo. A zatim me obuci kao što se oblače oblaci ili stabla u proljeće.
Možda baš onako kako će opet s proljeća izgledati stabla u koja gledam sa svog prozora, prozračno i nježno zelena. Kao što je to bila i moja prva duga haljina od blijedo zelene svile. Kao voda što otječe i gubi se u nekom dalekom nezamislivom moru.... Eto tako, tako me obuci.
Oznake: zbirka