vilenjak

Prosvjetljenje i Smrt

utorak , 31.10.2006.

Još od malih nogu moji su omiljeni mističari perzijac Mansur i tibetanac Milarepa. Zato evo prigodno za Dan mrtvih pejstam pjesmičicu ovog potonjeg:

Six Realizations Facing Death

From extreme one is liberating
Like the gallant lion is lying,
In the snow at ease displaying.
Without fear of any kind of falling.
In this View I am so trusting.
To the final goal, death is so leading.
Joy to him who views thus, death brings
The very mild and genial big deer .
Horns having "many points in one taste mere"
He sleeps the plan of blessing near
In the practice do I trust so dear.
Death leads to the path of liberation,
Death brings joy to him who is practicing.
The fish occupies virtues ten,
With bright eyes in color golden,
Swims in the river of active ken,
In his action do I trust often.
Death leads to the Path of Liberation.
Death brings joy to him who is in action.
The Tigress of self-mind training,
With nice stripes she is adorning,
The altruism is her great glory.
In the woods she is straight walking.
I do trust in her discipline.
Death leads to the Path of Liberation.
Death brings joy to him who is training.
On the paper of forms positive and negative,
I write a long essay with my mind meditative.
In the state of non-duality
I watch myself and contemplate.
In such a Dharma do I trust.
Death leads me to liberate,
Death brings me the delight.
The purified essence of moving
Energy is like an eagle flying.
On its wings of skill and wisdom
To the holy cause of non-being.
To such attainment I am trusting.
Death leads me to the Liberation.
Death brings joy to meditation.
(Milarepa)

Nesporazum - dio prvi

Najviše volim komediju zabune. Ali ne takvu u kojoj su šale jednostavne: da se stvarno nasmijem, nesporazum mora biti dvostruk, trostruk, a prava je stvar ako humorist može složiti zabunu koja se otvara poput ruskih babuški - jedna u drugoj u trećoj u četvrtoj...

Tijekom prošlog života u redakciji muškog magazina, prisustvovao sam mnogim nesporazumima, a mnoge sam bogami i kreirao. Sise Jelene L. jedan su od takvih nesporazuma. Pred kraj vladavine Velikoga zatvoren je, za njegovo doba, uobičajen sporazum o trojnoj kompenzaciji: Jeleni - sise, kirurgu - oglasi i PR, magazinu - duplerica. E, sad, Jelena je zajebala utoliko što je sise prije objave u magazinu pokazala Tabloidu... Veliki je poludio, upao u jedan od svojih čuvenih napadaja bijesa i rekao joj da je ne više vidjeti nikad u životu, a nekmoli slikati za duplericu, a što se tiče sisa - neka ih slobodno zadrži.

Jelenu je grizla savjest. Kad je doznala da V. više nije urednik magazina, javila mi se i ponudila da se ipak slika, za besplatno, po osnovu starog duga. Pozirala je kao kraljica, ali od njenih slika još je jači bio njen nastup na Novoj TV, u izvještaju s promocije.

- Dok su druge djevočice oblačile barbike i sanjale u vjenčanju u bijeloj vjenčanici, ja sam ih skidala i sanjala o danu kad ću postati duplerica. Evo, san mi se ostvario - rekla je zblanutoj novinarki Jelena, pjesnikinja i striptizeta.

Udarom sudbine, televiziju je u tom trenutku gledala zagorka Andrea. Kroz izmaglicu helexa, praxitena i lorsilana učinilo joj se da je čula Pravu Stvar. Ne budi luda, uzela je par svojih slika napravljenih na razuzdanim tulumima i poslala ih na adresu Redakcije.

Nije nužno biti urednik u magazinskom tisku kako bi se došlo do zaključka da je Andrea jedna od sirovo najzgodnijih žena koje su ikad pokazale volju stati pred objektiv. Međutim, kad sam izračunao da ima 19 godina, dobio sam, na užas kolega, napadaj morala.

- A što to tebi treba? Zašto se želiš slikati?
- Pa, vidjela sam pjesnikinju Jelenu na TV, kad je pričala kako je od malena željela biti duplerica. Kad sam malo promislila o tome, zaključila sam da i ja oduvijek želim biti duplerica... I postati slavna.

Jadno dijete. Ali posao je posao. Poslao sam je kući da malo vježba, trči, i promjeni frizuru. U međuvremenu sam organizirao radnu skupinu za njeno snimanje: nemoralni snimatelj1, zbunjena šminkerica, cinični snimatelj2 koji dokumentira operaciju, te stilistica-yogini kojoj sam povjerio upravu nad cijelom tom inicijacijom. Snimatelj2 se iskazao: osim foto stripa koji smo objavili na 2 strane, snimio je i video-clip koji smo okačili na jedan od popularnih sajtova. Taj je clip, nagađate, bio sjeme daljnjih velikih zabuna.

Balkan

petak , 27.10.2006.

Idem u Skoplje. Vratim se brzo.

Susret sa Starom Vranom

ponedjeljak , 23.10.2006.

Gabrielle Roth je, hoćeš-nećeš, najznačajnija duhovna učiteljica koju sam sreo u ovom životu. Ona mi je otkrila tugu.
Prije nego što smo se sreli tugu sam doživljavao kao neku vrstu energetske ili emocionalne blokade, a ne kao susret subjektivne i objektivne stvarnosti što ona doista jeste. Nešto takvo je, naravno, lako intelektualizirati, al G je razvila metodu katarzičnog oslobađanja energetskih blokada kroz ples 'pet ritmova'. Neki to zovu Zenom pokreta i ritma. Pet ritmova, onako kako ih ja razumijem, pripadaju skupini učenja koja NE zagovaraju transformaciju ličnosti, već njeno otkrivanje i samoprihvaćanje. Slično onom što je, u jednom drugom kontekstu, rekao Majstor Leo:

'Mi nećemo trans
mi hoćemo svijest
budnu svijest
razodjenut duh'

Gabriella mi se nasmješila 2003., a kad sam se vratio iz Dublina susret sam ovako opisao na newsgroupi plesača 5 ritmova:
-----
'Ukratko: mi bili na magičnom otoku, vidjeli se sa Starom Vranom, plesali,vratili se. Ja se putem prosvijetlio' - to sam rekao u prošlu srijedu na wavesu u impressu kad je Sisi pitala L i mene kako nam je bilo u Dublinu sa Gabrielle. Da će Gabrielle doci u Europu doznao sam od L, koja je tražila po webu neku Heartbeat radionicu. Već smo se bili najavili Suzanni i Jacovu u Berlin kad smo doznali da će G preći ocean kako bi prvi put došla u Irsku i tamo
održala workshop. Odmah smo zabrijali da je to to...

Kad se pogleda karta Europe, Dublin izgleda daleko. Ali, iako smo promijenili tri prijevozna sredstva kako bi maksimalno uštedili (autom do Trsta, Ryan Air let Trst-London pa London-Dublin) stigli smo na Magični Otok od jutra do popodne. Krenuli smo u 8:30 sa Kvatrića a došli nešto iza 17 u hostel 'Kinley House'. Svijet je mali ovih dana, čak i za nas siromašne zapadnobalkance koji trazimo euro-dva uštede. U sobi nas je prvobitno trebalo biti šest: slovenke Bojana, Bernarda i Luschka, John te L i ja. John je, međutim, odlučio spavati kod starog prijatelja. Na njegov smo ležaj primili Justina, simultanog prevoditelja iz Londona koji je također došao na workshop, a kojeg je L skužila u hostelu....

Došao sam na opisano mjesto skoro sat ranije. Tamo se već počela skupljati nevjerojatna ekipa iz cijele Europe. Ukupno oko dvije stotine plesača u golemoj dvorani za košarku, koja je dio crkvenog kompleksa. G je već bila tamo i plesala s pridošlicama, dobacivši svakom pogled, dodir, riječ ili pokret. 'Pazi da ti uspije slikati je, da na fotografiji ne ostane samo vrtlog energije' - kaže mi L. Doista, vrtlog energije - tako vjerojatno Gabrielle izgleda na svojoj maticnoj planeti. Usprkos sedmom desetljecu života, G prsti snagom I životnom radošću. Dob joj se može naslutiti samo po nadlanicama. 'Pa mi smo u Crkvi! Gdje je otac Patsy? Zašto ga nema na plesu? Sad bih održala tu jednu ispovijed - za oprost grijeha tri flowinga, četiri staccata i seks sa deset stranaca' - varirala je G vise puta šalu na temu oca Patsyja i crkvenog posjeda na kojem smo plesali. Da je na naličju šale strava, doznali smo tek na kraju radionice. Gabriellin otac je bio čisti Irac, koji ju je slao u katoličke škole i internat, gdje je doživjela nemila iskustva.

'Kao djevojčica sam odbacila tijelo, da bih kao odrasla osoba pronasla nacin da se spustim u njega. Otkrila sam Ritmove iz čistog očajanja' - ispričala je G, koju ponekad zovu Old Raven, jer je takva njena energija.

Tema 'Heartbeat' workshopa su emocije, odnosno oslobođenje srca. Plesali smo strah, ljutnju, tugu, radost i suosjećanje. U učenju Gabrielle Roth, strah/flowing budi, upozorava i podiže pažnju. Ljutnja/staccato ima funkciju obrane, odnosno postavljanja granica. Tuga/chaos oslobađa, odnosno otvara put ka oslobađanju od zastarjelih i nepotrebnih sadržaja svijesti. Kad se prođe kroz te tri emocije/ritma, dolazi se do radosti/lyricala, kreativnog postojanja i komunikacije. Nakon ta 4 ritma, moguće je suosjecanje/stilness, razumijevanje drugog ljudskog bića. Compassion i Pity su potpuno različite stvari. Pity/sažaljenje je o patronizaciji, a Compassion/suosjećanje o razumijevanju....

Johnatan, Gabriellin sin, je uglavnom bio na dj pultu, a Stara Vrana je prolazila izmedju plesača, po cijeloj dvorani. Agonija i ekstaza. Skužio sam koješta o sebi. Najviše o tuzi koju si ne dozvoljavam. Već sam 15 godina u potrazi za gnozom, a 10 znam da su 'negativne' emocije legalne. Ali prihvaćanje i razumijevanje tuge mi je kompletno nedostajalo dok se nisam, kroz ples 5R, knjigu i sada susret upoznao sa Gabrielle. Tuga mi je uvijek bila nešto nepristojno. 'Hej! ne budi tužan'. Čak mi je i depresija izgledala prihvatljivije od čiste, obične tuge.

Boli me dio leđa koji obično ne pokrećem, a sad sam ga rasplesao....Povratak. Luschka navila alarm sat ranije. U Trstu vruce. Jedem junk u Ljubljani. U autu, i dan kasnije na poslu me hvataju napadi smijeha. 'Big wide open'. Svijet je velik/mali, a ja prazan.
-----

Tužan sam i energetski vrlo nisko. To je vjerojatno zbog toga što konačno imam nešto više vremena za sebe, pa me je sve sustiglo. Valjda je tako dobro. Nakon visine - dolina, nakon doline - visina.

Borat

subota , 21.10.2006.

Bio sam jučer na europskoj premijeri Borata
i još se nisam oporavio
Fan sam S.B. Cohena
I očekivao sam hardcore

Ali ovo je daleko
iznad i izvan očekivanog
Ono što me je najviše pogodilo
je to što sam i ja Borat

Rođen sam u
Kazahstanu, o da
u mahali Jaruga
u Novom

Putujem Svijetom
astralnim i materijalnim
i radim budalu
od sebe svaki dan

Ali možda ipak
nisam budala
možda sam Luda
na putu Devayane

Možda
Maybe Not

'Ljudi su božje oči'
Miguel Serrano, pali pjesnik

Popodne žene-krokodila

petak , 20.10.2006.

U jednom od prošlih života uređivao sam donji dio tjednog tabloida. Najdraža mi je rubričica bila 'Vjerovali ili Da' u kojoj smo inspektorica Scully i ja priređivali žvake iz najtvrđih američkih crazy tabloida, poglavito 'Weekly World Newsa'. Slikovnu opremu tih smiješnih izmišljotina smo, kao što je u Hrvatskoj bilo uobičajeno sve do 2001., naprosto skenirali i objavljivali.

Jednog sam četvrtka, međutim, dobio po ušima od Glavne jer sam, po njenom mišljenju - pretjerao. Kao središnju priču na 'Vjerovali' sam objavio briju luđaka iz WWN o ženi-krokodilu koja je pobjegla iz američke vojne baze jer više nije mogla gledati kako eksperimentiraju na njenom djetetu-krokodilu. Jadne su kreature, pisao je Weekly World News, nastale genetskim eksperimentom u cilju stvaranja savršenog vojnika. Slika koju sam kopirao je bila briljantna - gruba, gruba photoshop kreacija u kojoj je na tijelo krokodila montiran torzo crnkinje, a onda opet na isto tijelo, samo umanjeno, torzo malenog crnčića, njih dvoje bježe iz zle baze i bojažljivo se osvrću prema progoniteljima. To je, po općem mišljenju, bilo ipak previše. Popljuvala me je čak i Scully.

Da izbjegnem daljnje sukobe, požurio sam naći si posla van redakcije, 'na terenu'. Tad sam volio raditi crne reportaže. Prelistao sam crnu kroniku Novog lista u potrazi za nekom nedorečenom pričom koja bi se dala razraditi. Bingo - proširena vijest o eksploziji plina u Medvedgradskoj, u kojoj ne piše ni zašto je plin eksplodirao ni je li bilo žrtava. Odmah smo krenuli gore, nemoralni fotograf Purica i ja.

Na navedenoj adresi nalazi se prastara zgrada, puna socijalnih garsonjera nastalih pregrađivanjem golemog gospodskog stana. Na mjestu eksplozije živio je Jan, 80-godišnji željeznički penzioner, koji je izračunao da mu je klasično grijanje preskupo pa se poželio grijati na plinsku bocu. Kako bi u tome uspio, konstruirao je ingeniozni gorionik. Sam ga je đavo sačuvao da ne pogine u eksploziji, koja je njegovim tijelom probila tanki pregradni zid do susjednog stana. Deda je usprkos nesreći bio čio i veseo, pa mi je pročitao jednu od svojih pjesama:

Budi dušo sklona
Svakom živom stvoru
To su braća tvoja
I crvi što oru

U stanu u koji je eksplozija ubacila ludog penzionera živjela je, u jednoj sobici, cijela obitelj siromaha. Otac, majka i dvoje djece. Kad su čuli da sam iz Tabloida, raznježili su se:
- Uh, dobra je bila i Panorama, ali Tabloid je još bolji. Naročito je dobra ona stranica sa vijestima iz svijeta.
Kakve crne vijesti iz svijeta, pa to smo ukinuli prije četiri broja, pomislih. Ipak mi se upalila lampica:
Oni misle na moju zlosretnu rubriku 'Vjerovali ili Da' i misle da su to vijesti iz svijeta!
- I što vam je tu pobogu dobro?
- Pa ona priča o ženi. Jadna žena. Pobjegla je da joj ne bi više mučili njeno malo. Jadna sirotica.

Tako sam shvatio kolika je kritičnost hrvatskih čitatelja.

Kako sam oplovio Zagreb

utorak , 17.10.2006.

Kao mlad novinar (i lažni početnik) prihvatio sam se praćenja velikog građevinskog projekta na istoku grada. Projekt je bio uzdanica gradske vlasti za pobjedu na idućim izborima, ali ga je ometao zamoran problem - privatni vlasnici 13 parcelica. 'Gruntovčani' su tvrdili da je zemlja na kojoj se gradi kritičan dio projekta njihova, iako im ju je grad oduzeo krajem šezdesetih.

Njihov je odvjetnik, naime, pronašao rupu u zakonu - ako grad ne upotrijebi zemlju koju je oduzeo vlasnicima u određenom roku, ona se automatski vraća vlasnicima.

Problem se nije rješavao, a situacija je postajala sve kritičnija zbog približavanja izbora. Kad se učinilo da će grad najzad popustiti (*), a Gruntovčani zaraditi, zarakijao sam se s odvjetnikom, junakom dana.

- Ali kako si toliko upućen u tu problematiku? Kako svaki put znaš što treba uraditi? Kako si znao da je grad pogrešno proveo oduzimanje zemlje?
- Sasvim sam siguran, Vilenjače. Zemlju sam, naime, oduzeo ja kao mlad pravnik u gradskoj upravi. Ja sam autor cijelog tog rješenja.

Lo! Prosvijetlio sam se. Sad su mi stvari bile puno jasnije.

Zagreb je okrugao.

Više se nisam toliko čudio kad na drugim mjestima zateknem iste ljude. To je naprosto tako.

(*) Gruntovčani nisu pobjedili. Projekt nije dovršen na vrijeme. Šerif ih je po dolasku na vlast naprosto otjerao sa njihove zemlje, što nitko nije ni primijetio u sveopćoj euforiji oko tranzicije ka Europi.

Inicijacija

ponedjeljak , 16.10.2006.

U subotu sam inicirao Pandoru u drugi stupanj Reikija. Cijeli mi vikend svijetli - svaki put kad učinim inicijaciju, osjetim se kao sveti čovjek, a ne kao biljarist iz Gornje Dubrave.

Ako poludim, to će zasigurno biti mesijansko poluđenje: hodaću ulicama u bijeloj mantiji i dijeliti blagoslove.

Povratak u šumu

četvrtak , 12.10.2006.

Melankoličan sam i prehlađen. Jedva sam izdržao dan. Razvedrili su me ovi stihovi:

Ti si se sakrio duboko u mene.
Noćima smo trčali bez daha divljim šumama
loveći vile, izgubljeni za svijet.
Strah od umiruće ljubavi paralizirao je tvoje pokrete,
obilježio je nekom Drevnijom Tugom tvoje jezerski zelene oči.
Tvoja Tuga se razlila cijela u mene,
poput podmukle kukute širila se mojim tijelom
sve dok se nije razbilo poput glinenog vrča
i ostalo ležati tako u krhotinama na podu.

Ujutro me Sunce izgradilo Novu
svojom Pobjedničkom Pjesmom.

(tvoje oči su zasjale
Jasnoćom Jutra...)

(Pandora)

Tabloidizam za početnike 3

subota , 07.10.2006.

'Bit tabloidizma je lajati na drvo na kojem jeste mačka'
(Veliki)

'Posao novinara je naći muhu, i onda joj puvati u gujscu dok ne nastane slon'
(Nestor)

'Bog prašta, a tabloidi ne'
(Roto-Lucifer)

'Tim gore po realnost'
(Neznani urednik)

'Posttabloid je tabloid koji izlazi u realnosti koja je već sama po sebi tabloidizirana, pa se ne moraju upotrebljavati sva oružja tabloidizma'
(Profesor, hermenautički interpretiran)

'Ne želimo da napravite tabloid. Želimo samo da upotrijebite najefikasnije metode tabloidnog tiska'
(Austrijski profesor)

'Sad ću ja to malo nadopisati. On bi sigurno ovo rekao, samo da je znao kako. Bit će zadovoljan kad pročita kako je pametan'
(Medo)

'Nafantaziraj mi jedan tekst'
(Kockar)

Tabloidizam za početnike 2

Drugi udarac došao je od jedinog hrvatskog filozofa, neponovljivog Bludena. On se te godine upustio u polemiku s poznatim krležologom. Krležolog je u otvorenom pismu požalio što u Hrvatskoj nema visoke kulture, te predložio rješenje:

Po njemu, trebalo bi pronaći kvalitetan kadar, pa ga stipendirati da po desetak godina u Parizu i Londonu studiraju klasike. Kad bi se tako naoružani znanjem i europskim vrijednostima vratili, hrvatska bi kultura procvala.

Bluden mu je odgovorio satirički, ali i školski, prenoseći nauku Francuza: visoka kultura, kažu oni, ne nastaje iz prethodne visoke, nego iz niske, kao lopoč koji izrasta iz mulja. Grčke drame, Sofoklo i Euripid, nastale su iz pjevne zabave za dokone a bogate helenske trgovce. Šekspirove drame nastale su na tradiciji jeftinih zabava na gozbama i svadbama bogatih engleskih plemića i trgovaca, a izvodile su ih trupe sastavljene od persona sa rubovog ruba društva. Moderna angloamerička književnost… itd itd.

Po njegovom mišljenju (ako sam ga dobro razumio, a mislim da jesam) Hrvatska nema visoku kulturu jer ne poštuje dovoljno svoju pop-kulturu i narodnu kulturu, nego je odbacuje. Zato pokušaji 'visoke' kulture završavaju kao skupljanje otpada Europe i Srbije.

Rješenje je jednostavno: kulturnjaci ne trebaju na Sorbonu i Oxford, nego u Močvaru i Fontanu, proučavati Igora Hofbauera i Super Silvu. Dovodeći svoje argumente do ekstrema, napisao je:

'Vruće sise Super Silve vrijednije su za hrvatsku kulturu od deset mumija kulturnih velikana koje bi krležologovi stipendisti donijeli iz europskih središta'.

Malo je tko razumio Bludenovu mudrost. Nisam ni ja. Ali spoznaja je rasla u meni kao skarabejevo jaje u loptici otpada koju gura:

Ono o čemu pišu tabloidi je živo, a ono o čemu pišu ozbiljne novine je mrtvo.

Lo! I bijah prosvjetljen. (Ljeto 1997.)

(U nastavku: riječi mudrosti)

Tabloidizam za početnike 1

petak , 06.10.2006.

- Marule, ti si nekad bio ozbiljan novinar, bavio si se privrednim aferama, politikom, zašto sad pratiš estradu i skandale? Zar je to jesu li Danijela i Grašo zajedno ili ne značajnije od privatizacije Libertasa, ili izborne prijevare...
- Znaš, Vilenjače, i 'ozbiljno' i 'showbiz' novinarstvo su kulisa, kazalište, predstava. Sve se prati nominalno, površno, ljudi se uzimaju kao figure snaga koje predstavljaju, a ne gleda se tko su zapravo oni, što je mnogo zanimljivije i otkriva suštinu stvari... Sve je isti kurac. Međutim, u 'ozbiljnom' novinarstvu je predstava tim bolja što su čitatelji zabrinutiji i prestrašeniji. To se zove 'relevantnost'. U 'showbiz' novinarstvu je predstava tim bolja što su čitatelji nasmijaniji. Najbolje je ako se valjaju od smijeha, makar u osmjehu bila i mrva zlobe. Konzekventno, estradno novinarstvo je humanije od političkog, jer u čitateljima proizvodi pozitivnije emocije.

Sedam dana sam se borio sa Marulovim riječima. Na kraju sam, teška srca, ali bistrije glave, priznao da je u pravu. Kad sam to povezao sa Bludenovim riječima mudrosti*, prosvijetlio sam se.
(Nekad 1997.)

* ('Kad budem mrtav i beo' ili zašto su vruće sise Super Silve važnije od Platona i Krleže - više u slijedećim nastavcima)

Grabancijaš i Zmaj

četvrtak , 05.10.2006.

Rodica Roma Hamdije ispričala mi je u jednoj kavani na Volovčici da će se tijekom sudnjega dana, ondosno kijameta, kako taj značajan datum nazivaju muslimani, u Zagrobu suočiti Zmaj Đavo i Grabancijaš.

Grabancijaš je, u hrvatskoj tradiciji, osoba koja je završila 12 svetih škola i 13-u đavolju.

Roman nije završio nikakve škole. Išao je u primijenjenu, ali nije maturirao. Svejedno, talent za crtanje airbrushem nitko mu normalan ne može osporiti. A to nije naučio u školi. Neki čak kažu da je prodao dušu za airbrush četku. Naravno, ne svoju... Velika je, iako česta, zabluda po kojoj đavo traži dušu čarobnjaka. Što ga briga - važno mu je da zaradi, uvjet je samo da je riječ o dobrovoljnom davatelju.

Grabancijaši se izdržavaju na neobične načine. Jedan je, kažu, začarao kruh da govori i kreće se po stolu. Onda je na račun seljaka jeo i pio, jer su se bojali odbiti mu pa i najmanju stvar. Napustio ih je tek kada se svega zasitio, i poželio novoga.

Roman je privlačio romantične djevojke i žene svojom pozom bespomoćnog umjetnika. Dok kažeš 1-2-3 uselio bi se kod njih. Nikad se ne bi žalile, čak ni kad bi ih ostavio u potrazi za novim prostranstvima...

Na direktan upit o porijeklu svoje magije, naprosto bi pobjegao.

Jednom mi je, ipak, ispričao ovu zen-gnostičku zagonetku:

- Kako je Grabancijaš pobijedio zmaja?
- Nikako, on je bio zmaj.

Uskoro je zaplesao.

Zagrob svoj trenutak još čeka.

William Ernest Henley

utorak , 03.10.2006.

Invictus

OUT of the night that covers me,
Black as the Pit from pole to pole,
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.

In the fell clutch of circumstance
I have not winced nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance
My head is bloody, but unbowed.

Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade,
And yet the menace of the years
Finds, and shall find, me unafraid.

It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll,
I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.