Melankoličan sam i prehlađen. Jedva sam izdržao dan. Razvedrili su me ovi stihovi:
Ti si se sakrio duboko u mene.
Noćima smo trčali bez daha divljim šumama
loveći vile, izgubljeni za svijet.
Strah od umiruće ljubavi paralizirao je tvoje pokrete,
obilježio je nekom Drevnijom Tugom tvoje jezerski zelene oči.
Tvoja Tuga se razlila cijela u mene,
poput podmukle kukute širila se mojim tijelom
sve dok se nije razbilo poput glinenog vrča
i ostalo ležati tako u krhotinama na podu.
Ujutro me Sunce izgradilo Novu
svojom Pobjedničkom Pjesmom.
(tvoje oči su zasjale
Jasnoćom Jutra...)
(Pandora)
Post je objavljen 12.10.2006. u 02:06 sati.