Gabrielle Roth je, hoćeš-nećeš, najznačajnija duhovna učiteljica koju sam sreo u ovom životu. Ona mi je otkrila tugu.
Prije nego što smo se sreli tugu sam doživljavao kao neku vrstu energetske ili emocionalne blokade, a ne kao susret subjektivne i objektivne stvarnosti što ona doista jeste. Nešto takvo je, naravno, lako intelektualizirati, al G je razvila metodu katarzičnog oslobađanja energetskih blokada kroz ples 'pet ritmova'. Neki to zovu Zenom pokreta i ritma. Pet ritmova, onako kako ih ja razumijem, pripadaju skupini učenja koja NE zagovaraju transformaciju ličnosti, već njeno otkrivanje i samoprihvaćanje. Slično onom što je, u jednom drugom kontekstu, rekao Majstor Leo:
'Mi nećemo trans
mi hoćemo svijest
budnu svijest
razodjenut duh'
Gabriella mi se nasmješila 2003., a kad sam se vratio iz Dublina susret sam ovako opisao na newsgroupi plesača 5 ritmova:
-----
'Ukratko: mi bili na magičnom otoku, vidjeli se sa Starom Vranom, plesali,vratili se. Ja se putem prosvijetlio' - to sam rekao u prošlu srijedu na wavesu u impressu kad je Sisi pitala L i mene kako nam je bilo u Dublinu sa Gabrielle. Da će Gabrielle doci u Europu doznao sam od L, koja je tražila po webu neku Heartbeat radionicu. Već smo se bili najavili Suzanni i Jacovu u Berlin kad smo doznali da će G preći ocean kako bi prvi put došla u Irsku i tamo
održala workshop. Odmah smo zabrijali da je to to...
Kad se pogleda karta Europe, Dublin izgleda daleko. Ali, iako smo promijenili tri prijevozna sredstva kako bi maksimalno uštedili (autom do Trsta, Ryan Air let Trst-London pa London-Dublin) stigli smo na Magični Otok od jutra do popodne. Krenuli smo u 8:30 sa Kvatrića a došli nešto iza 17 u hostel 'Kinley House'. Svijet je mali ovih dana, čak i za nas siromašne zapadnobalkance koji trazimo euro-dva uštede. U sobi nas je prvobitno trebalo biti šest: slovenke Bojana, Bernarda i Luschka, John te L i ja. John je, međutim, odlučio spavati kod starog prijatelja. Na njegov smo ležaj primili Justina, simultanog prevoditelja iz Londona koji je također došao na workshop, a kojeg je L skužila u hostelu....
Došao sam na opisano mjesto skoro sat ranije. Tamo se već počela skupljati nevjerojatna ekipa iz cijele Europe. Ukupno oko dvije stotine plesača u golemoj dvorani za košarku, koja je dio crkvenog kompleksa. G je već bila tamo i plesala s pridošlicama, dobacivši svakom pogled, dodir, riječ ili pokret. 'Pazi da ti uspije slikati je, da na fotografiji ne ostane samo vrtlog energije' - kaže mi L. Doista, vrtlog energije - tako vjerojatno Gabrielle izgleda na svojoj maticnoj planeti. Usprkos sedmom desetljecu života, G prsti snagom I životnom radošću. Dob joj se može naslutiti samo po nadlanicama. 'Pa mi smo u Crkvi! Gdje je otac Patsy? Zašto ga nema na plesu? Sad bih održala tu jednu ispovijed - za oprost grijeha tri flowinga, četiri staccata i seks sa deset stranaca' - varirala je G vise puta šalu na temu oca Patsyja i crkvenog posjeda na kojem smo plesali. Da je na naličju šale strava, doznali smo tek na kraju radionice. Gabriellin otac je bio čisti Irac, koji ju je slao u katoličke škole i internat, gdje je doživjela nemila iskustva.
'Kao djevojčica sam odbacila tijelo, da bih kao odrasla osoba pronasla nacin da se spustim u njega. Otkrila sam Ritmove iz čistog očajanja' - ispričala je G, koju ponekad zovu Old Raven, jer je takva njena energija.
Tema 'Heartbeat' workshopa su emocije, odnosno oslobođenje srca. Plesali smo strah, ljutnju, tugu, radost i suosjećanje. U učenju Gabrielle Roth, strah/flowing budi, upozorava i podiže pažnju. Ljutnja/staccato ima funkciju obrane, odnosno postavljanja granica. Tuga/chaos oslobađa, odnosno otvara put ka oslobađanju od zastarjelih i nepotrebnih sadržaja svijesti. Kad se prođe kroz te tri emocije/ritma, dolazi se do radosti/lyricala, kreativnog postojanja i komunikacije. Nakon ta 4 ritma, moguće je suosjecanje/stilness, razumijevanje drugog ljudskog bića. Compassion i Pity su potpuno različite stvari. Pity/sažaljenje je o patronizaciji, a Compassion/suosjećanje o razumijevanju....
Johnatan, Gabriellin sin, je uglavnom bio na dj pultu, a Stara Vrana je prolazila izmedju plesača, po cijeloj dvorani. Agonija i ekstaza. Skužio sam koješta o sebi. Najviše o tuzi koju si ne dozvoljavam. Već sam 15 godina u potrazi za gnozom, a 10 znam da su 'negativne' emocije legalne. Ali prihvaćanje i razumijevanje tuge mi je kompletno nedostajalo dok se nisam, kroz ples 5R, knjigu i sada susret upoznao sa Gabrielle. Tuga mi je uvijek bila nešto nepristojno. 'Hej! ne budi tužan'. Čak mi je i depresija izgledala prihvatljivije od čiste, obične tuge.
Boli me dio leđa koji obično ne pokrećem, a sad sam ga rasplesao....Povratak. Luschka navila alarm sat ranije. U Trstu vruce. Jedem junk u Ljubljani. U autu, i dan kasnije na poslu me hvataju napadi smijeha. 'Big wide open'. Svijet je velik/mali, a ja prazan.
-----
Tužan sam i energetski vrlo nisko. To je vjerojatno zbog toga što konačno imam nešto više vremena za sebe, pa me je sve sustiglo. Valjda je tako dobro. Nakon visine - dolina, nakon doline - visina.
Post je objavljen 23.10.2006. u 13:40 sati.