U danima velikog mira

- I dalje ti se čini kao da si živio sto života?
- Čak više nego ranije. Ali, sad sam toliko umoran, mnoge sam zaboravio...
- Što si zaboravio, one dobre ili one loše?
- Oboje. Ali, u prazninama, čini mi se kao da su svi dani bili sunčani... Možda je to jasno svijetlo na kraju puta, o kojem govore... Možda jedino ono ostaje, kad sva sjećanja izblijede.
- Ne pretjeruj.
- Ali to je tako. Sve blijedi, nestaje, u jasnom svijetlu vječnog optimizma... Sve, osim samog sunca, koje na kraju jedino ostaje.
- Pa to je govorio i Konvični.
- Da?
- Kako je Parmenid opisivao kako je sve jedno, a to jedno je zapravo Sunce, i sve dolazi iz Sunca.
- ....
- Da.