vidrin s.
četvrtak, 27.10.2011.
tako ti je to
Tako to bude sa zanosima?
Tako to bude sa zanosima.
Tako ti je to.
Onaj osjećaj kad zavrtiš pjesmu nad kojom si bdio noćima,
rađajuć kvrgave rečenice i misli, slažući sve u neke smislenije porube.
Premoren, iscrpljen, isisan, izmožden i nikada,
nikada zadovoljan do kraja.
Duboko pod zemljom ruješ, tražiš taj osjećaj, tu vodu, tu bujicu,
jer čuješ je u ušima, osjećaš je, navire ti u očima, vrtoglavi te i baca na sve strane.
( Leonid Afremov)
Staviš par poteza da bi dočarao, opisao, ispljunuo, zadržao i već je gotovo.
Zanos, ushit, trenutna stanja duha, ko pjena na vrhu vala,
ko šara sunca na nebu, igranje vjetra u krošnjama,
ko ona suza koju zadržim petkom prije ruba donjih trepavica,
pa je vješto popijem okom.
Ne može se samo tako doputovati iz Nigdjezemske,
pohoditi nečije sjećanje, probuditi udivljenje,
pa kraljevati odjednom nečijom javom.
Hukati joj u promrzle prste jer si je oduvijek volio,
a potom je darivati tišinom i NEmislima.
Odmotavati je mandarinskim prstima,
slojevima njenih srebrnih nijansi strahova i opreza,
a onda očekivati da takva odmotana ostane svježa, podatna i mirisna...
Uključ, isključ, uključ...
Ne, ne...ne radi se to tako...mili moj.
Ne možeš se samo tako navirivati iz svoje sigurnosti
kroz njezinu mrežu za komarce i duplo staklo umrljano nestrpljivim prstima.
Mislim..ushit je krasna stvar. I traje upravo toliko koliko ti treba da ga izgovoriš.
U-s-h-i-t............( svaka sličnost je slučajna...)
A čini mi se ponekad da imam negdje oko tisuću godina.
I razmjerno tome sućuti i razumijevanja.
Nehotice i karmički praštajući svim velikim istraživačima zanosa,
tragaocima za smislom,
svima koji su i pomislili neke kišne noći da bi me mogli oduvijek i zauvijek voljeti,
pa čak i onima, a to je već zbilja čudno od mene,
koji su sigurni kako se znamo iz prošlih života
( pitam se kakve sam to prije razuzdane živote vodila, mislim, zbilja...)
ili boženedaj, paralelnih svjetova...
O, slutim koliko gode sujeti te moje oči zaljubljene,
pune dječjeg povjerenja,
( "nacrtaš mi ofcu...?")
i kad bih barem sebe znala kojiput tako pogledati,
bar iskosa, barem na brzinu...trebala bih pokušati...
Iole prodornije oko odmah uoči da u meni čuči
duh prastarog hrasta,
kojemu se uvijek možeš vratiti,
šećući, ne moraš ni trčati,
pa hop, u zagrljaj....
Jer ( gotovo ) uvijek znam što ću s gorčinom koja ostane nakon zanosa i razdraganosti.
Oprobani recepti dugih kišnih noći.
Gomila cijela nenapisanih pjesama.
I priča.
Tako ti je to.
I ništa strašno to nije.
Jer meni se uvijek pojavi neko novo modro i mudro povečerje,
koje me uvijek na isti način
od glave do pete odmjeri
razodijene
preplavi
i ostavi
bez daha.
subota, 15.10.2011.
ŠUMSKA ŠUMSKOM ŠUMSKOJ
Bilo je puno šuma šumovitih
u nečijim očima
tih dana....
I doista nisam znala da li se zlati il bakreno crveni
proplanak nečijih misli o meni,
ciklamaste želje,
nečiji zlatasti prsti s nomadskih seoba,
ili me tjera na plač od sreće
miris umorne zemlje koja se sprema na spavanje,
ušuškavajući se lišćem,
zemlje još tople od lješkarenja na suncu....
I tako sam mnogo naučila o sebi
tih dana...
Da ne mogu više nepočešljano hodati svijetom,
sa snažnim odlukama koje ću iznevjeriti prvom prilikom,
ne raspoznajući stablo od šume,
ni šumu od stabla...
Kako spremiti život u pribor za pisanje,
u začine za izradu vruće čokolade,
među ukosnice i sitne gumice za pletenice,
na baršunaste latice maćuhica tamnoplavo bistrih,
poput noći...
i kako bježanje od takvog života zasigurno uvijek dovede
pred gomilu vrata koja je podjednako teško
i otvoriti i zatvoriti...
Pa je kvake tako prokleto teško doseći
uspavanim, nerazgibanim prstima.
I ostaješ vječno neutažene znatiželje,
zauvijek zarobljen u predsoblju,
a vani je još dan,
i to kakav dan....
I tako sam otkrila tih dana...
Da ipak postoji netko tko ima ruke male
skoro poput mojih,
a može njima obgrliti suton pun dima
u samo jednom zamahu,
ispisujući zrakom moje strpljenje kao vlastitu molitvu,
zaklanjajući me cijelu od vjetra kao sitan plamićak,
pa postajem tako mala sa svojim smiješnim htijenjima,
u podnožju tog bezimenog osjećaja kojemu se mogu tek
nijemo diviti,
osjećaja koji će mi nasred ulice poljubiti ruku,
nešto kao ranojutarnje tepanje mjesecu zbunjenom,
kao jesenski smiraj
i koraljna tišina razumijevanja u odsutnosti,
okamenjenoj mudrosti,
i da treptaj nije tek treptaj,
kao ni uporno pokrivanje prozeblih koljena
princezi koja se nakon stotinu godina mrazeva
nikako ugrijati ne može
dovoljno.
Ali i da ću morati tako mala i tako krhka i prozebla,
zatajiti taj veliki osjećaj
pred sobom samom,
jer to je čežnja od koje se može
nespavajući
i umrijeti.
subota, 08.10.2011.
KAKO SAM GA LOVILA
Kojim sve perfidnim zavodničkim manirima,
rozenkvarcom na prstenu i
sjajilom za usne ružičastim poput svitanja,
izgovarajući francuske riječi svježim pupoljcima
nasmiješenim očima,
tužnim očima,
ljubičastom crtom na kapcima,
namigivala,
lovila sam ga svilenim šalom,
bezočno ga zavodila vrućim ritmovima salse,
s predugim backovima,
lupajuć se po prstima kad god bih povela u okretu,
kad bih osjetila da posustaje....
Preklinjala sam ga da ostane još malo,
prijetila mu plačući vlastitim odlaskom...
dugo nakon što su i ptice otputovale,
bolećivo sam ga gledala,
pa grlila nježno, da ne nestane,
uvjeravala ga da mu tamo gdje ide neće biti tako lijepo...
Znam da je ostalo dugo, neki kažu i predugo,
al bila sam nezasitna,
željna bosih stopala...
A onda odjednom...
iznenada.....
shvatih da ga zadržati ne mogu,
pa sam ga zato lukavo uplela u par zlatnih.....pletenica...čvrsto....
Kao saudade...
Kao prvo slovo moga imena...
Jer kosa ipak najduže pamti....
I u tim pletenicama bile su sve one riječi,
koje mu nisam stigla,
koje mu nisam smjela
reći....
Pa zbog svih tih silnih pletenica nisam mogla leći i spavati,
nego sam svu noć bdjela nad svojom čežnjom,
zamišljajuć što bi bilo da nije moralo otići...
Pa ga nastavih voljeti i pletenicama...
I moliti...
Za još samo jedan jedini dan,
za još samo jednu jedinu noć...
A onda....
Onda sam zaspala umorna od čekanja i čežnje....
I kad sam se probudila....
Počela je....
Zamirišala je...
Jesen.
nedjelja, 02.10.2011.
PITAŠ SE
I pitaš se,
pitaš se sigurno, milje moje,
zašto na početku ovog drvoreda,
brižno zalijevanog snovima koje sam napokon počela pamtiti,
kojima sam počela plamtiti,
snovima u koje se umatam kao u pamučne pokrivače,
snovima koji lepršaju na sjeverozapadnoj strani mojih zavjesa,
pitaš se, zbunjeno, preplašeno,
zašto pri prvom smiraju dana
govorim o odlascima, oproštajima,
o vlakovima od kojih se trese moja kuća,
moji prozori, moja unutrašnjost,
pitaš se, nenaviklo, očajno, razočarano,
čemu spominjanje očekivanja,
te mrske riječi koja liči na jednoumlje
i tako je neženstvena,
i tako ne priliči
mirisnoj privrženosti koju si darujemo,
nesebično učeći jedno od drugoga,
kako se pije rijeka cijelim tijelom,
a ne tek rukama,
pitaš se, vidim to,
jesi li me ipak izmislio, skicirao,
jesi li me poput ideje imao u prstima, pa potom izgubio,
poput sitne ogrebotine na jagodici,
zaljubljen u moje riječi,
neotkrhnuta u tvom blagom sjećanju,
to ti je moje saznanje
o počecima koji u sebi nose
tragove budućih rastanaka,
umorna sazviježđa prevarenih ljubavnika,
to ti je moja ljubav prema meni
koju gradila sam mučno se spotičući
u previsokim potpeticama,
previsokim potpeticama koje pucale su
zbog nonšalantnog hodanja tračnicama,
to je kora moga stabla.
Gruba, ogrubjela, navikla na sva godišnja doba.
Znam, želiš me odvesti na mjesto
gdje vlakovi ne prolaze,
gdje nitko nikome ne maše pozdrave,
gdje se duše dotiču
kao cijeli snopovi zvijezda,
gore, visoko na nebu,
rađujući se kroz uvijek nove i mlade drhtaje,
hrabro i bez pitanja.
Al molim te,
ne zanemari nikada moju čudnu sklonost
bacanja u rijeku usred travnja,
opasnu, divlju, nabujalu rijeku,
kad prejako ožednim ne mogu se namiriti gledanjem,
pa makar i jesen bila.
I da, one su mi dalje previsoke,
tek nešto mudrije izbjegavam
tračnice.
updejtić....napisano prije godinu dana.....
A jesen....jesen jest blagonaklono pripuštanje umiranju, opraštanje, mahanje na pozdrav onima koji moraju ići, s vjetrom, dalje, samo dalje, poput ptica u toplije krajeve.
Da, postoje i dijelovi nas samih koji moraju ići u toplije, sunčane krajeve.
Baš poput ptica. Leptira. Duša se seli tamo gdje je toplije..........
Kad neki odnos dovoljno zahladi, zaledi ti usta i dah, pa sve što govoriš i sve što udišeš i izdišeš, izlazi iz tebe u obliku pramenčića magle, nečujno, neprepoznatljivo za ikoga, pa i za samog tebe, tada jednostavno znaš da moraš mahati pozdrave.
Opskrbiti svoj krvotok drugim nutritivnim vrijednostima. Dopustiti nečemu da umre. Iluziji, zanosu,nadi da će se nešto popraviti, da će te netko shvatiti, da će ti uzeti ruke u svoje i na njima iscrtati zemljopisnu kartu, zakutke tajnovite kamo niste stigli otići, mada ste se voljeli.
Jer ljubav...ljubav nije uvijek dovoljna.
| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
VIDRA VOLI
..... čuti i izgovarati francuski....
Okus čokolade u ustima dok izgovara neke riječi.
Sanja jedan mali francuski trg cvijeća..
.i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to je ovih dana čini sretnom....
Voli talijanske kancone i krčme.
Živi energiju koja počinje teći njenim venama.
Voli pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Voli stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Voli roniti. Gledati koga će ugledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožava čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike
na drugom kontinentu i u drugom vremenu.
Voli svoj ženski krizni stožer.
Voli svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubi ruže. I uzvraćaju joj upravo.
Voli kad joj se nasmiješi beba u autobusu.
Voli se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježi se kad vidi patke.
"Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu, te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je DIV koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikome...takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se bar približim na udaljenost s koje je mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju".
( Priručnik za neposlušne žene, Irena Obermannova)
.
možete mi pisati kad god poželite.....
vidrinsmijeh@gmail.com
A SAD RAZMISLITE JESTE LI IKADA PROČITALI
LJEPŠU PJESMU O LJUBAVI:
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji gubim sebe
da bi u meni našla više mjesta
ne, ne mogu te voljeti drugačije
ni manje jače od načina
na koji zemlja drži korijenje borovima
ni kaplju manje od oceana
ni mrvu manje od svega
i ne mogu ti obećati odmor
jer bih te po noći ljubio
a po danu bih te sanjao
i umrla bi razapeta između poljubaca
daleko uzvišeno negdje
izvan prosječnosti
izvan granice pojmljivosti
i ne mogu ti obećati zime
jer iz tvojih očiju ne bi izlazile grane rascvijetanog proljeća i grlice
iz kose
miris svježe pokošene trave iz njedara
i krv kupina sa usana
i ne mogu ti obećati suze
jer moje usne ne bi silazile s tvojih
trepavica
i pio bih ih prije nego bi ti i dotaknule vjeđe
baš kao vodu živu iz pehara života
i ne mogu ti obećati kraj
jer svakim novim treptajem
prije nego bi oči ponovo otvorila
vraćao bih kazaljke sata u svom srcu
na onaj početak svega
na vrijeme kada sam saznao da zajedno sa mnom dišeš ispod neba
i ne mogu ti obećati dosadu
jer bio bih sve što poželiš
donoseći ti svaki dan neki novi cvijet
iz Božjeg vrta
i ne mogu ti obećati strah
jer postavio bih na predvorje tvoje duše
dva kerubima sa plamenim mačevima
i na kamenom stolu ispred
svoje srce kao
cijenu kojom bih
plaćao za tebe otkupninu
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji bi živio
umirući za tvoju sreću.
( naš dragi bloger Opinian )
jedna predivna Z.OKI-jeva pjesma...
"Tvoji su prsti ptica
Igraju se mjeseca
Mjesec je tajna slika
Srebrnih obrisa.
Ljubičasto srce,
kula strasti nevidljivog sna,
otvorene fontane ljubavi,
u zagrljaju samoće.
Ti si pjesma..."
Ovako šapće VITAE moja.....
Odškrinuh na tren
zlatna vrata lipnja
bez škripe, bez buke…
tek da tvoje u svoje
uzmem ruke
kratko
i da se oprostim tiho,
izdignem na prste
pa ti šapnem kako
ljeti sunce
u zlatne okvire
sjećanja umeće
i kako je čin
kristalne sreće
što smo se
uopće sreli
na ovoj lopti
što se mahnito,
besmisleno
okreće…
Opinian me ovim stihovima očarao:
"Možda
možda me ljubiš negdje
među ozeblim brezama
i sadiš mi sadnice ljubavi u zjenice
i zaljevaš poljupcima
Možda
možda mi šapućeš na
izranjavanim stijenama uz obalu
da je čežnja tvoja velika kao more
i uvjeravaš me da je ljubav jaka
kao smrt"
Meroveus.....
"Ali, ja vjerujem u Tebe;
U nekom predosjećanju
Znam da Ti takvi otimači
Ne mogu nauditi,
Znam kako su njihova otimanja
Samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti;
I kada pozornije se pogledaš
Vidjet ćeš
Istu sebe koja si željela biti."
ZRNCE GANUĆA ( V.Parun)
Budim se i šapćem: ljubavi budi pjesma,
onda ću živjeti s tobom dajući se ljudima.
I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća
kad izađu u šetnju
kroz ulice
oprane kišom.
Ima li takav grad gdje drveće ne umire
Ima li takva nježnost do koje se dolazi
krišom
po nekim dugim,dugim
bijelim stepenicama.
Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh
nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
Ljubavi, budi pjesma!
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))
NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:
BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....
moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...
MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga
ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....
ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA
Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...
...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))
nekoliko važnih mi citata:
" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)
".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)
"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)
"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)
"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)
"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...
"
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
(Miroslav Antić)
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim
Ljubav sa mnom
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.
Vesna Krmpotić
INTIMNA
Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama
(Paul Eluard)