Marketing
PITAŠ SE
I pitaš se,
pitaš se sigurno, milje moje,
zašto na početku ovog drvoreda,
brižno zalijevanog snovima koje sam napokon počela pamtiti,
kojima sam počela plamtiti,
snovima u koje se umatam kao u pamučne pokrivače,
snovima koji lepršaju na sjeverozapadnoj strani mojih zavjesa,
pitaš se, zbunjeno, preplašeno,
zašto pri prvom smiraju dana
govorim o odlascima, oproštajima,
o vlakovima od kojih se trese moja kuća,
moji prozori, moja unutrašnjost,
pitaš se, nenaviklo, očajno, razočarano,
čemu spominjanje očekivanja,
te mrske riječi koja liči na jednoumlje
i tako je neženstvena,
i tako ne priliči
mirisnoj privrženosti koju si darujemo,
nesebično učeći jedno od drugoga,
kako se pije rijeka cijelim tijelom,
a ne tek rukama,
pitaš se, vidim to,
jesi li me ipak izmislio, skicirao,
jesi li me poput ideje imao u prstima, pa potom izgubio,
poput sitne ogrebotine na jagodici,
zaljubljen u moje riječi,
neotkrhnuta u tvom blagom sjećanju,
to ti je moje saznanje
o počecima koji u sebi nose
tragove budućih rastanaka,
umorna sazviježđa prevarenih ljubavnika,
to ti je moja ljubav prema meni
koju gradila sam mučno se spotičući
u previsokim potpeticama,
previsokim potpeticama koje pucale su
zbog nonšalantnog hodanja tračnicama,
to je kora moga stabla.
Gruba, ogrubjela, navikla na sva godišnja doba.
Znam, želiš me odvesti na mjesto
gdje vlakovi ne prolaze,
gdje nitko nikome ne maše pozdrave,
gdje se duše dotiču
kao cijeli snopovi zvijezda,
gore, visoko na nebu,
rađujući se kroz uvijek nove i mlade drhtaje,
hrabro i bez pitanja.
Al molim te,
ne zanemari nikada moju čudnu sklonost
bacanja u rijeku usred travnja,
opasnu, divlju, nabujalu rijeku,
kad prejako ožednim ne mogu se namiriti gledanjem,
pa makar i jesen bila.
I da, one su mi dalje previsoke,
tek nešto mudrije izbjegavam
tračnice.
updejtić....napisano prije godinu dana.....
A jesen....jesen jest blagonaklono pripuštanje umiranju, opraštanje, mahanje na pozdrav onima koji moraju ići, s vjetrom, dalje, samo dalje, poput ptica u toplije krajeve.
Da, postoje i dijelovi nas samih koji moraju ići u toplije, sunčane krajeve.
Baš poput ptica. Leptira. Duša se seli tamo gdje je toplije..........
Kad neki odnos dovoljno zahladi, zaledi ti usta i dah, pa sve što govoriš i sve što udišeš i izdišeš, izlazi iz tebe u obliku pramenčića magle, nečujno, neprepoznatljivo za ikoga, pa i za samog tebe, tada jednostavno znaš da moraš mahati pozdrave.
Opskrbiti svoj krvotok drugim nutritivnim vrijednostima. Dopustiti nečemu da umre. Iluziji, zanosu,nadi da će se nešto popraviti, da će te netko shvatiti, da će ti uzeti ruke u svoje i na njima iscrtati zemljopisnu kartu, zakutke tajnovite kamo niste stigli otići, mada ste se voljeli.
Jer ljubav...ljubav nije uvijek dovoljna.
Post je objavljen 02.10.2011. u 22:53 sati.