Marketing
ŠUMSKA ŠUMSKOM ŠUMSKOJ
Bilo je puno šuma šumovitih
u nečijim očima
tih dana....
I doista nisam znala da li se zlati il bakreno crveni
proplanak nečijih misli o meni,
ciklamaste želje,
nečiji zlatasti prsti s nomadskih seoba,
ili me tjera na plač od sreće
miris umorne zemlje koja se sprema na spavanje,
ušuškavajući se lišćem,
zemlje još tople od lješkarenja na suncu....
I tako sam mnogo naučila o sebi
tih dana...
Da ne mogu više nepočešljano hodati svijetom,
sa snažnim odlukama koje ću iznevjeriti prvom prilikom,
ne raspoznajući stablo od šume,
ni šumu od stabla...
Kako spremiti život u pribor za pisanje,
u začine za izradu vruće čokolade,
među ukosnice i sitne gumice za pletenice,
na baršunaste latice maćuhica tamnoplavo bistrih,
poput noći...
i kako bježanje od takvog života zasigurno uvijek dovede
pred gomilu vrata koja je podjednako teško
i otvoriti i zatvoriti...
Pa je kvake tako prokleto teško doseći
uspavanim, nerazgibanim prstima.
I ostaješ vječno neutažene znatiželje,
zauvijek zarobljen u predsoblju,
a vani je još dan,
i to kakav dan....
I tako sam otkrila tih dana...
Da ipak postoji netko tko ima ruke male
skoro poput mojih,
a može njima obgrliti suton pun dima
u samo jednom zamahu,
ispisujući zrakom moje strpljenje kao vlastitu molitvu,
zaklanjajući me cijelu od vjetra kao sitan plamićak,
pa postajem tako mala sa svojim smiješnim htijenjima,
u podnožju tog bezimenog osjećaja kojemu se mogu tek
nijemo diviti,
osjećaja koji će mi nasred ulice poljubiti ruku,
nešto kao ranojutarnje tepanje mjesecu zbunjenom,
kao jesenski smiraj
i koraljna tišina razumijevanja u odsutnosti,
okamenjenoj mudrosti,
i da treptaj nije tek treptaj,
kao ni uporno pokrivanje prozeblih koljena
princezi koja se nakon stotinu godina mrazeva
nikako ugrijati ne može
dovoljno.
Ali i da ću morati tako mala i tako krhka i prozebla,
zatajiti taj veliki osjećaj
pred sobom samom,
jer to je čežnja od koje se može
nespavajući
i umrijeti.
Post je objavljen 15.10.2011. u 23:01 sati.