Kojim sve perfidnim zavodničkim manirima,
rozenkvarcom na prstenu i
sjajilom za usne ružičastim poput svitanja,
izgovarajući francuske riječi svježim pupoljcima
nasmiješenim očima,
tužnim očima,
ljubičastom crtom na kapcima,
namigivala,
lovila sam ga svilenim šalom,
bezočno ga zavodila vrućim ritmovima salse,
s predugim backovima,
lupajuć se po prstima kad god bih povela u okretu,
kad bih osjetila da posustaje....
Preklinjala sam ga da ostane još malo,
prijetila mu plačući vlastitim odlaskom...
dugo nakon što su i ptice otputovale,
bolećivo sam ga gledala,
pa grlila nježno, da ne nestane,
uvjeravala ga da mu tamo gdje ide neće biti tako lijepo...
Znam da je ostalo dugo, neki kažu i predugo,
al bila sam nezasitna,
željna bosih stopala...
A onda odjednom...
iznenada.....
shvatih da ga zadržati ne mogu,
pa sam ga zato lukavo uplela u par zlatnih.....pletenica...čvrsto....
Kao saudade...
Kao prvo slovo moga imena...
Jer kosa ipak najduže pamti....
I u tim pletenicama bile su sve one riječi,
koje mu nisam stigla,
koje mu nisam smjela
reći....
Pa zbog svih tih silnih pletenica nisam mogla leći i spavati,
nego sam svu noć bdjela nad svojom čežnjom,
zamišljajuć što bi bilo da nije moralo otići...
Pa ga nastavih voljeti i pletenicama...
I moliti...
Za još samo jedan jedini dan,
za još samo jednu jedinu noć...
A onda....
Onda sam zaspala umorna od čekanja i čežnje....
I kad sam se probudila....
Počela je....
Zamirišala je...
Jesen.
Post je objavljen 08.10.2011. u 21:20 sati.