Marketing
tako ti je to
Tako to bude sa zanosima?
Tako to bude sa zanosima.
Tako ti je to.
Onaj osjećaj kad zavrtiš pjesmu nad kojom si bdio noćima,
rađajuć kvrgave rečenice i misli, slažući sve u neke smislenije porube.
Premoren, iscrpljen, isisan, izmožden i nikada,
nikada zadovoljan do kraja.
Duboko pod zemljom ruješ, tražiš taj osjećaj, tu vodu, tu bujicu,
jer čuješ je u ušima, osjećaš je, navire ti u očima, vrtoglavi te i baca na sve strane.
( Leonid Afremov)
Staviš par poteza da bi dočarao, opisao, ispljunuo, zadržao i već je gotovo.
Zanos, ushit, trenutna stanja duha, ko pjena na vrhu vala,
ko šara sunca na nebu, igranje vjetra u krošnjama,
ko ona suza koju zadržim petkom prije ruba donjih trepavica,
pa je vješto popijem okom.
Ne može se samo tako doputovati iz Nigdjezemske,
pohoditi nečije sjećanje, probuditi udivljenje,
pa kraljevati odjednom nečijom javom.
Hukati joj u promrzle prste jer si je oduvijek volio,
a potom je darivati tišinom i NEmislima.
Odmotavati je mandarinskim prstima,
slojevima njenih srebrnih nijansi strahova i opreza,
a onda očekivati da takva odmotana ostane svježa, podatna i mirisna...
Uključ, isključ, uključ...
Ne, ne...ne radi se to tako...mili moj.
Ne možeš se samo tako navirivati iz svoje sigurnosti
kroz njezinu mrežu za komarce i duplo staklo umrljano nestrpljivim prstima.
Mislim..ushit je krasna stvar. I traje upravo toliko koliko ti treba da ga izgovoriš.
U-s-h-i-t............( svaka sličnost je slučajna...)
A čini mi se ponekad da imam negdje oko tisuću godina.
I razmjerno tome sućuti i razumijevanja.
Nehotice i karmički praštajući svim velikim istraživačima zanosa,
tragaocima za smislom,
svima koji su i pomislili neke kišne noći da bi me mogli oduvijek i zauvijek voljeti,
pa čak i onima, a to je već zbilja čudno od mene,
koji su sigurni kako se znamo iz prošlih života
( pitam se kakve sam to prije razuzdane živote vodila, mislim, zbilja...)
ili boženedaj, paralelnih svjetova...
O, slutim koliko gode sujeti te moje oči zaljubljene,
pune dječjeg povjerenja,
( "nacrtaš mi ofcu...?")
i kad bih barem sebe znala kojiput tako pogledati,
bar iskosa, barem na brzinu...trebala bih pokušati...
Iole prodornije oko odmah uoči da u meni čuči
duh prastarog hrasta,
kojemu se uvijek možeš vratiti,
šećući, ne moraš ni trčati,
pa hop, u zagrljaj....
Jer ( gotovo ) uvijek znam što ću s gorčinom koja ostane nakon zanosa i razdraganosti.
Oprobani recepti dugih kišnih noći.
Gomila cijela nenapisanih pjesama.
I priča.
Tako ti je to.
I ništa strašno to nije.
Jer meni se uvijek pojavi neko novo modro i mudro povečerje,
koje me uvijek na isti način
od glave do pete odmjeri
razodijene
preplavi
i ostavi
bez daha.
Post je objavljen 27.10.2011. u 00:26 sati.