vidrin s.

nedjelja, 27.02.2011.

MOJA DRAGA MAMLAZOVINA

I nije prvi put da mi bivši poklanja kamen, kamenčiće i slične čiće......

Prvi put sam dobila mali kamen iz Australije,
plavi, rukom oslikan crtežima guštera i egzotičnih biljaka,
ono Aboriđini i te fore.
Kad me pitao što bih htjela, rekla sam bumerang,
al bumerang se vraća, a to nekako nije u redu.
Bolje kamen.
Kamen je sigurniji, on potone na dno, pa si miran, navodno.
Volim si umisliti da me bivši doživljavaju kao
čvrstu, postojanu i stabilnu osobu,
neuništivu poput kamena.

Postoji dakako mogućnost i da bi željeli
da moja ljubav prema njima ostane takva.
Jer ja zbilja predivno volim.
Kad volim.
Ako volim.

Ili mi suptilno poručuju da se s kamenom bacim u obližnju rijeku.
More ili slično.
Kako god bilo, znam da mi prvi ama baš ništa nije htio poručiti,
nego jednostavno nije našao bumerang.

Ali....ovaj posljednji bivši..nadjenuh mu ime Mamlaz...
To dolazi od riječi mama i marmelada.....
Moš si mislit....
Ma patila sam kad smo prekidali,
a prekidali smo doslovce zajedno,
svaki dan na telefonu, na daljinu...
Tješili se međusobno zato što ne možemo biti skupa,
i mudro si međusobno objašnjavali da će tuga proć.
Onda sam ga malo mrzila, pa malo sebe jer sam si to dozvolila,
pa opet njega, pa istovremeno oboje.....
I tuga je doista prošla, a ostalo je prijateljstvo.
Prijateljstvo, jer jednostavno nismo mogli prestati razgovarati.
I pjevati preko telefona.

Nismo se vidjeli godinu i pol.
Neki dan prolazio je kroz Zagreb i posjetio me na brzaka, na poslu.
Grlili smo se i ljubili sitnim poljupcima u obraze,
njihali se u zagrljaju ko dva blesava tinejđera,
u predvorju moje firme.
Onda smo se malo začuđeno odmaknuli jedno od drugoga,
a on mi je uručio ko KAMEN tešku vrećicu.
S poklonom.



Već preko telefona mi je dao za naslutiti
da sprema nešto posebno za mene.
Spominjao je ljepljenje nekih kamenčića,
i zločesti lak za kosu kojim ih je pošpricao radi sjaja,
prije nego su kamenčići počeli otpadati jedan za drugim,
a on se pritom silno nervirao.
Nakraju ih je ipak uspio učvrstiti.
Nakraju sam ga ipak uspjela nasmijati,
kad sam mu rekla da mi je baš mogao prilijepiti
i neki svoj žučni ili bubrežni kamenac,
jer oni sigurno bolje prianjaju podlozi...



Jako me razveselio, i on i njegov prštav optimizam,
dječji, nalik na štaub šećer s krafne.
I volim ga upravo tako, baš kao toplu mekanu krafnu.
Ugrijat ćeš na njemu prste ozeble,
umrljati bradu i nos
najfinijom marmeladom,
a s čela skidati štaub šećer još danima.....
Volim način na koji me gleda.
I osjećam se lijepom i posebnom.
Poput kamena nesalomljivom.

Kao i moja ljubav,
koja i kad potone na samo dno,
seli se i putuje stalno
u neke velike i sve veće vode.

ponedjeljak, 21.02.2011.

PRERANO

riječi dana: prerušavanje, maske, varka

Kako su se samo prevarili leptiri.
Koja je to nada bila, kakav zanos, koja nestrpljivost...
Sigurni da zima konačno je rekla svoje zbogom,
da će iza ponoći opet se dozivati ptice,
a mjesec procvasti bojom starog sanjalice....

Željni mirisa kojima dan se produljuje u nepoznato,
prhnuli u svijet, naivni, šareni, osjetljivi,
slijepi od preduge tišine i tuge,
nerazbuđeni
iz zimskog očaja.

Al sve ima svoje vrijeme...
Bude prerano, pa onda vrlo brzo prekasno.
I ličinke pamte svoje neuspjehe, male smrti.
Genski kodovi ljubavi trebali bi biti satkani od finijeg opreza.

Bezbroj tragičnih pogrešaka skriva se u kukuljici.
Vrhunska je to i majstorska i okrutna igra prirode.
Snovi o snovima o snovima.

Ti, koji sve znaš....
Ti, koji znaš da prerano si zgasnuo,
zarinuo okrvavljene ruke u podstavu kaputa,
da prikriješ tragove prošlih razočarenja,
tvoj odlazak samo je odgađanje neminovnog.

Ti, koji znaš i svejedno odlaziš...
Ni ruku nemaš snage podići na pozdrav.
Izdaje te tvoja šutnja.
Lepet krila.
Slijeganje ramenima.
I samo beskrajna tišina ponovljenog snijega.


Bljesak u oku i strah samo goli strah.

Ili nazoveš, veliš da si seronjica, i očekuješ da razumijem.

Ajmo čekati pravo proljeće
dragi leptiru moj.



-----a onda će i ljeto.....brzo...
stalno nešto čekamo....

nedjelja, 13.02.2011.

ŽIVA

Kada kao ti, dušo moja,
ne bih vjerovala u ljubav...

Kada bih vjerovala
da Ljubav nije vjetar bjesni
koji te unatoč iskustvu
zavrti na mjestu i odbaci daleko od ravnoteže..

....koliko god se opirao i zabijao noge čvrsto u tlo...

Kada bih poput tebe mislila,
da sve se može kontrolirati,
jer sve izlazi iz glave
i da postoje brojni
protuotrovi, gromobrani,
ljekovite trave,
kojima ćeš spriječiti tu katastrofu,
tu slabost, nemoć i predaju...

....ti to možeš, kažeš, ti si muško....

A radi se samo o tome
čije su oči zorom prve ugasle od ranije za Ljubav,
čiji su se prsti nevini prvi opekli na vatri očekivanja,
tko se prvi dao bez ostatka
i nikada se više vratio u prvobitno stanje.

Kad ne bih vjerovala u Ljubav
onako kako vjerujemo u zvijezde
kada joj se ne bi uvijek iznova radovala
poput djeteta,
i predavala joj se kao suncu,
poput ruže,
imala bih ugasle oči
poput mrtve ptice
i bila bih mrtva
Mrtva za Ljubav.

( srpanj, 2009)



Od srca vam želim, da uvijek budete zaljubljeni...više ili manje....
u život sam.....

četvrtak, 10.02.2011.

ANATOMIJA NEDOSTAJANJA



riječi dana: anestetik, anksioznost, antibiotik

Sjenke na zidu
preranog proljeća
uhvaćenog sunca
u mrežu bolnog pogleda
mojih očiju
koje ti neće lagati



ne daš mi da izigravam ledenu samodostatnu
da budem Francuska Torta
i uvjerim se kako i ovog proljeća cvijeće probija zemlju
zbog mene
na moju malu šibicu pališ vatromet
na moj oprez započinješ ledeno doba

tako da trebam stalno hodati džepova punih šibica
ko djevojčica sa šibicama
valjda zato i imam temperaturu
podgrijavam nadu
a znamo kako je draga djevojčica završila
i kako su šibice odbrojane



boli kako tako lako odgovaraš mom snu
i onom prvom što ugledam
kad se budim
ili su to ipak papilarne linije mog bunila

subota, 05.02.2011.

NULLUM CRIMEN SINE LEGE

Zbilja....sakupljati energiju mogu samo pisanjem....
od riječi sam i volim ljude od riječi...
pouzdane....snažne...na koje se možeš osloniti kao na stablo, kao na bor, potražiti energiju uvijek na istome starom mjestu...
...a radim sa samim brojevima...
....koji moraju biti točni da bi sve to skupa imalo smisla...

Onako kako moj stari voli raditi rukama,
gledam ga, hrani zečeve od jutra s kruhom namočenim u mlijeko...
tako i ja volim raditi riječima,
hraniti ono duboko, praiskonsko u sebi,
pomalo divlje, ponekad neustrašivo svoje,
ono koje voli ići stranputicama i kad je preplašeno,
suprotnim putem, strmijim, težim,
jer ima osjećaj da će tako zasigurno stići,
neutabanom stazom, beskompromisno,
tamo gdje nijedan savjet koji ti drugi daju,
blagonaklono, ne pomaže,

jer

jednostavno moraš oćutjeti na vlastitoj koži i tako zasvagda zapamtiti,
kroz ožiljke koji te trajno pamte...

( a sigurna sam da bi se i moj tinejđer s time složio..)



Neshvatljiva zloćestoća koju uzaludno pokušavam opravdati cijeli siječanj, pronaći joj smisleniju šifru u mojim iskustvenim priručnicima.
Strah se ne manifestira tako. To je prije neki poremećaj.
Kaže, morao je pospremiti se, pobacati smeće, a ja logički zaključujem, ili sam smeće, ili me ostavio na prozoru za kasnije, pa na mene zaboravio...

Strah je presretan kad prepozna brata blizanca.
Momentalno omekša.
Osim možda onaj strah koji se poriče i nazove oprezom.
To je prije neka gruba zaboravljivost i samoprezir.



Čemu onda onaj šapat, provučen kroz pjenicu mog capuchina
.... još uvijek te volim.....još uvijek se kužimo...
...čuje li on sebe...zna li što govori...

Ljut zbog vlastite nemoći da me otpleše kak Bog zapovijeda, sa stilom, služi se lažima, ishitrenim riječima, služi se mojim koljenom ko omiljenom kućnom životinjom.
Sjetim se čokolade u njegovom pretincu, i ne kažem ništa.
Radim na zaboravu tako što neprestano mislim...

Urastam u svoju tamu, al ne može se reći da ne vidim zimsko sunce u zimskoj rijeci, koju gledamo svakog jutra, svatko sa svoje strane svoga mosta, u suton ili u zoru ranu...

Još mislim na to u kojem smjeru gleda.
A on se razbacuje zakonskim opisima crimena.
Pa ti onda vjeruj u vilenjake...!

Mislila sam da je doista osjetio oživljavanje,
da su se prostori njegovi kao i prostori moji,
ispunili dragocjenošću koju ne propuštaš olako kroz prste,
kad znaš da si djelićem duše ispijao nemoguće....



Al ne....ma ne....
već smo veliki...

Hrabro ćemo se odreći ljepote,
zar ne,
žrtvovati oči i mirise,
ljude, boje i okuse,
pa onda vidjeti
hoće li se odjednom promijeniti svijet,
a mi postati
zreliji, ogovorniji, odrasliji,
sretniji ljudi...




...hoće li...

ili ću ja i dalje čitati "Konstrukciju sjećanja na tebe" Zbignjeva Bjenjkovskog, kao konstrukciju sjećanja na sebe....

" Neuhvatljiva je granica između
bezgraničnosti tvoje/moje prisutnosti i osjećaja tvoga/moga nedostajanja..."


Znam samo da ću svaki dan zapisivati po jednu riječ,

sve dok ga svečano ne izblijedim....potrošim..bacim...odložim..whatever...

....

05.02.2011. u 10:38 • 15 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.