Marketing
MOJA DRAGA MAMLAZOVINA
I nije prvi put da mi bivši poklanja kamen, kamenčiće i slične čiće......
Prvi put sam dobila mali kamen iz Australije,
plavi, rukom oslikan crtežima guštera i egzotičnih biljaka,
ono Aboriđini i te fore.
Kad me pitao što bih htjela, rekla sam bumerang,
al bumerang se vraća, a to nekako nije u redu.
Bolje kamen.
Kamen je sigurniji, on potone na dno, pa si miran, navodno.
Volim si umisliti da me bivši doživljavaju kao
čvrstu, postojanu i stabilnu osobu,
neuništivu poput kamena.
Postoji dakako mogućnost i da bi željeli
da moja ljubav prema njima ostane takva.
Jer ja zbilja predivno volim.
Kad volim.
Ako volim.
Ili mi suptilno poručuju da se s kamenom bacim u obližnju rijeku.
More ili slično.
Kako god bilo, znam da mi prvi ama baš ništa nije htio poručiti,
nego jednostavno nije našao bumerang.
Ali....ovaj posljednji bivši..nadjenuh mu ime Mamlaz...
To dolazi od riječi mama i marmelada.....
Moš si mislit....
Ma patila sam kad smo prekidali,
a prekidali smo doslovce zajedno,
svaki dan na telefonu, na daljinu...
Tješili se međusobno zato što ne možemo biti skupa,
i mudro si međusobno objašnjavali da će tuga proć.
Onda sam ga malo mrzila, pa malo sebe jer sam si to dozvolila,
pa opet njega, pa istovremeno oboje.....
I tuga je doista prošla, a ostalo je prijateljstvo.
Prijateljstvo, jer jednostavno nismo mogli prestati razgovarati.
I pjevati preko telefona.
Nismo se vidjeli godinu i pol.
Neki dan prolazio je kroz Zagreb i posjetio me na brzaka, na poslu.
Grlili smo se i ljubili sitnim poljupcima u obraze,
njihali se u zagrljaju ko dva blesava tinejđera,
u predvorju moje firme.
Onda smo se malo začuđeno odmaknuli jedno od drugoga,
a on mi je uručio ko KAMEN tešku vrećicu.
S poklonom.
Već preko telefona mi je dao za naslutiti
da sprema nešto posebno za mene.
Spominjao je ljepljenje nekih kamenčića,
i zločesti lak za kosu kojim ih je pošpricao radi sjaja,
prije nego su kamenčići počeli otpadati jedan za drugim,
a on se pritom silno nervirao.
Nakraju ih je ipak uspio učvrstiti.
Nakraju sam ga ipak uspjela nasmijati,
kad sam mu rekla da mi je baš mogao prilijepiti
i neki svoj žučni ili bubrežni kamenac,
jer oni sigurno bolje prianjaju podlozi...
Jako me razveselio, i on i njegov prštav optimizam,
dječji, nalik na štaub šećer s krafne.
I volim ga upravo tako, baš kao toplu mekanu krafnu.
Ugrijat ćeš na njemu prste ozeble,
umrljati bradu i nos
najfinijom marmeladom,
a s čela skidati štaub šećer još danima.....
Volim način na koji me gleda.
I osjećam se lijepom i posebnom.
Poput kamena nesalomljivom.
Kao i moja ljubav,
koja i kad potone na samo dno,
seli se i putuje stalno
u neke velike i sve veće vode.
Post je objavljen 27.02.2011. u 19:15 sati.