Marketing
NULLUM CRIMEN SINE LEGE
Zbilja....sakupljati energiju mogu samo pisanjem....
od riječi sam i volim ljude od riječi...
pouzdane....snažne...na koje se možeš osloniti kao na stablo, kao na bor, potražiti energiju uvijek na istome starom mjestu...
...a radim sa samim brojevima...
....koji moraju biti točni da bi sve to skupa imalo smisla...
Onako kako moj stari voli raditi rukama,
gledam ga, hrani zečeve od jutra s kruhom namočenim u mlijeko...
tako i ja volim raditi riječima,
hraniti ono duboko, praiskonsko u sebi,
pomalo divlje, ponekad neustrašivo svoje,
ono koje voli ići stranputicama i kad je preplašeno,
suprotnim putem, strmijim, težim,
jer ima osjećaj da će tako zasigurno stići,
neutabanom stazom, beskompromisno,
tamo gdje nijedan savjet koji ti drugi daju,
blagonaklono, ne pomaže,
jer
jednostavno moraš oćutjeti na vlastitoj koži i tako zasvagda zapamtiti,
kroz ožiljke koji te trajno pamte...
( a sigurna sam da bi se i moj tinejđer s time složio..)
Neshvatljiva zloćestoća koju uzaludno pokušavam opravdati cijeli siječanj, pronaći joj smisleniju šifru u mojim iskustvenim priručnicima.
Strah se ne manifestira tako. To je prije neki poremećaj.
Kaže, morao je pospremiti se, pobacati smeće, a ja logički zaključujem, ili sam smeće, ili me ostavio na prozoru za kasnije, pa na mene zaboravio...
Strah je presretan kad prepozna brata blizanca.
Momentalno omekša.
Osim možda onaj strah koji se poriče i nazove oprezom.
To je prije neka gruba zaboravljivost i samoprezir.
Čemu onda onaj šapat, provučen kroz pjenicu mog capuchina
.... još uvijek te volim.....još uvijek se kužimo...
...čuje li on sebe...zna li što govori...
Ljut zbog vlastite nemoći da me otpleše kak Bog zapovijeda, sa stilom, služi se lažima, ishitrenim riječima, služi se mojim koljenom ko omiljenom kućnom životinjom.
Sjetim se čokolade u njegovom pretincu, i ne kažem ništa.
Radim na zaboravu tako što neprestano mislim...
Urastam u svoju tamu, al ne može se reći da ne vidim zimsko sunce u zimskoj rijeci, koju gledamo svakog jutra, svatko sa svoje strane svoga mosta, u suton ili u zoru ranu...
Još mislim na to u kojem smjeru gleda.
A on se razbacuje zakonskim opisima crimena.
Pa ti onda vjeruj u vilenjake...!
Mislila sam da je doista osjetio oživljavanje,
da su se prostori njegovi kao i prostori moji,
ispunili dragocjenošću koju ne propuštaš olako kroz prste,
kad znaš da si djelićem duše ispijao nemoguće....
Al ne....ma ne....
već smo veliki...
Hrabro ćemo se odreći ljepote,
zar ne,
žrtvovati oči i mirise,
ljude, boje i okuse,
pa onda vidjeti
hoće li se odjednom promijeniti svijet,
a mi postati
zreliji, ogovorniji, odrasliji,
sretniji ljudi...
...hoće li...
ili ću ja i dalje čitati "Konstrukciju sjećanja na tebe" Zbignjeva Bjenjkovskog, kao konstrukciju sjećanja na sebe....
" Neuhvatljiva je granica između
bezgraničnosti tvoje/moje prisutnosti i osjećaja tvoga/moga nedostajanja..."
Znam samo da ću svaki dan zapisivati po jednu riječ,
sve dok ga svečano ne izblijedim....potrošim..bacim...odložim..whatever...
....
Post je objavljen 05.02.2011. u 10:38 sati.