vidrin s.
nedjelja, 30.05.2010.
U konačnici, ona ga je zadobila mrežastim čarapama, jednako kao i neotesanim pikulastim smijehom. Zaraznim optimizmom. Njime se odala. Prišao joj je s leđa. Kad su se ugledali, bio je to bljesak nekog prepoznavanja. Odmah je vidjela madež na istoj strani lica, kao i njen. I silovitu upornost koju je voljela kod djece.
Upoznali su se na mjestu gdje nećeš sresti pouzdanog čovjeka, već vječne nezadovoljnike,rastavljene, preljubnike, ljude u stalnoj potrazi za nekim novim, sve jačim uzbuđenjem.
Ona je tražila čovjeka koji će je razumijeti. Koji će je prepoznati. Cijelu.
Al, kao za inat,njemu je došao tako neki tren u životu, kada ga više ništa nije moglo iznenaditi ili zanijeti.
Kada zanos postaje poput otrcane krpe kojom ćemo, tek tako iz obijesti, zamahnuti pred nosom svoje neshvaćenosti ili dosade.
To između njih, bila je igra svjetla i sjena, običan iluzionistički trik.
Izvadila ga je iz šešira, poput zeca. Paparapaaaa....a izgledalo je tako zbiljski, kao da se stvarno događa.
Drugo jutro bio je siguran da je otišla. Bilo bi to jako prikladno za njegovu grižnju savjesti. Al nije. Htjela je vidjeti što je to. Bio je od one vrste muškaraca koji ne može ostati cijelu noć. Nju bi tada prevelika odanost i prečvrst zagrljaj mogli uplašiti sasvim pouzdano.
Cijelo ono izgubljeno vrijeme dok se još nisu poznavali, vrijeme koje se zanijelo poput izgorijelih ruža, pokušali su nadomjestiti dugim razgovorima, riječima i rečenicama koje su klizile niz grlo poput slatke tekućine. Daljina je bila presudna, ona je tako majstorski kvarila percepciju. Činila je bliskost opipljivom i snažnom.
Godinu dana bili su privid. Ona je u snovima ljubila njegov trbuh, ni ne znajuć da ga boli. On je znao po tonu njezina glasa oslikati uljanim bojama svako njeno raspoloženje, svaki drhtaj njezina mozga.
Godinu dana cvala je djetelina, što je u stvarnosti naravno sasvim nemoguće.
Kod iluzije, dovoljno je da svjetlo tek malo drukčije padne, da se pomakne neka travka, šare postanu gušće ili vjetar promijeni smjer.
Tada u dnu cvijeta vidiš čovjeka.
Ona je u svemu mogla vidjeti čovjeka.
To je njeno vječno prokletstvo i njena nada. Njen jedini spas.
četvrtak, 27.05.2010.
TKO JE U SREDIŠTU CVIJETA
Daj, molim te, zatvori te prozore,
više nam neće trebati.
Vjetar ne mora gasiti svijeću,
ni oluju nećemo čekati.
Budeš li dovoljno dugo zadržavao dah,
utrnut će sam taj naš tanašan plam.
Utišaj svoj ego, ne zanima me što misliš.
Od previše riječi gubi se smisao.
Duhovi su pred vratima,
čuje se tiho i nestrpljivo komešanje, tapkanje u mraku, pregovaranje,
povlačenje za rukav, mrmorenje.
U utrci za nečiju pažnju prva puštam konop,
gle, u središtu cvijeta jednostavnost je univerzuma.
Mislio si čudo je, a nije,
tek optička varka, igra svjetla i sjene.
Tamo gdje je živo srce, riječi su smiješna pomagala.
Pomoći ću ti u zatvaranju malih mjedenih kvaka. Tako.
A sad
počinje priča.
Budi tiho.
Budi ranjiv dok me čitaš.
Ko neznatan drhtaj latice.
Možda ćeš je i čuti ako budeš dovoljno sam.
........koga vidite u središtu cvijeta...........?:)))))
nedjelja, 23.05.2010.
SLATKI DOM
Brineš
(mada svijet je jednostavniji no što zamišljaš)
hoćeš li moći poletjeti,
nakon što popiješ sav med
iz mene.
Ko usred božura čežnja je dobila miris,
vidim ti dvije zabrinute crte na čelu,
razmičem ih usnama i jezikom,
ljubeć tvoj oprez,
grizuć tvoj strah i sumnju.
Budi jači,
nastani se u meni i poteci,
jer kad osjetim te više nego obično,
zapljuskuju me valovi meda.
Tada jednostavnost čežnje dobije boju,
zatrebam tvoj topli dah
i riječi kojima uzbuđuješ moj mozak.
subota, 22.05.2010.
"SVIJET SHVAĆAM SAMO AKO DRHTIM OD NJEGOVIH ČUDA"
(Bela Hamvas)
Proteklih sam dana doista opsjednuta stablima. Ne znam zašto i otkud tako snažno. Kišno je razdoblje, pa sva raskoš njihovih svježih i bujnih krošanja još više dolazi do izražaja. Možda se postupno vraćam sebi. Možda pokušavam vratiti poljuljanu ravnotežu. Promatram ih i noću. Dozivaju me svojom svježinom i ukorijenjenošću, svojom plemenitošću, dobrotom i odanošću.
Tako je do mene stigla i jedna potresna i čarobna priča, istovremeno, o starici koja je imala svoje stoljetno stablo lipe pod prozorom.
Iste noći kada se baka preselila u svoj vječni mir i spokoj, lipa koja se na proljeće čak i zazelenila, srušila se preko njene kuće i dvorišta. Bile su povezane gotovo cijelo jedno stoljeće. I otišle su zajedno.
U mom divljenju i slavljenju bujnosti krošanja pred mojom kućom, zanosnom zagrljaju breze i bora koji ću svakako pokušati ovjekovječiti za vas, pronašlo me i majstorsko djelo meni dosad nepoznatog mađarskog autora Bele Hamvasa: "Jasmin i maslina".
Ne kažu bez veze da se učitelj uvijek pojavi kad je učenik spreman!
Tako sam doslovce uronila u njegove tekstove posvećene slavljenju prirode i života. Govori o stablima, ali i o umjetnosti branja cvijeća, branja jabuka, kušanja hrane...na jedan osebujan, lirski, filozofski nenametljiv način.
"Tiha otmjenost davanja, osobina je zemlje. Stabla su brak....Znak da predaju sebe nije znak slabosti, nego snage. Uvijek pobjeđuje onaj koji može predati svoje ja....
Stabla su bića kojih se životni plan, najviše od svih živih bića, temelji na predavanju u zagrljaju....
Kadikad je jedini način da se sačuva čovjekova nedodirnutost, da je se odrekne. Jedini način da i dalje ostane nevin-da zgriješi. Jedini način ostati živ-da umre. To je misterij vjere, ljubavi i umjetnosti. I branja cvijeća."
Hamvas doživljava lipe kao herojska stabla, smreke melankolično šapuću kako je samoća užasna, al kako je puno veća cijena koju čovjek plaća ako olako odustane od nje...Jasika je djevičanski lijepa, ona zbori kako je jedini moral cvijeta cvasti, slatkim se osmijehom otvoriti u svijet...A smokva..ona je čisti blagoslov....
Stabla mi ovih dana prenose neku mudru poruku iz dubine zemlje.
Krošnje su raspjevane, pune života i nemirne. Nepomirene. Radoznale.
Uvijek spremne za zagrljaj i uvijek u vječnom zagrljaju. Stabla su srasla sa svojom hranom, zemljom. Ali stabla nisu nametnici, ne ubijaju zemlju, nego joj daju priliku da sebe daruje. Veza je uzajamna: korijenje prodire duboko u zemlju da bi dobivalo, zemlja uvlači korijenje u sebe da bi mogla davati...
.....pogledajte što vama ima za reći ta bujna ljepota oko vas......pa mi napišite što ste čuli.....:)))))
subota, 15.05.2010.
KAKO SE GRLE STABLA
Odmalena skupa....
dugotrajne kiše,
svak zna kako onaj drugi diše...
gromovi, oluje,
svak za drugog tu je...
ljetne sparine i žege,
ne, tu nema prisile ni stege...
Bor srebrni, gordi, visok kao kuća,
azil mudrih sova,
kosova što pjevuše zorom od ganuća....
prijateljica mu ženstvena tankoćutna breza,
oblacima, pjesnicima inspiracija i veza...
Pleše kiša granama diva,
on muški podnosi svaku svoju muku,
ljepotica sva od kiše je siva,
raspletene kose traži sigurnu ruku...
Ne znam dal ljubovali su dosad
i koja prava riječ med njima je pala,
al tek osupnuta zastadoh sad
pred tom ljepotom tako mala...
od njihovih grana nastao je sklad!
I ne znaš više koje je to stablo
što dvije krošnje ima,
raduje se njima,
nit je uopće važno tko tu koga više tješi, bodri, štiti....
...ma kiše mogu i danima liti....
Svojom suknjicom mokrom
prekrila je njega,
uvukla mu se nježno u središte svega
ko u zagrljaj.....
a on podario njoj je neki srebrnkasti sjaj....
utorak, 11.05.2010.
AUGURY
Ne, ništa ti ne mogu
sa sigurnošću o sebi reći,
baš ništa što bi me otkupilo
za ovo proljeće hladnih zvijezda.....
Osim možda
da poput druida
promatram noćne oblake,
sretna što je oluja zaobišla moj grad,
zaogrnuta nečim jačim od nas
proričem budućnost....
Ne, on neće morati ni pucnuti prstima
ni zatoptati nogama,
nestat ću baš tako lako kao što sam se i pojavila,
a on,
on će se kao lik vratiti u knjigu iz koje je izašao,
jedne subote točno u 22,50, prije tri godine,
završit će iza debelih prašnjavih korica,
na mojoj polici malodušnih snova,
ostat će malen krvav trag
na mjestu gdje smo se ljubili,
gdje smo si počeli vjerovati,
na mjestu gdje smo se izgubili,
jedini dokaz jezivi da smo uopće bili tu.
petak, 07.05.2010.
tajno prepoznavanje
Samonikla
tvoja riječ
ispod gustog lišća skrivena
poruka koju iščitava moja tišina
Bijeli sitni zvončići nježnosti
izrezbareni čipkom jutarnjom
umiveni kišom bezazlenog povjeravanja
jednom negdje morali bi
Kao da ti čujem disanje na vlastitom uzglavlju
prilaziš mi tek u snovima pred zoru neku rumenoplavu
zagonetno se smješiš kao da sve znaš
prelaziš prstima mojim uspavanim trepavicama
Želiš vidjeti tko sam ispod tog silnog lišća
jesam li sada već spremna zazvoniti
da li je srce sada izdržljvije
jesam li očuvala bezazlenost
Pokušavam se sjetiti otkuda te zapravo znam
dok ti polako razmičeš moje lišće
pomno pazeć da ne narušiš sklad oblika i miris želje
ja u mislima već ljubim ti prste
i tako isprepleteni u zanosnom titraju
želja, zamišljanja, nada i snova
čekamo riječ koja ne otkazuje
riječ koja ne prokazuje i neće zanijekati
riječ iscjeljujuću
..........s posvetom nježnoj, samonikloj ljepoti....ona će se sama prepoznati..................
| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
VIDRA VOLI
..... čuti i izgovarati francuski....
Okus čokolade u ustima dok izgovara neke riječi.
Sanja jedan mali francuski trg cvijeća..
.i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to je ovih dana čini sretnom....
Voli talijanske kancone i krčme.
Živi energiju koja počinje teći njenim venama.
Voli pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Voli stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Voli roniti. Gledati koga će ugledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožava čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike
na drugom kontinentu i u drugom vremenu.
Voli svoj ženski krizni stožer.
Voli svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubi ruže. I uzvraćaju joj upravo.
Voli kad joj se nasmiješi beba u autobusu.
Voli se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježi se kad vidi patke.
"Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu, te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je DIV koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikome...takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se bar približim na udaljenost s koje je mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju".
( Priručnik za neposlušne žene, Irena Obermannova)
.
možete mi pisati kad god poželite.....
vidrinsmijeh@gmail.com
A SAD RAZMISLITE JESTE LI IKADA PROČITALI
LJEPŠU PJESMU O LJUBAVI:
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji gubim sebe
da bi u meni našla više mjesta
ne, ne mogu te voljeti drugačije
ni manje jače od načina
na koji zemlja drži korijenje borovima
ni kaplju manje od oceana
ni mrvu manje od svega
i ne mogu ti obećati odmor
jer bih te po noći ljubio
a po danu bih te sanjao
i umrla bi razapeta između poljubaca
daleko uzvišeno negdje
izvan prosječnosti
izvan granice pojmljivosti
i ne mogu ti obećati zime
jer iz tvojih očiju ne bi izlazile grane rascvijetanog proljeća i grlice
iz kose
miris svježe pokošene trave iz njedara
i krv kupina sa usana
i ne mogu ti obećati suze
jer moje usne ne bi silazile s tvojih
trepavica
i pio bih ih prije nego bi ti i dotaknule vjeđe
baš kao vodu živu iz pehara života
i ne mogu ti obećati kraj
jer svakim novim treptajem
prije nego bi oči ponovo otvorila
vraćao bih kazaljke sata u svom srcu
na onaj početak svega
na vrijeme kada sam saznao da zajedno sa mnom dišeš ispod neba
i ne mogu ti obećati dosadu
jer bio bih sve što poželiš
donoseći ti svaki dan neki novi cvijet
iz Božjeg vrta
i ne mogu ti obećati strah
jer postavio bih na predvorje tvoje duše
dva kerubima sa plamenim mačevima
i na kamenom stolu ispred
svoje srce kao
cijenu kojom bih
plaćao za tebe otkupninu
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji bi živio
umirući za tvoju sreću.
( naš dragi bloger Opinian )
jedna predivna Z.OKI-jeva pjesma...
"Tvoji su prsti ptica
Igraju se mjeseca
Mjesec je tajna slika
Srebrnih obrisa.
Ljubičasto srce,
kula strasti nevidljivog sna,
otvorene fontane ljubavi,
u zagrljaju samoće.
Ti si pjesma..."
Ovako šapće VITAE moja.....
Odškrinuh na tren
zlatna vrata lipnja
bez škripe, bez buke…
tek da tvoje u svoje
uzmem ruke
kratko
i da se oprostim tiho,
izdignem na prste
pa ti šapnem kako
ljeti sunce
u zlatne okvire
sjećanja umeće
i kako je čin
kristalne sreće
što smo se
uopće sreli
na ovoj lopti
što se mahnito,
besmisleno
okreće…
Opinian me ovim stihovima očarao:
"Možda
možda me ljubiš negdje
među ozeblim brezama
i sadiš mi sadnice ljubavi u zjenice
i zaljevaš poljupcima
Možda
možda mi šapućeš na
izranjavanim stijenama uz obalu
da je čežnja tvoja velika kao more
i uvjeravaš me da je ljubav jaka
kao smrt"
Meroveus.....
"Ali, ja vjerujem u Tebe;
U nekom predosjećanju
Znam da Ti takvi otimači
Ne mogu nauditi,
Znam kako su njihova otimanja
Samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti;
I kada pozornije se pogledaš
Vidjet ćeš
Istu sebe koja si željela biti."
ZRNCE GANUĆA ( V.Parun)
Budim se i šapćem: ljubavi budi pjesma,
onda ću živjeti s tobom dajući se ljudima.
I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća
kad izađu u šetnju
kroz ulice
oprane kišom.
Ima li takav grad gdje drveće ne umire
Ima li takva nježnost do koje se dolazi
krišom
po nekim dugim,dugim
bijelim stepenicama.
Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh
nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
Ljubavi, budi pjesma!
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))
NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:
BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....
moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...
MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga
ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....
ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA
Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...
...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))
nekoliko važnih mi citata:
" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)
".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)
"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)
"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)
"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)
"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...
"
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
(Miroslav Antić)
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim
Ljubav sa mnom
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.
Vesna Krmpotić
INTIMNA
Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama
(Paul Eluard)