KAKO SE GRLE STABLA
Odmalena skupa....
dugotrajne kiše,
svak zna kako onaj drugi diše...
gromovi, oluje,
svak za drugog tu je...
ljetne sparine i žege,
ne, tu nema prisile ni stege...
Bor srebrni, gordi, visok kao kuća,
azil mudrih sova,
kosova što pjevuše zorom od ganuća....
prijateljica mu ženstvena tankoćutna breza,
oblacima, pjesnicima inspiracija i veza...
Pleše kiša granama diva,
on muški podnosi svaku svoju muku,
ljepotica sva od kiše je siva,
raspletene kose traži sigurnu ruku...
Ne znam dal ljubovali su dosad
i koja prava riječ med njima je pala,
al tek osupnuta zastadoh sad
pred tom ljepotom tako mala...
od njihovih grana nastao je sklad!
I ne znaš više koje je to stablo
što dvije krošnje ima,
raduje se njima,
nit je uopće važno tko tu koga više tješi, bodri, štiti....
...ma kiše mogu i danima liti....
Svojom suknjicom mokrom
prekrila je njega,
uvukla mu se nježno u središte svega
ko u zagrljaj.....
a on podario njoj je neki srebrnkasti sjaj....
Post je objavljen 15.05.2010. u 20:03 sati.