Marketing
U konačnici, ona ga je zadobila mrežastim čarapama, jednako kao i neotesanim pikulastim smijehom. Zaraznim optimizmom. Njime se odala. Prišao joj je s leđa. Kad su se ugledali, bio je to bljesak nekog prepoznavanja. Odmah je vidjela madež na istoj strani lica, kao i njen. I silovitu upornost koju je voljela kod djece.
Upoznali su se na mjestu gdje nećeš sresti pouzdanog čovjeka, već vječne nezadovoljnike,rastavljene, preljubnike, ljude u stalnoj potrazi za nekim novim, sve jačim uzbuđenjem.
Ona je tražila čovjeka koji će je razumijeti. Koji će je prepoznati. Cijelu.
Al, kao za inat,njemu je došao tako neki tren u životu, kada ga više ništa nije moglo iznenaditi ili zanijeti.
Kada zanos postaje poput otrcane krpe kojom ćemo, tek tako iz obijesti, zamahnuti pred nosom svoje neshvaćenosti ili dosade.
To između njih, bila je igra svjetla i sjena, običan iluzionistički trik.
Izvadila ga je iz šešira, poput zeca. Paparapaaaa....a izgledalo je tako zbiljski, kao da se stvarno događa.
Drugo jutro bio je siguran da je otišla. Bilo bi to jako prikladno za njegovu grižnju savjesti. Al nije. Htjela je vidjeti što je to. Bio je od one vrste muškaraca koji ne može ostati cijelu noć. Nju bi tada prevelika odanost i prečvrst zagrljaj mogli uplašiti sasvim pouzdano.
Cijelo ono izgubljeno vrijeme dok se još nisu poznavali, vrijeme koje se zanijelo poput izgorijelih ruža, pokušali su nadomjestiti dugim razgovorima, riječima i rečenicama koje su klizile niz grlo poput slatke tekućine. Daljina je bila presudna, ona je tako majstorski kvarila percepciju. Činila je bliskost opipljivom i snažnom.
Godinu dana bili su privid. Ona je u snovima ljubila njegov trbuh, ni ne znajuć da ga boli. On je znao po tonu njezina glasa oslikati uljanim bojama svako njeno raspoloženje, svaki drhtaj njezina mozga.
Godinu dana cvala je djetelina, što je u stvarnosti naravno sasvim nemoguće.
Kod iluzije, dovoljno je da svjetlo tek malo drukčije padne, da se pomakne neka travka, šare postanu gušće ili vjetar promijeni smjer.
Tada u dnu cvijeta vidiš čovjeka.
Ona je u svemu mogla vidjeti čovjeka.
To je njeno vječno prokletstvo i njena nada. Njen jedini spas.
Post je objavljen 30.05.2010. u 21:44 sati.