Vido Bogdanović

29.10.2009., četvrtak

GORNJI PUT

U cijeloj ovoj postizbornoj, prvih sto i plus dana dugoj konfuziji i kakofoniji u kojoj od silnijeh milijuna i projekata te kadrovskih rošada nikome ništa, uglavnom, nije jasno pa se od silne šume ni stablo nije moglo vidjet, priča o cesti kroz gornja sela u Primorju, ma koliko senzacionalistički zvučala i bila nabijena primorskim lokal patriotizmom, predstavlja ozbiljan razvojni iskorak aktualne vlasti. Ideju o gornjoj cesti ili o gornjemu putu, ako se to smije tako u Hrvatskoj zvat, prvi put sam od Andra čuo prije nekoliko godina. Moram priznat da o temu prije nijesam ni razmišljo. I odma me ta ideja pogustala. Iz nekoliko razloga. Teško bi bilo reć da je pojas od Osojnika do Imotice mrtav, ali svi ćemo se složit da djeluje napušteno i gotovo zaboravljeno. Obnova nakon ratnih razaranja je cijelo područje donekle aktualizirala, ali sad opet pomalo tone u zaborav. Sva pozornost se opet okreće rubnom pojasu uz more gdje izgleda leži sva lova. Povezivanje gornjih sela suvremenom cestom preko mosta s Dubrovnikom predstavljalo bi najveći razvojni projekt za to područje od vremena kad ga je Republika kupila. Pitat će neko, a što je s Napoleonovom cestom ili magistralom? Ništa! Jer i jedna i druga su pomogle ispraznit Primorje umjesto da su ga održale. Jeste li čuli nekad za pojam "održivi razvitak"? Bome da jeste! E, pa baš na to mislim, na održivost, a ne na iskoristivost. Zato je gornja cesta vrlo važan razvojni projekt, ne samo za Primorje nego i za sam Dubrovnik, odnosno cijelo ovo područje od Neuma do Prevlake uključivo teritorij susjedne općine Ravno u Federaciji BiH. Područje od Neuma i Gradca, a pogotovo od Majkova do Dubrovnika postaje realno predgrađe grada, odnosno prostor pogodan za razvitak, što bi Razmišljalo reko, satelitskih naselja. Satelitskih u pozitivnom smislu. Osim što bi predstavljali svojevrstan kompenzacijski prostor urbano preopterećenom Dubrovniku, otvorile bi se i mogućnosti izvornog razvoja mikrolokaliteta gdje bi se i živjelo i radilo i učilo i zabavljalo, a ne samo spavalo e da bi se ujutro drijemalo u koloni na ulazu u grad. A što volim crtat pute .............. Spomenuo je neko "brzu cestu" u kontekstu priče o gornjemu putu. Očito je moderno ko poštapalicu spominjat ono "brza". Zašto "brza"? Gornja cesta ne bi smjela na bilo koji način preuzimat promet s magistrale, jer bi umjesto omogućavanja autohtonog razvoja područja upropastila taj netaknut prostor. Gornji put ne smije bit tranzitna cesta. Gornja cesta treba bit suvremena prigradska prometnica. Kakve su terenske mogućnosti gradnje ove ceste i koliko bi to koštalo i kad bi bilo gotovo – ne znam, ko što ne bi zno odgovore na još brojna pitanja. Samo znam, da bez obzira što skoro svaki dan, a ponekad i više puta dnevno, vozim do Močića i nase, kad bi se trebo odredit čemu dat prioritet, sigurno bi se odlučio za gornji put u odnosu na brzu cestu prema aerodromu. Ne znam kako inicijatori ovega projekta namjeravaju riješit prostorno planske pretpostavke potrebne za planiranje i izgradnju gornjega puta. Nažalost, i to ne samo zbog gornjeg puta, ksenofobična Sanaderova vlast je koridor Jadransko-Jonske autoceste provukla upravo po sred gornjih sela, upravo onog područja koje bi gornja cesta preporodila. I to nije sve! Uz autocestu, državna vlast je provukla i koridor za željezničku prugu!?! I to ne za ćira! Tako da bi u nekim budućim vremenima Primorcima na glavu padali šleperi i vagoni, a ne stijene ko neki dan Musladinima. Vjerujem da će ova inicijativa bit iskorištena i za izmiještanje koridora autoceste i željeznice u Hercegovinu kako je stalno zahtijevala struka i zdrav razum. Ili, ako to zbog loše susjedskog nepovjerenja nije strateški moguće, koridore treba pomaknut uz državnu granicu gdje su planeri ostavili ogroman neiskorišten prazan prostor. Valjda to sad više neće bit problem. Sanadera više nema, a Andro se ušteko na Butijera preko Hrvoja.

- 15:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.10.2009., utorak

DEMOTORIZACIJA

Ostavimo se govana. Očito za to imamo veće stručnjake. Vidi se po priči iz Komolca. Vratimo se prometu. Barem se u to svi razumijemo. Svak na svoj način. To bi se moglo nazvat brein storming, više storming nego brein. Ko što bi svak od nas bolje složio reprezentaciju od Bilića, tako bi i s nekoliko mudrih poteza, kojih se niko drugi nije sjetio, razriješili dubrovački prometni grop. Dobro bi bilo uvest malo reda ili nekakva pravila i u naša virtualna mudrovanja. Kako ne bi jedni tukli kupe, a drugi vraćali špade. Morali bi se prvo dogovorit koju igru igramo. Što je cilj našega mudrovanja? Želimo li izmudrovat ŠTO postić ili KAKO nešto postić? Ako još jedanput pročitamo brojne komentare na raznim portalima koji se odnose na problem prometa u Dubrovniku brzo ćemo vidjet da se svi hvatamo načina ili metoda rješavanja problema. Prvi bi okrenuo promet jednosmjerno, drugi bi ukinuo jednu traku i povećo broj parkirališta, treći bi naćero pješake u pothodnike, četvrti bi Zagrebačku učinuo dvosmjernom, peti bi križanja uredio na više nivoa, šesti bi križanja uredio kao kružne tokove (može li kružni bit tijek?), sedmi bi ukinuo semafore, osmi bi gradio tunele, i tako dalje u nedogled. A niko, ili gotovo niko se ne hvata osnovnog pitanja, kakav mi to promet u gradu uistinu hoćemo ili želimo? O čemu mi raspravljamo, kako NEŠTO ili KAKO to nešto postić? Bilo što da radimo u životu prvo bi trebalo znat ŠTO hoćemo i nakon toga KAKO to postić. U našemu, dubrovačkome slučaju, pila je okrenuta naopako. Od gradskijeh vlasti s vlastitim i angažiranim stručnjacima pa sve do zadnjega nickom sakrivenoga komentara na portalima, svi inzistiraju na tome KAKO to nešto postić, a da nitko ne zna što je to što hoćemo postić. Pa tako čitam maloprije na netu kako će se Grad zadužit za 20 milijuna eura za riješit dubrovački promet. Ali nigdje nisam pročito kako će izgledat dubrovački promet kad se napokon i konačno uredi zato što niko niti ne zna kakav će bit konačni rezultat. Možda sam dosadna picajzla? Pa što! Bolje i to nego mudrac koji tvrdi da nam ne trebaju analize, studije, zaključci, planovi, strategije i ostali dokumenti sličnih naziva koji bi artikulirali i stručno potvrdili konačnu viziju uređenja prometa u gradu. Ne, njima je dovoljan poučak maloga prsta, nekakva kreditna sredstva i građevinska operativa. I deri majstore pa kad završiš vidjet ćemo što smo dobili. U svijetu ne postoji uspješna zajednica koja je neplanski postala uspješna. Onako, slučajno. Svak nešto radio i na kraju ispalo dobro. Uspjeh svake zajednice, od najmanje seoske do najveće državne, prvenstveno ovisi o dobrom planiranju ili ako hoćete, projektiranju. Tako je i s dubrovačkim prometom. Njega NIKO od kad postojimo na ovemu prostoru nije uopće planiro, a kamo li dobro isplaniro. Sve ovo što je do sad učinjeno, učinjeno je paušalno, od slučaja do slučaja. Zato i jesmo đe jesmo. Nije se vodilo računa ni o aktualnom ukupnom stanju, a kamo li o nekakvom očekivanom stanju za 30, 40 godina. Za područje o kojemu govorimo ne postoji dobar prostorni plan, a prometni ne postoji nikakav, jer ono što čini dio važeće prostorne dokumentacije ne zadovoljava ni potrebe od prije deset godina, a kamo li buduće potrebe. Znamo li mi što hoćemo? Nemamo pojma! Mi smo ko pjani pustolov koji je iz vica uzletio avionom i sad ne zna kako bi sletio bez da se razbije. Za utjehu nam, niko nije osto u zraku, pa nećemo ni mi. Nakon što se izgrade svi oni planirani sadržaji, nakon što se završi autocesta, nakon što se završi brza cesta, znamo li mi koliko smije istovremeno bit vozila u gradu? Ma što vozila, koliko smije bit ljudi od Orsule do Kantafiga? A da nije Sveti Vlaho, otvaranje Igara ili doček Nove Godine. Ja ne znam. Znate li vi? Nakon što neko izračuna koliko je to ljudi, moramo se dogovorit kojom vrstom i kojim brojem vozila omogućit prijevoz tih ljudi. Nijesam baš siguran da će se moć pustit baš svakome na volju da sam odluči hoće li se svojim autom, bilo lokalnim, bilo posjetiteljskim, bilo rentakarom vozikat po gradu gore-dolje. Čini mi se, samo mi se čini, da je raspoloživi prostor premali da bi se dopustilo prometovanje neograničenom broju automobila gradskim prometnicama. Ako analize pokažu da nijesam u pravu, dobro! Ali ako pokažu da jesam u pravu, kakvom vrstom javnog prijevoza omogućit lokalnom stanovništvu, rezidentnim turistima i svim oblicima dnevnih posjetitelja zadovoljavajući prijevoz po gradu? Taksi će vazda ostat individualni javni prijevoz. Kakav bi htjeli skupni javni prijevoz? Autobusni? Tramvajski? Nadzemni? Podzemni? Žičare i uspinjače? Pomorski? Ili možda da odma idemo na teleportiranje? U važećoj strategiji razvitka Dubrovnika stoji da korak ka rješenju prometnih problema leži u, pazite sad: d e m o t o r i z a c i j i ! Prema tome, prihvaćanjem, jednoglasnim, same strategije, gradski vijećnici su u naše ime odlučili da u Dubrovniku treba smanjivat individualni cestovni prijevoz u korist kolektivnog. Ako je tako, a jest tako dok je strategija na snazi, ukupna prometna razmišljanja treba usmjerit u tom pravcu i iznalazit modalitete ostvarenja prihvaćene strategije. Jer naivno je očekivat da će se urbano opterećenje, uključivo prometno, u budućnosti smanjivat samo o sebe.

- 22:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.10.2009., subota

RETRO

Prije nekoliko mjeseci sam posto blog o našoj kanalizaciji. Budući je kanalizacijska priča opet aktualna ovih dana zbog pre(o)ljeva u Pilama i na Pločama, te budući se koplja lome oko projekta kanalizacije u Komolcu, te budući se upravo upropaštava Zaton, najlakše mi je bilo kopipejstirat stari post: MEDITERAN KAKAV JE NEKAD BIO Jedno od najvećih sanitarnih, a time i civilizacijskih dostignuća staroga Dubrovnika bio je način na koji su tretirali vlastita gomna. Dok su ulice Europskih središta, kulturnih i civilizacijskih metropola, oplakivali otvoreni kanali puni fekalija i otpada, a njihovi stanovnici praznili bokariće kroz prozor, u Dubrovniku je postojala kanalizacija pokrivenih kanala i klončina koja je otpadne i oborinske vode uredno odvodila u more. I tako do prije nekoliko godina. Sedamdesetih prošloga stoljeća napravljen je jedinstveni kanalizacijski kolektorski sustav koji je pokrio područje od Belvedera pa sve do Mokošice. Dubrovnik se dugo dičio kao jedan od rijetkih gradova kolji je imao uređen sustav odvodnje otpadnih voda u more za razliku od brojnih jadranskih gradova gdje su fekalije i sve ostalo slobodno tekle, opet u more. Prije nekoliko godina prikupljena je i kanalizacija iz Grada u crpnu stanicu u Posatu odakle se upumpava u glavni kanalizacijski sustav. Na prvi pogled idilično. Nakon što se pokakimo i potegnemo vodu, govance se skotura do najbliže crpne stanice odakle se brojnim pumpama prepumpa do mehaničkog pročistača u Uvali ispod Petke i napokon ispusti oko milju od obale na više od 100 metara dubine. Big blu! Jednostavno da ne može jednostavnije, tehnologija stara koliko i govanca od čega i potiče prastara uzrečica da se svako gomno samo kotura nizbrdo. I obično fine u more. Nažalost, naša primitivna kanalizacija ima brojne nedostatke upravo zato što je primitivna. Prvi nedostatak je da nas još oko 30% domaćinstava na užem gradskom području nije spojeno na kanalizaciju pa nam se govance nema gdje otkoturat. Drugi nedostatak je da na mnogo mjesta oborinske vode (hrvatski: kiša) prodiru u kanalizaciju pa je brojne snažne pumpe nepotrebno prepumpavaju (i time troše masu kilovata) u more pod Petku umjesto da se oborinske vode najbližom kunetom sliju u more. Poseban problem je Grad gdje gotovo sva kiša fine u crpnu stanicu odakle bude nekoliko puta prepumpavana do Petke umjesto da se iscijedi u Porat. U Gradu postoji još jedan problem, a to je plima. Za visoke vode more napuni propusne kanale i nalije crpnu stanicu pa pumpe neprekidno pumpaju more iz Porta u more ispod Petke. To se inače u školi zovu spojene posude. I sve tako do oseke. Srećom da je struja jeftina, a i pumpe koje izgore prije vremena. Treći problem je vonj. Iako se fekalije slijevaju pokrivenim, zatvorenim cijevima i konalima, na brojnim šahtovima se ventaju. Tako ujutro ako požurite možete na šahtu na dno ulice stić svoje govance koje vas dočeka sladunjavim vonjom sinoćnje večere. Posebna priča su crpne stanice koje sve imaju slobodan odušak. Tako svako jutro, pogotovo ljeti kad fekalije nijesu razrijeđene kišom, imamo pravi festival vonjeva. Kad se prepumpavaju fekalije koje već fermentiraju iz jedne u drugu crpnu stanicu onda primajuća stanica prducne i zavonja svu okolinu. Najpoznatija vonjalica je ona u parku u Gružu baš đe se vezivaju najskuplje jahte. Tako im svako jutro, i ne samo ujutro, burin učini romantičnim. Sto puta mi se dogodilo da me suputnik u autu koso pogleda nakon prolaska pored parka. Ovaj Bogdanović stalno prdi. Kad je bava s dvora, a ne s kraja, onda slatkasti vonj dočeka posjetitelje na mostu od Pila iz crpne stanice u Posatu. Ljeti, kad su sifoni u šahtovima suhi, i pogotovo popodne kad vodokotlići miruju, a kanalizacija se sporo puni i još sporije prazni, sad već poznati vonj dočeka vas baš ispod zvonika. Prije nekoliko godina srećom su uspjeli odventilirat pročistač u Lapadu na vrh Petke pa sad gosti okolnih hotela ne moraju uživat u koktelu svih dubrovačkih prdaca. Ako pitate odgovorne, mudro će vam reć da se tu ništa ne može učinit jer su mirisni plinovi eksplozivni i sustav se ne smije zatvorit. Po toj logici tehnologija stara koliko i same fekalije i dalje će se primjenjivat, jučer u Cavtatu gdje se već domaći i gosti navikavaju na specifični vonj, a sutra u Zatonu gdje je upravo svečano započela izgradnja kanalizacije po istome modelu. Govance nizbrdo do pumpe koja ga prepumpa u sljedeću, pa ona u sljedeću, pa opet u sljedeću i na koncu u more sinje. A usput zavonja cijelu valu. Sve bi to bilo još i razumljivo, da nismo pokondirena zemlja koja ne može dočekat kupit najnoviji mobitel, po mogućnosti Ajfon, najnoviji Audi i Bemve da o suvovima i đipovima i ne govorimo. Kad je kanalizacija u pitanju onda ostajemo tradicionalisti, Mediteran smo kakav je nekad bio. Što bi Venecija bila bolja od nas! Ako tamo mogu uživat u vonju vlastitih govana, što ne bi i mi! Ljudi kojima nije do toga da ih cijeli dan prati vonj prerađene sinoćnje večere izmislili su nešto što se zove vakumska kanalizacija. Potpuno zatvoreni sistem koji tiho pokupi sva govanca bez smrada i galame. Isto ko što pokupi sve otpadne vode na mega kruzerima ili u avionima, razrađena je i dokazana tehnologija koja isto to obavi u cijelim gradovima i naseljima. Uzalud, iako bez dokazivog nedostatka u odnosu na klasičnu, gravitacijsku kanalizaciju, iako dokazana u praksi od Dalekog Istoka preko Europe do Amerika i Afrike, iako jednostavnija za postavljanje i održavanje, iako jeftinija u investiciji i održavanju, naši mudraci ne odustaju od tradicionalne otvorene kanalizacije. Još u vrijeme kad sam bio gradonačelnik nije bilo šanse probit monolitne lobije Hrvatskih voda i lokalnih komunalaca spregnute s brojnim projektantima, nadzorima, izvođačima i isporučiteljima opreme. Moramo li zbog ljudske gluposti ili puke provizije još godinama uživat u vlastitom smradu?

- 11:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.10.2009., ponedjeljak

MALA DJECA

Jutros sam išo u Konavle. Opet. Bilo je oko osam i deset kad sam se na petlji uključio na magistralu. I onda sam vozio uz kolonu iz suprotnog smjera koja se protegla sve do ugibališta ispod Bosanke. Malo stoji, malo se pomiče, ko i svakoga jutra. Neđe od sedam i po pa do osam i po. Koliko sam uspio viđet u koloni je bilo malo ili nimalo drugačijih registracija od DU. Vozim se tako i mislim se, neš ti pameti, što bi bilo da je zgotovljena brza cesta do aerodroma s tunelom od petlje do Brgata. Pa da cijela kolona lijepo stoji u tunelu čekajući uć u grad. I tako svako jutro u dvije trake. Koliko bi čekajuća kolona, osim što bi sama sebe trovala, ometala tranzitni promet prema mostu, o tom potom. U ovemu momentu me više čudi kratkovidnost onih koji namećući papirnata prometna rješenja stalno ignoriraju aktualne prometne probleme samoga grada. Vratimo se našoj najnižoj, prizemnoj razini prometnih problema i rješenja, području ispod magistrale u koje nam se svakodnevno ulijeva nepregledna bujica sve većeg broja vozila. I zimi i ljeti. Nedavno je održana konferencija za tisak (!?!) na kojoj su predstavnici Zavoda za projektiranje prometnica IGH iz Rijeke predstavili rezultate Prometne studije Dubrovnik, 1. Faza – Analiza postojećeg stanja. S njihove pauer point prezentacije može se, među ostalim, pročitat sljedeće: Zaključak: - Prometnice na granicama kapaciteta - Ujednačenost opterećenja veći dio dana - Ujednačenost opterećenja tijekom cijele godine - Parkiranje i autobusne postaje ometaju prometni tok - Nedostatak veze pojedinih dijelova grada: o veza Ploča s Gradom (?!?) o veza Lapada s Gradom Zaključak: - Odvijanje prometa na dva prometna koridora – i to: o Solska baza – Lapad stanica - Dom zdravlja – Ilijina Glavica o Lapad igralište – Dom zdravlja – Ilijina Glavica - Najopterećenije raskrižje: o Dom zdrvlja – tijekom cijele godine (31.620/28.550 vozila vansezona/sezona) o Lapad stanica – tijekom cijele godine(30.395/28.282 vozila vansezona/sezona) - Gotovo sav promet odvija se oko raskrižja Dom zdravlja Kratkoročne mjere: - Promjene režima prometa - Optimalizacija semaforskog sustava - Favoriziranje javnog gradskog prijevoza - Uvođenje novih vidova prijevoza osobito pomorskog putničkog javnog prijevoza - Uspostava prometnog centra s objedinjenim funkcijama Građevinske kratkoročne mjere: - Podrazumijevaju izradu potrebnih projektnih rješenja, provođenje upravnih postupaka i otkup terena. - Odnose se na: o Proširenje privoza o Kružna raskrižja o Ugibališta autobusa o Denivelaciju pješaka o Izgradnja garažnih objekata Ciljno rješenje: - Izrada idejnih rješenja novih prometnica i raskrižja, rekonstrukcija postojećih prometnica kojima bi se omogućilo povezivanje pojedinih dijelova grada - Izrada prometne studije sa srednjoročnim i dugoročnim prometnim planom - Implementacija novih rješenja u prostorno – planske dokumente. Izmjena istih Kako ne bi mislili da je to jedini prisutni prometni dokument uz postojeće prostorne planove i studije koji nikako da dadu zadovoljavajuće rješenje za kolabirajući promet, treba napomenut da je na snazi dokument PROGRAM RAZVOJA GRADA DUBROVNIKA DO 2020. GODINE koji je jednoglasno usvojen na 18. sjednici Gradskog vijeća Grada Dubrovnika održanoj 1. kolovoza 2007. U poglavlju koji se odnosi na promet stoji sljedeći Zaključak: Ako društveni, ekonomski i urbanistički razvoj nekog prostora nije usklađen onda taj prostor ne funkcionira. U pravilu se tu svakodnevno javljaju brojni teški problemi koji se nepovoljno odražavaju na kvalitet života i rada, usporavaju se životni, ekonomski i nadasve prometni tokovi. Promet je posljedica i pratitelj svih aktivnosti ali i njihov poticatelj. Uglavnom se promet sustavno zapostavlja, podcjenjuje, ostavlja za neka druga vremena, za neku povoljniju priliku koja nikako ne dolazi jer uvijek ima važnijih potreba. U međuvremenu se problemi gomilaju, multipliciraju i zbog toga uvelike otežavaju rješenja. Ove konstatacije vrijede za mnoge gradove. Malo ih je koji bi se mogli izuzeti iz toga kruga, izdvojiti kao primjer. Međutim, to ne može biti utjeha i opravdanje Dubrovniku što nije učinio i što ne čini ono što bi se moglo i što bi bilo potrebno napraviti da bi prometne prilike bile podnošljivije. Teško je očekivati da će se u postojećim uvjetima značajnije poboljšati promet u Gradu. Mogući su, dakako, stanoviti pomaci na bolje i u najmanju ruku usporavanje nepovoljnih kretanja. Zato treba sustavno i dugoročno raditi na problemima prometa uz jasnu dugoročnu viziju. Što se tiče prometnog položaja Dubrovnika, tj. njegove povezanosti s nacionalnim i širim okruženjem može se konstatirati da je stanje naglašeno nepovoljno. U tom su sektoru potrebni opsežni zahvati na koje se ne bi smjelo dugo čekati. Radi se, doista, o velikim investicijama, ali i o području koje je loše prometno povezano, što je ozbiljna prepreka njegovom daljnjem razvoj. Dubrovačko je područje pretežito turistički orijentirano, a turizam u svojoj biti počiva na prometu. Ta relacija upućuje na zaključak da se Dubrovnik prioritetno mora znatno bolje prometno povezati. Kad se pročita što nam skupo plaćeni stručnjaci pišu, ispada da nema rješenja na vidiku. Svima nama koji živimo u ovemu gradu jasno je što se događa u prometu. Samo nijesmo stručni to tako lijepo upakirat i naplatit. Bez obzira na sve varijante jedne te iste priče ostaje gola činjenica koju su u svom zaključku naveli i Igehaovci, "Prometnice na granicama kapaciteta". Bez obzira koliko mi te postojeće prometnice pretumbavali u našim beskonačnim simulacijama, njihova propusan moć će ostat manje-više ista, na granicama kapaciteta. E sad, kad se sjetimo, što se nijesu sjetili izrađivači gornjih dokumenata, da se na ovome području očekuje izgradnja lučkog terminala, kompleksa TUP, kompleksa Radeljević i Remiza, zgrada Atlanske na Gruškom polju, hotel ispred bazena, uređenje prostora ispod tribina na bazenu, useljenje Gravea, izgradnja kompleksa u Dubravci, marine u Gružu, stambenog kompleksa poviše kasarne, kompleksa na Dubu, izgradnja ispod i iznad Splitskog puta, sportskog centra u Gospinu Polju, studentskog doma, doma umirovljenika, gradskog stadiona, konvencijskog centra na Babinom Kuku, Solituda, punjenje Ingrinog kompleksa u Uvali itd., itd., itd., onda bi iole razumnoj osobi trebalo bit jasno da će postojeća i ovim dokumentima zamišljena infrastruktura jednostavno kolabirat pod objektivno očekivanim prometom. U već preopterećenom urbanom tkivu nema prostora za proširenje prometnica čime bi se mogao preuzeti rastući cestovni promet. Važeća prostorno planska dokumentacija će dopustit svu gore nabrojenu izgradnju, i još puno nje više, a da nije uopće predvidjela ostvarenje za to potrebnih prometnih pretpostavki. Ako tome dodamo pojačanje lokalnog prometa u našoj najnižoj razini nakon završetka Jadransko - Jonske autoceste i brze ceste do Debeloga Brijega, onda je svima jasno da će se Dubrovnik jednostavno pod automobilima urušit. Ušli smo u slijepu ulicu. Sad više ne možemo očekivat da će nam stručnjaci ponudit rješenje na pjatu. Sve ovo što imamo planirali su i izgradili stručnjaci. Sad je napokon vrijeme da ljudi zdravog razuma odluče što i kakav promet hoće. Ako već ne želimo odustat od gore nabrojene izgradnje koja nas navodno vodi u sveopći prosperitet, onda ćemo morat ograničit individualni automobilski promet u korist javnog prijevoza putnika, bilo cestovnog ili šinskog. Ili možda nećemo? Mi se moramo odlučit što želimo, na čemu inzistirat. Ograničavat individualni promet u korist javnog ili omogućit baš svakome da svojim automobilom ili motorom dođe do bilo koje točke u gradu? Nakon što odlučimo što hoćemo onda treba zadužit struku da provjeri je li to tehnološki moguće i pod kojim uvjetima. Nade da će proširenje križanja na Ilijinoj Glavici, kružni tok na pošti u Lapadu ili jednosmjerna obala Stjepana Radića s Hebrangovom razriješit dubrovački prometni čvor priče su za malu djecu.

- 19:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

07.10.2009., srijeda

VODE!

Moram vam reć da je gust šarat po tuđim dokumentima. Puno lakše nego stavit prazni komad karte ispred sebe i nešto suvislo sročit. Lakše je crvenijem flomasterom mudrovat na tuđijem idejama. Tako sam se nekako navuko na aktualne izmjene i dopune županijskoga plana čije prijedloge su već makli s neta. I dok se rasprave uglavnom vode oko tema gdje je lova i svode na uvođenje ili ukidanje, sužavanje ili proširenje ovakvijeh ili onakvijeh građevinskih područja i dok pažnju javnosti trenutno zaokuplja neimanje prihvatljivog rješenja za koridor brze ceste, dotle nezapaženo promiču nelogičnosti u strateškim detaljima. Županijski prostorni plan jest strateški dokument i to srednje razine, odnosno srednjeg reda. Što znači da bi trebo propisat prostorne pretpostavke za realizaciju sadržaja nužnih za održivi razvoj zajednice koja živi na tom području. Osim notornih geopolitičkih i vojnosigurnosnih pretpostavki, vodoopskrba, elektroopskrba, prometnice, komunikacije, stanovanje, proizvodnja itd. predstavljaju ključne strateške pretpostavke koje bi trebo sadržavat dobro osmišljeni prostorni plan. Kaže se da bez vode nema života pa se pouzdana i dovoljna opskrba zdravom vodom može smatrat jednim od prioritetnih strateških pretpostavki održivog razvoja. Kad se malo bolje pogledaju zamišljeni vodoopskrbni sustavi na istočnom dijelu naše županije uočavaju se ozbiljni propusti. Na području od Debelog brijega do Neuma imamo nekoliko vodocrpilišta, Ljuta, Duboka Ljuta, Ombla, Slano i uvoz vode iz Neuma. Najizdašnija je Ombla kojoj se kapacitet i za najsuših ljeta ne spušta ispod 4000 litara u sekundi, ima dovoljno vode za napojit cijelu županiju i još bi preostalo. Prije rata se planiro i izvoz u Italiju podmorskim cjevovodom. Planiranje vodoopskrbnih sustava nažalost ponekad slijedi društvenopolitičke podjele bivše općine. Kako? Pa evo ovako, snabdijevanje pitkom vodom Župe Dubrovačke predviđeno je i najvećim dijelom realizirano iz izvora Duboka Ljuta koji dijeli s Konavlima. Vodocrpilište u Dubokoj Ljutoj je ograničenog kapaciteta i dijelom ovisi o količinama vode koje u podzemlje prodru iz vodovodnog tunela hidrocentrale Dubrovnik koji spaja Plat i Trebinje. Osim što je ta voda sanitarno neispravna budući se radi o površinskoj vodi iz Bilećkog jezera, te vode je sve manje u crpilištu jer se tunel sustavno plombira kako bi se smanjili gubici. I bez ikakvih nezgoda, postoji opasna vjerojatnost da kapacitet crpilišta u Dubokoj Ljutoj neće biti dovoljan kad se u funkciju stave svi turistički kapaciteti u Župi te realiziraju razvojni programi u dijelu Konavala koji vise na vodovodu iz Duboke Ljute. Dakle, vodoopskrba Župe ovisi o relativno zdravstveno ispravnoj vodi očekivano nedovoljnog kapaciteta. I to bez ikakvog incidenta. Što bi se dogodilo da se nekakva cisterna iskrene na magistrali poviše crpilišta i kratkoročno i dugoročno kontaminira izvor? Postoji tehnička mogućnost da se sustav napoji iz vode od hidrocentrale, ali radi se o zdravstveno neispravnoj vodi i obično je centrala i tunel izvan funkcije oko mjesec dana svakog ljeta. Baš kad se troši najviše vode i kad najviše ovisimo o vodi. Voda se iz Duboke Ljute cijevima dovukla do Brgata, mislim da se vodosprema nalazi na lokaciji zvanom Barbara. I kad se okrenete na drugu stranu, nizbrdo preko Šumeta, vidjet ćete izvor iz kojeg usred ljeta u more ističe 14 hiljada tona vode svakog sata. Potpuno razumijem da su zbog brojnih opravdanih i neopravdanih okolnosti susjedni sustavi razvijani ko da oni drugi ne postoji, ali ne mogu razumjet da strateški planeri nijesu papirnato predvidjeli mogućnost spajanja dva sustava, pa da voda iz Omble u slučaju potrebe poteče put Župe pa i Cavtata i Konavala. I to sve u mirna doba. O ratnima ne želim ni razmišljat iako su ratna sušna sjećanja još uvijek svježa. Prema zapadu su planeri bili maštovitiji. Ako je sudit po nacrtanim cijevima i vodospremama, voda iz Omble bi trebala stić sve do Imotice, a ne bi bila suvišna ni pomoć uvijek problematičnom NPK vodovodu. Čudi me jedna druga planerska sebičnost. Voda je nacrtana i potekla do Luke Šipanske. I tu stala. Planeri su zaboravili napit Jakljan iako će se, brojnim privatizacijskim kontroverzama usprkos, tamo vremenom razvijat nekakvi turizam. Otok Mljet je prije rata još uvijek suhom podvodnom cijevi spojen s Pelješcom. I nakon dvadeset godina od danskog podmorskog pothvata još uvijek se ne nazire dan kad bi NPK mogo postat NPMK vodovod. Planeri su predvidjeli da će se cijeli Mljet snabdijevat tom podvodnom cijevi, od Pomene pa do Gruja. Cijeli otok na jednoj špini. Ne razumijem zašto planeri nijesu predvidjeli, barem papirnato, mogućnost da voda do istočne bande Mljeta stigne i preko Šipana. Ne treba nego najedit ekipu s Tritona, rastegnut par milja alkatena i eto ti vode na Gruju. Ne treba je ni crtat na planu. Osim ovih i nekih manjih vodoopskrbnih nelogičnosti primijetio sam da su planeri svako malo predvidjeli podmorski ispust za otpadne vode, uglavnom fekalije budući druge industrije osim seronja i nemamo. Srećom. To su vam one smeđe batočke. Ko da opet kasnimo u fazi za razvijenim i racionalnim svijetom. Dok se u jednoj Mediteranskoj državi ni litra otpadne vode ne prolije nego pročisti i iskoristi, dotle mi planiramo da ćemo kroz tehnološke sustave koji će se gradit narednih desetljeća sve svoje otpadne vode izlijevat u more od kojega živimo kroz skupe i lako kvarljive podmorske ispuste. Čudno kad se zna da je cijena suvremenog prečistaća otprilike jednaka cijeni podmorskog ispusta te da se pročišćene otpadne vode mogu koristit ko tehnološka (tehnička) voda, a kruti otpad kompostirat. Pogotovo je smiješno što skupo dostavljenu vodu na otoke bahato ispuštamo u more nakon što smo je jednom iskoristili.

- 18:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.10.2009., utorak

TANGENTA

Ne znam oće li se Fido jedit, ali još bi malo mudrovo o prometu. To je naša never ending tema. Stalno se ta juha podgrijava bez konkretnog rezultata. Nedavno su prezentirani rezultati analize stanja u prometu, onda su nas razveselili izmjenama i dopunama županijskog prostornog plana prema kojemu bi famozna brza cesta trebala proć padinama Srđa, samom granicom zaštićene spomeničke cjeline. Sad se pomalo od tega prijedloga ograđuju i oni koji su ga navodno usuglasili. I tako u nedogled. Teško je bit pametan. Ne preostaje ništa nego mudrovat. Jedio se Fido ili ne jedio. Meni se čini da planeri, stručnjaci ili laici, stalno zaboravljaju na razine prometa o kojima govore ili ih crtaju pa na kraju sve ispadne opći bučkuriš. Amo provat mi, onako laički, rasputit parango. Promet, cestovni, podijelio bi u tri razine, autocestu, prigradski promet uključivo brzu cestu, i lokalni ili gradski promet koji nas nekako najviše žulja. Pogotovo onaj na području od Sustjepana do Orsule omeđeno magistralom i morem. Medicinskim rječnikom rečeno, naš gradski promet boluje o arterijo skleroze i nalazi se u akutnom predinfarktnom stanju. Propusnost ili protočnost glavnih gradskih prometnica je nepopravljiva bilo kakvim stentovima. Osim nas koji živimo i radimo na tom području pa se uglavnom autima vozimo na relacijama od par sto metara, značajan je broj dnevnih migranata koji zbog ovega ili onega razloga svaki dan jednom ili više puta automobilima ulaze ili izlaze u to područje. Budući ovaj naš promatrani prostor ima samo dva (2) cestovna ulaza/izlaza (izlaz s Ploča preko Orsule možemo slobodno zanemarit) uzdužna gradska prometnica od Sustjepana do Iliine glavice (Obala Ivana Pavla II., Obala Stjepana Radića, Vukovarska/Dr. Ante Starčevića, Vladimira Nazora i Pera Bakića) i obratno predstavlja glavnu distributivnu prometnicu za cijelo područje. I tu nastaje nerješivi problem budući u koridoru ne postoji mogućnost proširenja koje bi moglo omogućit preuzimanje svakim danom sve većeg prometa. Prijedlozi za svojevrsne mini intervencije na proširenju nekih dijelova ove prometnice ko što je proširenje obale Stjepana Radića, ili obilaznica od Radeljevića do place u Gružu ili tunel od Sustjepana do Solske baze tek su apaurini za ozbiljnog bolesnika. Konfiguracija terena s postojećom izgrađenošću i očekivanom gradnjom (Radeljević, Gruško polje, Kasarna, tvornica boja, nogometni stadion, kongresno/konvencijski cestar, marina na Lapadskoj obali, kruzing terminal u Gružu, TUP, itd., itd.) i najvećoj budali ukazuje da ne postoji mogućnost uvođenja alternativnih prometnica koje bi preuzele dio cestovnog prometa i na taj način omogućila funkcioniranje grada. Postojeći prostorni plan(ovi) Dubrovnika i postojeći županijski planovi s očekivanim izmjenama ne nude nikakva nova rješenja u odnosu na postojeće stanje. Štoviše, i dalje inzistiraju na istom modalitetu s dva ulaza/izlaza. Možda ipak ima rješenja. Prije nekoliko mjeseci na vijest o namjeravanom proširenju Zagrebačke u dvosmjernu ulicu (?!?) na čatu se sramežljivo razmišljalo o traženju rješenja pod zemljom. Nekako mi se činilo da su to presmiona razmišljanja za ovu sredinu i ne znajući koliko bi to koštalo. Kad sam vidio kontroverzni prijedlog brze ceste od mosta do Brgata s 5,50 km četverotračnih tunela (ili preračunato 11 km dvotračnih) kojima se ništa ne rješava, i kad sam zbrojio tunele koje planeri nose u GUP-u, shvatio sam da ja patuljak pojma nemam. Ako su planeri spremni predložiti 12,50 kilometara tunela koji ništa ne rješavaju, zašto ne bi predložili oko 9,00 kilometara tunela koji sve rješavaju. Vratimo se medicini. Ako ne možemo očistit zakrčene žile, postavit stentove, onda napravimo bajpase koji će preuzeti glavninu cirkulacije. Zašto ne napravit dvotračni tunel od Sustjepana do Orsule, Dubca ili Čibače, kako vam drago? Nazovimo ga dubrovačka tangenta. Nedavno sam naučio da je moguće u tunelima organizirat križanja ili kružne tokove u istoj razini, potrebno je jedino uklonit divlje šofere. Tako je moguće izlaze iz tunela napravit na Solskoj bazi, Remizi, Vodovodu, Iza Grada i Viktoriji. Ukupno pet izlaza/ulaza. Ovako napravljeni podzemni bajpas prokrvio bi ukupno urbano tkivo i vratio ga u život. Postojeće prometnice bi se rasteretile i omogućavale normalno funkcioniranje sustava. Svi će reć, i ja govorim, da se ovo čini nekako utopistički, ali kad se pažljivije razmisli onda se vidi da se ukupan projekt može činit etapno i odmah osjetit pozitivne učinke. Tangentu počet kopat od Sustjepana pa izać na Solskoj bazi za uhvatit zraka, prva faza, nastavit do Remize, druga faza, brm, brm, popet se do Vodovoda, treća faza, fiju ispod Iliine glavice do Žičare, četvrta faza, pa do Viktorije, peta faza i onda još malo, još malo, i evo nas na Orsuli, Dubcu ili Čibači, šesta faza = festa, imamo tangentu. Ne bi se kladio što bi prije bilo gotovo, groblje na Dubcu ili tangenta do Dubca? Ako nijesam Fidu dodijo s mojim mudrovanjem, malo bi se prebacio na prigradsku razinu. Što činit s brzom cestom nakon što smo joj ukrali tunele? Jednostavno! I tako očekujemo da će proradit zdrav razum i da će autocesta protutnjat Hercegovinom. Znači da će se brza cesta kačit na autocestu negdje oko Brgata. Od Brgata do Debeloga Brijega pro aerodroma smo se već dogovorili. Od Brgata do Dubca, Čibače ili Orsule, odnosno do izlaza iz tangente,brza cesta će se sjurit po postojećoj ili uz postojeću cestu. Od Brgata prema zapadu brzu cestu ćemo spojit brzom dvotračnom, recimo deset metara širokom cestom preko Šumeta do mosta i onda na magistralu ili gornju Primorsku cestu. Eto, ne može lakše! A što ako autocesta ostane u Primorju s izlazom na Osoniku? Onda ništa, idem leć. Kasno je.

- 00:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.10.2009., nedjelja

REMORKER

Jučerašnja pomorska nezgoda u Gruškoj vali kad su refuli bure pri uplovljavanju otpuhali Holland American Line krstaš Oosterdam koji se zaustavio naslonivši se na fanag lapadske obale, pri tom potopivši nekoliko baraka, ukazala je na našu poslovičnu površnost pa i kad je strateški biznis u pitanju. Slučaj je htio da je istog dana izašo članak kojim se hvalimo da je Dubrovnik treći porat u Mediteranu i deseti na svijetu po prihvatu krstaša! Slažem se, nezgode su uvijek moguće. Uostalom ova je protekla bez značajnijih posljedica i najvažnije je da nitko nije strado. Sve je to bilo dovoljno upozorenje za MSC Muziku koja je produžila u Split. Neće nam valjda splitski porat postat alternativa ko i splitski aerodrom? Ipak ova nezgoda nam ukazuje na vlastitu površnost i propuste. Amo redom. Ova nezgoda nam potvrđuje tvrdnje da most značajno ometa manovre pri uplovljavanju i isplovljavanju iz luke Dubrovnik. Štoviše, most je onemogućio organizaciju dva veza za mega krstaša na području Batahovine gdje bura ne bi ugrožavala sigurnost uplovljavanju, isplovljavanju ili samom vezu. U vrijeme nastavka gradnje mosta projektanti, investitori i izvođači nisu htjeli ni saslušat pomorsku struku koja ih je nedvosmisleno upozoravala o nelogičnostim u lokaciji i mjerama mosta. U proteklim godinama smo često bili svjedoci medijskog prepucavanja zainteresiranih investitora zajedno sa sponzoriranim medijima s jedne strane te lučkih vlasti i pilota s druge strane o nužnom slobodnom prostoru između gruške rive i planirane marine s lapadske strane. Ova nezgoda nam dokazuje da potrebni prostor nikad ne može biti dovoljno širok i da investicijske ambicije ne bi smjele ugrožavat plovidbu u gruškom akvatoriju. Osim ako ne priželjkuju da im ovaj ili neki drugi mega krstaš ne pomete vezane jahte i samu marinu. Ovakve nezgode je relativno jednostavno izbjeći uvođenjem jasnog sigurnosnog protokola po kojemu će se u određenim vremenskim uvjetima luka zatvarat za promet određenih vrsta brodova. Pa je ko Muzika i Oosterdam mogo finut u Split umjesto na Pontu od šipka. Nisam siguran da u luci ili lučkoj upravi uopće postoji služba koja bi mogla donositi takve odluke. Vratimo se jednoj drugoj nelogičnosti. Često smo bili bombardirani samohvalom kako je u Gružu istovremeno vezano 5, 6 krstaša od kojih su barem dva s predznakom mega i s nekoliko tisuća putnika i još nekoliko tisuća članova posade. Stalno se razbacivamo desecima milijuna € uloženih u ovo ili ono, najdužom, najdubljom, najljepšom rivom, interesom najvećih svjetskih operatora za gradnjom terminala, houmportom, lungom mare od Kantafiga do Kopakabane i desecima ostalih trivijalnosti koje bi javnost valjda trebale uvjeriti da suvereno vladamo lučkom problematikom. Istovremeno dok čoporativno posjećujemo kruzing ivente na Floridi i ne pada nam na pamet nužnost uvođenja obveznih remorkera u vlastiti houm port. Što nam samo dokazuje da kruzing doživljavamo prvenstveno ko agencijsko-turističku i dispečersko-prevozničku aktivnost. Suvremeni brodovi jesu opremljeni suvremenim propulzorima uključivo provene i krmene trastere. I sve to fino funkcionira dok funkcionira, ili dok reful bure ne skoči s 25 na 80 čvorova bez upozorenja. Suvremeni brodovi jesu autonomni i dobro je da su autonomni, ali mora nam bit jasno da su u nekim situacijama bespomoćni čak i kad su vezani za rivu. U ozbiljnim lukama zato postoje višenamjenski remorkeri ili tegljači koji osim prvenstvene uloge, asistencije pri manovri, pružaju i ostale sigurnosne garancije, prvenstveno protupožarne i spasilačke. Lani smo bili svjedoci požara na mega krstašu koji je bio vezan za rivu u Gružu. Čini mi se da je došlo do manjeg požara u praonici koji je srećom brzom intervencijom i dubrovačih vatrogasaca brzo ugašen. Srećom! Pitam se imamo li protokol ili scenarij da se požar na nekom brodu na vezu u luci, malom ili velikom, otme kontroli i brod pretvori u privezanu plutajuću buktinju? Što bi onda činili? Možda zvali kanadere ko i oni pametnjakovići defora Istre? Sigurnosni protokoli u velikim svjetskim lukama predviđaju da se takav brod, za kojeg je procijenjeno da se ne može ugasit za rivom, otegli na otvoreno more kako se požar ne bi proširio na druge brodove ili lučke objekte, odnosno da bi se kontroliralo moguće zagađenje. Ko bi u Dubrovniku izveo brod u požaru izvan luke? Nažalost učimo na vlastitim greškama umjesto na tuđim iskustvima. Valjda je ova jučerašnja nezgoda točka na i koja će uvjerit odgovorne da dubrovačka luka mora imat barem dva remorkera zbog svih onih bla, bla potreba i obveza. U Dubrovniku imamo i potencijalnog nositelja takve djelatnosti, Luku Dubrovnik d.d. kojoj je suvlasnik i Grad Dubrovnik. Ukoliko Luka Dubrovnik nije zainteresirana za vlasničko i operativno upravljanje lučkim remorkerima u Dubrovniku, a to bi bili jedini remorkeri na potezu od Prevlake do Ploča, onda bi nadležno ministarstvo u suradnji sa županijom i lučkom upravom (lučkim upravama) trebalo pokrenuti inicijativu dodjele koncesije zainteresiranim investitorima koji u toj djelatnosti vide održivost. Stalno pozicionirana dva remorkera u Dubrovniku osigurala bi priobalni pomorački kruh za petnaestak obitelji te istovremeno uozbiljili naš nastup na svjetskoj pomorskoj sceni. Ukoliko smo uopće pomorci!

- 14:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.10.2009., petak

PREDSJEDNICI

- 15:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #