Marketing
RETRO
Prije nekoliko mjeseci sam posto blog o našoj kanalizaciji. Budući je kanalizacijska priča opet aktualna ovih dana zbog pre(o)ljeva u Pilama i na Pločama, te budući se koplja lome oko projekta kanalizacije u Komolcu, te budući se upravo upropaštava Zaton, najlakše mi je bilo kopipejstirat stari post:
MEDITERAN KAKAV JE NEKAD BIO
Jedno od najvećih sanitarnih, a time i civilizacijskih dostignuća staroga Dubrovnika bio je način na koji su tretirali vlastita gomna. Dok su ulice Europskih središta, kulturnih i civilizacijskih metropola, oplakivali otvoreni kanali puni fekalija i otpada, a njihovi stanovnici praznili bokariće kroz prozor, u Dubrovniku je postojala kanalizacija pokrivenih kanala i klončina koja je otpadne i oborinske vode uredno odvodila u more. I tako do prije nekoliko godina.
Sedamdesetih prošloga stoljeća napravljen je jedinstveni kanalizacijski kolektorski sustav koji je pokrio područje od Belvedera pa sve do Mokošice. Dubrovnik se dugo dičio kao jedan od rijetkih gradova kolji je imao uređen sustav odvodnje otpadnih voda u more za razliku od brojnih jadranskih gradova gdje su fekalije i sve ostalo slobodno tekle, opet u more. Prije nekoliko godina prikupljena je i kanalizacija iz Grada u crpnu stanicu u Posatu odakle se upumpava u glavni kanalizacijski sustav.
Na prvi pogled idilično. Nakon što se pokakimo i potegnemo vodu, govance se skotura do najbliže crpne stanice odakle se brojnim pumpama prepumpa do mehaničkog pročistača u Uvali ispod Petke i napokon ispusti oko milju od obale na više od 100 metara dubine. Big blu! Jednostavno da ne može jednostavnije, tehnologija stara koliko i govanca od čega i potiče prastara uzrečica da se svako gomno samo kotura nizbrdo. I obično fine u more.
Nažalost, naša primitivna kanalizacija ima brojne nedostatke upravo zato što je primitivna.
Prvi nedostatak je da nas još oko 30% domaćinstava na užem gradskom području nije spojeno na kanalizaciju pa nam se govance nema gdje otkoturat.
Drugi nedostatak je da na mnogo mjesta oborinske vode (hrvatski: kiša) prodiru u kanalizaciju pa je brojne snažne pumpe nepotrebno prepumpavaju (i time troše masu kilovata) u more pod Petku umjesto da se oborinske vode najbližom kunetom sliju u more.
Poseban problem je Grad gdje gotovo sva kiša fine u crpnu stanicu odakle bude nekoliko puta prepumpavana do Petke umjesto da se iscijedi u Porat. U Gradu postoji još jedan problem, a to je plima. Za visoke vode more napuni propusne kanale i nalije crpnu stanicu pa pumpe neprekidno pumpaju more iz Porta u more ispod Petke. To se inače u školi zovu spojene posude. I sve tako do oseke. Srećom da je struja jeftina, a i pumpe koje izgore prije vremena.
Treći problem je vonj. Iako se fekalije slijevaju pokrivenim, zatvorenim cijevima i konalima, na brojnim šahtovima se ventaju. Tako ujutro ako požurite možete na šahtu na dno ulice stić svoje govance koje vas dočeka sladunjavim vonjom sinoćnje večere. Posebna priča su crpne stanice koje sve imaju slobodan odušak. Tako svako jutro, pogotovo ljeti kad fekalije nijesu razrijeđene kišom, imamo pravi festival vonjeva. Kad se prepumpavaju fekalije koje već fermentiraju iz jedne u drugu crpnu stanicu onda primajuća stanica prducne i zavonja svu okolinu. Najpoznatija vonjalica je ona u parku u Gružu baš đe se vezivaju najskuplje jahte. Tako im svako jutro, i ne samo ujutro, burin učini romantičnim. Sto puta mi se dogodilo da me suputnik u autu koso pogleda nakon prolaska pored parka. Ovaj Bogdanović stalno prdi. Kad je bava s dvora, a ne s kraja, onda slatkasti vonj dočeka posjetitelje na mostu od Pila iz crpne stanice u Posatu. Ljeti, kad su sifoni u šahtovima suhi, i pogotovo popodne kad vodokotlići miruju, a kanalizacija se sporo puni i još sporije prazni, sad već poznati vonj dočeka vas baš ispod zvonika. Prije nekoliko godina srećom su uspjeli odventilirat pročistač u Lapadu na vrh Petke pa sad gosti okolnih hotela ne moraju uživat u koktelu svih dubrovačkih prdaca.
Ako pitate odgovorne, mudro će vam reć da se tu ništa ne može učinit jer su mirisni plinovi eksplozivni i sustav se ne smije zatvorit. Po toj logici tehnologija stara koliko i same fekalije i dalje će se primjenjivat, jučer u Cavtatu gdje se već domaći i gosti navikavaju na specifični vonj, a sutra u Zatonu gdje je upravo svečano započela izgradnja kanalizacije po istome modelu. Govance nizbrdo do pumpe koja ga prepumpa u sljedeću, pa ona u sljedeću, pa opet u sljedeću i na koncu u more sinje. A usput zavonja cijelu valu.
Sve bi to bilo još i razumljivo, da nismo pokondirena zemlja koja ne može dočekat kupit najnoviji mobitel, po mogućnosti Ajfon, najnoviji Audi i Bemve da o suvovima i đipovima i ne govorimo. Kad je kanalizacija u pitanju onda ostajemo tradicionalisti, Mediteran smo kakav je nekad bio. Što bi Venecija bila bolja od nas! Ako tamo mogu uživat u vonju vlastitih govana, što ne bi i mi!
Ljudi kojima nije do toga da ih cijeli dan prati vonj prerađene sinoćnje večere izmislili su nešto što se zove vakumska kanalizacija. Potpuno zatvoreni sistem koji tiho pokupi sva govanca bez smrada i galame. Isto ko što pokupi sve otpadne vode na mega kruzerima ili u avionima, razrađena je i dokazana tehnologija koja isto to obavi u cijelim gradovima i naseljima. Uzalud, iako bez dokazivog nedostatka u odnosu na klasičnu, gravitacijsku kanalizaciju, iako dokazana u praksi od Dalekog Istoka preko Europe do Amerika i Afrike, iako jednostavnija za postavljanje i održavanje, iako jeftinija u investiciji i održavanju, naši mudraci ne odustaju od tradicionalne otvorene kanalizacije. Još u vrijeme kad sam bio gradonačelnik nije bilo šanse probit monolitne lobije Hrvatskih voda i lokalnih komunalaca spregnute s brojnim projektantima, nadzorima, izvođačima i isporučiteljima opreme. Moramo li zbog ljudske gluposti ili puke provizije još godinama uživat u vlastitom smradu? 
Post je objavljen 24.10.2009. u 11:56 sati.