Vido Bogdanović
02.10.2009., petak
PREDSJEDNICI
|
Politika je i taktička igra, recimo ko šah. Dobri političari bi trebali znat procijenit svoje izglede zavisno o položaju figura, trebali bi znat planirat nekoliko poteza unaprijed, pripremit nekoliko scenarija za ostvarenje strateškog cilja. Trebali bi bit pronicljivi, hladnokrvni, staloženi. Ne bi smjeli dopustiti da im osobne ambicije pomute vještinu dobre prosudbe. Kako se počela punit čekaonica kandidata za predsjednika Republike Hrvatske za očekivati je da će kandidata za sljedeće izbore bit deset-petnest. A bira se samo jedan predsjednik. Bez mogućnosti da se broj predsjednika poveća u hodu. Deset, petnest, dvadeset njih u juriš na jednu fotelju. Zavisno o osobnoj političkoj obojanosti, odnosno dimu kojega smo se u životu nadimili, svatko od nas ima neke svoje favorite ili favorita. Nekog kandidata koji mu jednostavno – leži. I svi ćemo se lako složit da budući predsjednik ma koje boje bio, a time i kandidat za predsjednika, ne bi smio bit budala. Svi smo manje-više prosječne pameti, nit geniji, nit budale, i svima nam je savršeno jasno da barem sedmorica od do sad najavljenih desetak kandidata nema nikakve šanse uć u pripetavanje, a kamo li postat predsjednikom države. Ljudi se pripremaju natjecati za zahtjevnu dužnost vođe nacije što pretpostavlja posjedovanje cijele palete pozitivnih ljudskih osobina. Među ostalim i sposobnost prosudbe svojih osobnih izgleda na uspjeh. Dok je cijeloj naciji savršeno jasno da njih sedmero nema nikakve šanse, dotle njih sedmero ne popušta, uporno maltretira tu istu naciju svojim predizbornim performansima. Još nekako mogu i razumjet taktiku političkih stranaka i njihovih kandidata koji izbore možda vide kao priliku za postizanje određenih političkih referenci u sklopu dugotrajne strategije ili taktike. Možda se neke stranke žele i riješit nekih svojih dosadnih članova pomažući im da popuše na predsjedničkim izborima? Ali, gdje smo u cijeloj priči mi, građani, obični birači? Neograničena demokracija dovodi istu tu demokraciju do apsurda. Svaka budala sposobna skupit određeni broj potpisa može doć u situaciju nekoliko mjeseci maltretirat naciju i zauzimat medijski prostor iako nema ama baš nikakve šanse ostvarit iole ozbiljan rezultat. Može li nagon za samopromocijom bit toliko jak da nadvlada sposobnost razumne prosudbe? Ne vjerujem. Lakše mi je povjerovati da se u stvari radi o prikrivenim budalama koje iskreno vjeruju u ono u što nitko živ ne vjeruje. Kako se obranit od te poplave neracionalne egocentričnosti? Opasno je ograničavat demokratske procedure, jer to može pomoć daljnji razvoja elitizma već opasno prisutnog u hrvatskoj politici. Ali ipak treba stvarat nekakve filtere koji bi nas zaštitili od političkih redikula. Bi li bilo prihvatljivo uvest obvezu da svaki kandidat uplati novčani polog u iznosu od recimo 100.000 kuna koji se ne bi vraćao ukoliko kandidat osvoji manje od 5% važećih glasova? Znam da ovakav prijedlog ima protivnike koji s pravom kažu da je to brana koja pomaže imućnima kojih je i tako previše u politici. Kad vidimo najavljene izborne buđete kandidata koji su ih objavili, onda vidimo da 100.000 kuna i nije neki novac. Kandidat koji nije u mogućnosti osigurati milijun ili više kuna za kampanju i nema nikakvog izgleda, prema tome onih 100.000 kuna i ne bi bila neka posebna prepreka Ustavom zajamčenoj pristupnosti izborima. Ako je kandidat siguran u svoj 5%+ uspjeh, za polog može uzet i kratkoročni kredit na 3 mjeseca. Kako bi zvali taj polog? Recimo, polog protiv zajebavanja birača. Od nevraćenih pologa vremenom bi se mogla formirat humanitarna zaklada. Tad bi barem znali zašto slušamo, gledamo i trpimo te budale. |
- 15:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||