Vido Bogdanović

19.11.2009., četvrtak

TIŠINA

Golf je ko vruća kaša. Investitori, projektanti, planeri, političari veliki i mali, zeleni, zelenkasti, novinari, zemljoposjednici, svi se vrtu okolo, njuškaju, komentiraju, zagovaraju, osporavaju, ogovaraju, ali niko da napokon pokusa tu kašu. Priča je stalno u zraku, ni na nebu ni na zemlji. Nema konkretnog ili konkretnih odgovora na brojna pitanja, lupeta se o transparentnosti, poštivanju zakona, referendumima, organiziraju se predstave za elitnu javnost, novinari naslonjeni na ove ili one pogrebu malo po površini i ispričaju naručenu pričicu dok konačna i konkretna priča o golfu na Bosanci ostaje neispričana u potpunosti, obavijena velom magle što cijelom projektu daje prizvuk petljavine ili špekulacije. Da se odma razumijemo, ja sam za golf. Da se još bolje razumijemo, nikad nijesam ni provo igrat golf niti se u golf posebno razumijem. Ali to ne znači, nažalost, da se u golf natprosječno ne razumijem kad je Dubrovnik u pitanju. Jedan sam od inicijatora razmatranja mogućnosti uređenja golf igrališta na platou Srđa. Još tamo daleke čini mi se 1998. s tadašnjom Dubrovačkom bankom u sanaciji Grad Dubrovnik je postigo dogovor o zajedničkom pripremanju podloga za cjelovito ocjenjivanje golferskih mogućnosti. Sanacijski upravitelj Niko Koncul i gradonačelnik Vido Bogdanović su potpisali sporazum kojim smo pokušali iskoristit «unutrašnje potencijale» Grada i Banke ne bi li uspjeli pripremit podloge za potencijalne investitore. Nijesmo puno učinili, zaputili smo se u parangale neriješenih vlasničkih odnosa u brojnim zemljišnim česticama. Ipak u prijedlogu prostornih planova koji su se tada izradili, na Srđu smo predvidjeli golf. Možda nije idealno ali je ipak značajan pomak u odnosu na predratnu namjenu po kojoj je na Bosanci trebao bit smješten ranžirni kolodvor teretne luke Dubrovnik. Za svoga mandata, a i nakon mandata, susreo sam četiri ili pet zainteresiranih investitora za golf i u dugim razgovorima s njima nešto o svemu tome naučio. Neki od njih su bili napravili i skice smještanja igrališta na raspoloživih tristotinjak hektara kao elemente svojih studija. I svi su odustali od priče o golfu na Srđu iz pragmatičnog razloga – neisplativost. Nijesmo ni bili došli do priča o vlasništvu zemlje, cijenama zemlje, prostornim planovima, ekologiji, procedurama, političkim strukturama i ostalim preprekama koje prate ovako zahtjevan projekt. Deset godina smo stariji, a po onoj o vragu i pameti trebali bi bit i pametniji. Stekli su se uvjeti i sazrelo je vrijeme i uloženo je puno novaca i u kolektivnu pamet da stvari nazivamo pravim imenom i smještamo u kontekst našeg zajedničkog življenja. E da bi odlučili što nam je činit. Niti trebamo (i smijemo) golf mistificirat kao nezaobilazno spasenje našeg turizma, niti zabranjivat kao ekološku i društvenu opasnost. Istina je, ko i obično, neđe između. A mi ko razumni ljudi, ili ljudi koji nastoje bit razumni, trebali bi težit precizno utvrđenim činjenicama temeljem kojih bi donijeli konačne zaključke. Zadnji prijedlog uređenja golf centra na Srđu govori o dva igrališta, jednom od 18 rupa i jednom od 6 rupa?!?. U prvi čas sam mislio da je riječ o lapsusu, da se radi o dva igrališta po 18 rupa i još 6 rupa pride. Ili o jednom igralištu od 18 rupa i malom igralištu od 9 rupa. Šestice i devetice se lako pomiješaju pogotovo pa obično ispane 69. Ako se uistinu radi o ukupno 24 rupe ili 18 + 6 rupa, onda se radi o jednom standardnom igralištu i još nečemu što se obično ne zove igralištem. Dalje smo čuli da će Dubrovnik izgradnjom centra na Srđu postati jedna od 3 najatraktivnije golf destinacije na svijetu. Prvo i osnovno, da bi nešto bilo golf destinacija mora imat barem desetak standardnih igrališta ne nužno s pogledom na nešto atraktivno ko što je Dubrovnik. Zašto? Pa zato što golferi koji drže do sebe i do golfa neće tri, pet ili sedam dana cijepat stalno po istom igralištu. Kako sam jutros čuo dobru usporedbu, to bi bilo isto ko da zimovalište kapaciteta 2000 postelja ima jednu stazu i još mini lift za početnike. Moš zamislit kako bi takva destinacija prosperala. Što bi mislili o investitoru koji bi došo na Sljeme gradit dvije tisuće skijaških postelja pored jedne i po staze? Ako Dubrovnik uistinu namjerava bit ili postat golf destinacija onda mora imat bar 10 igrališta od Prevlake do Neuma. Pa ako treba i u Popovu polju. Pa ako i kad dobije deset igrališta za njih već ima dovoljno smještajnih kapaciteta. U prezentacijama golfa na Srđu stalno slušamo o «pratećim smještajnim» sadržajima koji će se gore gradit. Budući se radi o smještajnim kapacitetima koji znatno premašuju kapacitet igrališta 18 + 6 postavlja se ključno pitanje, hoće li smještajni kapaciteti bit prateći sadržaji golf igralištu ili će golf igralište biti prateći sadržaj smještajnim kapacitetima. Isto kao i konjički klub, otvorena pozornica i ostali nabrojeni sadržaji. Ovo je vrlo važno pitanje imajući u vidu činjenicu da je za sve golfere koji dođu igrat golf na igralištima 18 + 6 rupa dovoljan za smještaj recimo hotel Excelsior, a da ne govorimo o drugim postojećim smještajnim kapacitetima. Drugim riječima, ako bi na Srđu, Bosanci, Žarkovici, Šumetu i Brgatu imali i 5 igrališta po 18 rupa, ne bi nam trebalo gore gradit ni jednu postelju budući ispod brda ima dovoljno neiskorištenih smještajnih kapaciteta. Pogotovo u dubrovačkoj golferskoj visokoj sezoni od rujna do svibnja. Kako bi i mi golferski laici nešto naučili, bilo bi zbilja lijepo kad bi nam domaći ili uvezeni eksperti odgovorili na jednostavno pitanje, koliko prosječnih golfera u jednom prosječnom danu bez kiše za danjeg svjetla od 7 ujutro do 5 popodne može igrat na predviđenim igralištima od 18 + 6 rupa? Time da učinu samo jedan đir. Je li to 20, 50, 200 ili 500 igrača na dan? Odgovor na ovo pitanje će nam rasvijetlit pozadinu investicijske namjere za gradnju baš ovolikog broja postelja. Već sad na Bosanci ima dovoljno turističkih kreveta za jednodnevnu golfersku smjenu. Mislim da područje od Cavtata do Slanoga ima dovoljan broj turističkih postelja te da bi njihov porast ozbiljno ugrožavo održivi razvitak cijele regije. Ko što je to, barem djelomično, zaključio naš župan na pitanju projekta Sestrice. Nakon što se u funkciju stave svi postojeći kapaciteti preostaje nam podizat ukupnu kvalitetu i raznolikost usluge te postepeno produljivat sezonu što će iz godine u godinu bit sve teže. Nego, vratimo se mi golfu. Bez obzira na brojne nejasnoće i dalje sam za golf. U Dubrovačkom slučaju kao prateći sadržaj dubrovačkom turizmu i ne samo turistima. Imamo mi i domaće golfere. I nemam neke posebne strahove kad je ekologija i zaštita okoliša u pitanju. Mislim da su priče o zagađenjima pretjerane. Nijesam stručnjak za održavanje zelenih travnatih površina, ali nešto o poljoprivredi znam. U pričama o golfu često se spominje kemija, ali se još češće brkaju pojmovi kao mineralna gnojiva, insekticidi i pesticidi. Ne znam koliko bi se nečega od ovih proizvoda koristilo na goferskim travnjacima ali sam siguran da postoje vrlo ozbiljne barijere prekomjernoj upotrebi kemije. Prije svega to je sigurnost samih igrača, znači ljudi koji su u neposrednom kontaktu s tretiranim površinama. Možete li vi zamislit budale koje bi plaćale nekoliko stotina eura dnevno e da bi bile trovane oblačićima raznolikih kemija? Ja ne mogu. Druga barijera su cijene. Poljoprivredne kemikalije su toliko skupe da će golf operater zasigurno upotrebljavat minimalne količine kemikalija potrebnih za održavanje travnjaka. Odnosno, nastojat će ih nikako ne upotrebljavat ako je to ikako moguće. Ako smo već zabrinuti za zagađenje poljoprivrednim kemikalijama onda bi trebali puno više pažnje poklonit povrću i voću koje jedemo. Druga stavka kojom se često manipulira jest potrošnja vode. Istina je da se ljeti po igralištu od 18 rupa dnevno treba potrošit barem 2.000 kubika vode ili oko 3 litre po metru kvadratnom. U dubrovačkom slučaju tu vodu nikome ne uskraćujemo zbog golfa budući za najsušeg ljeta na Ombli svake sekunde u more oteče oko 4 kubika vode. Drugim riječima, za zalijevanje igrališta od 18 + 6 rupa treba oko 700 sekunda ili 12 minuta Ombline vode dnevno. Dio vode će operateri sigurno osigurat iz kišnice i preradom otpadnih voda. Za investitore neće bit problem dostupnost vode već cijena transporta vode od izvora do igrališta. Ali to je već njegov problem. Postoji jedna ekološka ili krajobrazna opasnost koju niko ne spominje. To je pitanje zemlje. Budući trava ne uspijeva na kamenjaru bez obzira na agrotehničke mjere, za travnate golf staze potrebno je pripremiti zemljane podloge određene visine, ili dubine. Na Srđu, odnosno lokacijama koje su investitori kupili, ne postoji dovoljno ili uopće ne postoji zemlja. Ako je za uspješan travnjak potrebno recimo nanijeti pola metra zemlje lako je izračunat da za igrališta od 18 + 6 rupa trebaju tisuće i tisuće kubika zemlje odgovarajuće kvalitete. A nju negdje treba iskopat i prenijet je na buduća igrališta. Bio bi zanimljiv podatak koliko točno treba zemlje i odakle će se dovest? Opet ponavljam, ja sam za golf. I na Srđu i na Bosanci i Žarkovici i Brgatu. Pogotovo ako bude projektiran i izveden novim, suvremenim pristupom. To su takozvana ekološka golf igrališta. Zašto ekološka? Pa zato što minimalno mijenjaju krajobraz nastojeći zadržati, a ponekad i istaknuti tradicionalne krajobrazne značajke. Drugim riječima, utopiti golf u krajobraz na način da se intervencijama u terenu krajobraz oplemeni, a ne uništi. Ako prihvatimo golf igrališta kao hortikuturno uređenje nekog područja sve će bit jednostavnije. Jesam za golf, ali nijesam za to da me neko pravi budalom. Došli smo u fazu, nakon desetak godina natezanja oko golfa, kad moramo odgovorit ili dobit odgovor na ključno pitanje: idemo li mi u golf da bi proširili našu turističku ponudu ili nam golf nameću e da bi u njegovoj sjeni izgradili nove smještajne kapacitete tamo gdje ih inače nikad ne bi smjeli izgradit? Posebna priča je investicija u infrastrukturu. Prema zadnjim podacima koji se mogu pročitat u novinama, cijena izgradnje pristupnih cesta, vodoopskrbe, elektroopskrbe, odvodnje predviđena je u visini od oko 620 milijuna kuna. Odgovor na to ko će snosit te troškove ostao je nejasan. Još iz vremena abdiciranog premijera Sanadera spominjalo se njegovo obećanje da će ove troškove snosit država. Istina, to obećanje nikad nije potpisano i protokolirano. Pa je sad nejasno oće li infrastrukturu do parcele izgradit i platit porezni obveznici ili investitor(i)? Još jedan podatak je posto obećanje ludom radovanje. Spominje se da će se Grad obogatit, jasno ako projekat krene, za dvjestotinjak milijuna kuna komunalnog doprinosa. Istovremeno niko ne spominje da su sredstva komunalnog doprinosa namjenska i da se ne mogu koristit u bilo što, na primjer u plaće ili kupnju kino dvorana. Dapače, moraju se koristit u unapređenje komunalne infrastrukture koja služi prvenstveno investitoru koji je komunalni doprinos i uplatio. Stoga je za očekivat da će se većina od 200 milijuna kuna, kad ih bude, iskoristit za komunalnu infrastrukturu oko i na Bosanci. I za kraj jedna priča iz života. Čini mi se dvijetisućite u posjetu Dubrovniku bio je potpredsjednik American Expressa zadužen za turizam. Imena se više ne sjećam. Povod je bio uručenje donacije za obnovu ratom oštećenog Franjevačkog samostana što je sve svojim vezama inicirala i organizirala gospođa Pave Župan Rusković. Bila je jesen, prilično tmuran dan za razliku od današnjeg. Nakon uručenja donacije bili smo na objedu u Nautici. Sjećam se, gost je bio prilično nervozan jer je popodne letio privatnim avionom u Rim gdje je imo zakazan prijem kod Pape. U razgovoru za objedom se najviše govorilo o turizmu i njegovoj revitalizaciji nakon rata i intervencije Natoa u Srbiji. Poslušno sam slušo što gospođa Pave i njen gost govore. Kako bi pokonji Don Ivo Bjelokosić reko, kad velika zvona zvonu mala šutu. U jednom trenutku je Pave spomenula i namjeru razvoja golfa kao jednog od elemenata brže revitalizacije dubrovačkog turizma. Gost se nediplomatski namrštio i pitao, zašto golf? Pave je uredno nabrojila sve argumente o svrhovitosti uvođenja golfa u ukupan turistički proizvod što sad već napamet znaju svi dubrovački đaci veseljaci. Gost je opet nediplomatski, a i nekavalijerski odmahnuo glavom i ponovio, ne razumijem. Pa nastavio, razumijem inicijative za razvoj golfa tamo gdje nema ničega, ali ne razumijem što će vama golf pored ovake ljepote, spomenika, sadržaja i bla, bla, nabrojio je sve komaprativne prednosti Dubrovnika bolje nego što bi ja učinio da se spravjam setemanu dana. Nastala je neugodna tišina i razgovor se brzo okrenuo na neku drugu temu. Tu tišinu svaki put čujem kad neko spomene golf.

- 14:03 - Komentari (32) - Isprintaj - #

17.11.2009., utorak

ZABRANE

Ponovo je donesena odluka o komunalnom redu. Obično te odluke sliče jedna na drugu ko jaje jaju. I zajedničko je svim da se gotovo u potpunosti ne provode. I niko nikome ništa. Zagolicali su me komentari na odredbe koje se odnose na klima uređaje. Prijete se donosioci odluke, a prenose novinari, da će se do tega i tega datuma konačno uvest red u postavljanje klima po Gradu. Drugim riječima, uklanjanjem vanjskih jedinica s fasada zgrada. Kud ćeš jednostavnije. Nadovezo se na to jedan komentator na jednom od dubrovačkijeh portala otprilike da što će klime u gradu, da su svi razmaženi, da se u gradu živjelo stoljećima bez klima pa može i u buduće. Pametnome dosta. Čudim se samo kako se nije sjetio da se stoljećima u Gradu živjelo i bez struje pa bi valjda trebalo isključit struju i poskidat sve one kabele i kutije s mira. Da se ne bi krivo razumjeli ko što se očito često krivo razumijemo. U potpunosti sam za skidanje vanjskih jedinica klima uređaja s fasada zgrada u Gradu, i ne samo klima uređaja, ali ostavimo to za neku drugu priliku. Ali isto sam tako u potpunosti za to da se korisnicima zatvorenih prostora u Gradu ne može uskratiti mogućnost klimatizacije prostora u kojima žive, rade, obrazuju se, kulturno se uzdižu i što ja znam što sve ne. I da se odma razumijemo, klimatizirati ne znači samo hladiti nego i grijati. I to po mnogo povoljnijim uvjetima nego klasičnim načinima grijanja. Stručnjaci tvrde da se za isti toplinski (energetski) učinak dizalicom topline (klimatizerom) potroši tek trećina (1/3) energije koja bi se inače potrošila klasičnim načinom grijanja. Mislim da kontrestanje oko tega treba li u Gradu omogućit klimatizaciju potpuno suvišno, kontrestat bi se trebali oko toga kako izvest klimatizaciju e da ne ugrožava vrijednosti baštine u zaštićenoj spomeničkoj cjelini. Tu su predlagatelji i donositelji odluke zašutali. Jednostavno su zabranili bez da su omogućili ili barem najavili alternativu individualnim klima split uređajima zrak – zrak. Istina, neki korisnici klima uređaja sakrili su ih u false prozore, bufarjele, belvedere čime su im znatno smanjili učinak. Osim toga, to je nemoguće organizirat za većinu prostora. Rješenje leži u nepreglednom rezervaru topline u koji je uronjen Dubrovnik – moru. Umjesto da naše prostore grijemo i hladimo prenoseći toplinu između unutarnjeg i vanjskog zraka, toplinu trebamo dizalicama topline prenosit između mora i zraka koji hoćemo klimatizirat. Drugim riječima, u Gradu treba izgraditi energetsku infrastrukturu ili energetski sustav. Ko što se mnogi gradovi u unutrašnjosti, i ne samo u unutrašnjosti, griju toplovodnim sistemima tako bi se mi u Gradu mogli i grijat i hladit posebnim energetskim sistemom. Moguća su dva načelna principa. Jedan gdje bi se voda u nekakvoj centralnoj toplani grijala ili hladila za cijeli grad i onda sustavom cijevi razvodila do fenkoilera u prostorima potrošača. Fenkoileri su nešto ko unutrašnje jedinice postojećih klima uređaja pa ni nalik. Drugi sistem je jednostavnije složeniji time da bi se svim potrošačima osigurala dovoljna količina rashladno/ogrjevnog medija koji bi služio za grijanje ili hlađenje individualnih dizalica topline svakog pojedinog korisnika. Zagovaram drugi model koji je znatno jednostavniji, jeftiniji, elastičniji u funkciji, lakše upravljiv te ima još sto razloga zašto je bolji. Sljedeće pitanje je kako uzet more. I tu postoje dva načelna modela. Prvi je jednostavno crpit more s neke pogodne lokacije ko što to čine za sustav klimatizacije bloka dvor-kazalište-općina-kafana-kino ili za Nautiku. Korištenje, nazovimo ga, površinskog mora skopčano je s brojnim poteškoćama. Prvo je teško organizirat sam zahvat obzirom na utjecaj nevremena, uzdignutog mulja i pijeska, morske trave i brojnih drugih nečistoća kojima je bogato naše plavim zastavama ovjenčano more. Drugi problem je što je more prilično živa materija, bogata biljnim i životinjskim svijetom što sve skupa uzrokuje vrlo intenzivno obrastanje cjevovoda i izmjenjivača topline što opet zahtjeva često čišćenje i održavanje. U slučaju da se koristi površinsko more potrebno bi bilo instalirat glavni izmjenjivač topline pa bi se u drugom krugu koristila tretirana slatka voda. Druga mogućnost jest korištenje, nazovimo ga, podzemnog mora. Budući je kontinent na kojemu se nalazimo posljedica intenzivnih tektonskih aktivnosti, stijene na kojima leži Grad nisu homogene već ispresijecane brojnim rasjedima, špiljama ili što bi ođe rekli – škripovima. Kad se bušotinom dubokom 40, 50 ili više metara uđe u neku takvu šupljinu moguće je organizirat zahvat mora koje se po svojim svojstvima znatno razlikuje od površinskog koje je izloženo atmosferi i sunčevom svjetlu. Prvo, to more ima uglavnom konstantnu temperaturu između 12 i 14 stupnjeva. Drugo, to more je potpuno ili gotovo potpuno sterilno što znači bez živih organizama koji bi nam mogli stvarat probleme u sustavu. A bez organizama je jer je bez kisika čime se znatno smanjuje njegova, morska, agresivnost na materijale korištene u rashladnom sustavu. Drugim riječima, takvo podzemno, sterilno more mogli bi bez bojazni izravno propumpavat kroz naš zamišljeni rashladni sustav. Štoviše, u određena doba godine, podzemno more bi se moglo izravno koristit ko rashladni medij i bez korištenja kompresora u individualnim dizalicama topline. Nakon što smo se ovako pametno nafilozofirali amo provat projektirat toplinski, energetski sustav za klimatiziranje Grada. Istina, po sistemu kako mali Ivica zamišlja klimatizaciju, ali hebi ga, što nam drugo preostaje. Daklem, na pogodnom mjestu u Gradu dođe bušilica i izbuši bušotinu dok ne prodre u neku od podzemnih morem naplavljenih kaverni. Nakon što se uredi bušotina i potvrdi njena izdašnost, u nju se spusti uronjiva pumpa kojom ćemo pumpat podzemno more. Tako iz podzemlja ispumpano more razvedemo do grupe potrošača koju će opsluživat ta bušotina. Svaki potrošač ima ugrađenu dizalicu topline (ili ti ga klima uređaj) ali ovog puta po sistemu more – zrak. Dakle, da bi klima grijala kuću oduzimat će toplinu od mora koja protječe kroz njen isparivač, a da bi hladila kuću, klima će predavat toplinu moru koje protječe kroz njen kondenzator. Nakon što rashladno/ogrjevno more prođe kroz isparivač/kondenzator ispuštat će se u oborinsku kanalizaciju i oticat opet u more. U cijeloj priči ništa se ne vidi. Bušotina je pod zemljom isto ko i distributivni cjevovod. Klima uređaj u portunu, magazinu, špaizi ili ispod sudopera. Nešto bi se čuo u prostoriji u kojoj se nalazi, recimo ko frižider ili škrinja. U svakom slučaju nečujno za susjede. Ispušteno more bi nestalo u oborinskoj kanalizaciji i još je održavalo čistom u sušnim ljetnim mjesecima. Koliko bi takvih sustava ili bušotina trebalo? Ne znam, u svakom slučaju mislim da bi trebali ić na više manjih sustava. Bušotine se mogu izbušiti svugdje, i na Jezuitima, i na Mrtvom zvonu, i na Pustijerni, i Iza Roka, i na Širokoj, i ispred Dvora pa ako hoćete i na Pelinama. Koliko bi to koštalo i ko bi to platio? Bušenje i postavljanje sustava trebo bi bit trošak Grada, recimo očekivane Baštine d.o.o. Kupnju i ugradnju individualnih klima uređaja po sistemu more – voda platili bi sami korisnici. Istu podjelu bi trebalo zadržat i u operativnim troškovima. Neka Grad umjesto mukte pituravanja persijana i širokopojasnog Interneta plaća održavanje i struju za distribuciju podzemnoga mora, a korisnici bi plaćali struju za svoje klimatizere te njihovo održavanje. Što je alternativa? Ne znam. Možda smrzavat zimi i znojit ljeti? (Ne)srećom, Grad je zimi prazan pa je potrošnja energije za grijanje zanemariva u usporedbi s energijom koja bi se koristila kad bi u Gradu živjelo 4-5000 duša. Ali ako nam je cilj vratit život u Grad onda moramo razmišljat kakav način grijanja, a onda i hlađenja osigurat? Najlakše je nešto zabranit!

- 22:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.11.2009., ponedjeljak

..... najljepše je đačko doba!

Malo pomalo postat ću stručnjak za školske knjige. Svaki dan pomažem jednome prvašiću i jednoj drugašici složit burse za školu. I uglavnom se ne mogu načudit mašti kreatora školskih udžbenika koji su, osim što su teški ko kamen, toliko obimni da je teško za povjerovat da će ih pučkoškolci uspjet skroz i prelistat, a kamo li prostudirat. Čuje se iz medija da je u proceduru upućen novi zakon o udžbenicima kojih će navodno smjet bit samo dvije inačice i koji će morat vrijedit najmanje četiri godine. I samo jedna varijanta će smjet bit u jednoj školi. I to se predstavlja kao veliki uspjeh obrazovne politike novoga ministra. Možda sam staromodan i zatucan, ali nikako mi ni dosad nije bilo jasno zašto za isto godište, za isti predmet na raspolaganju nastavnici imaju pet do sedam kompleta različitih nastavnih knjiga i bilježnica? Nastavnici su imali slobodu birat izdavača za čija nastavna izdanja smatraju da najbolje odgovaraju njihovoj nastavnoj metodici. Sad se tih pet ili sedam varijacija svodi na dvije. Zašto ne na tri? Ili četiri? Pa zato jer se pogoduje samo velikima. Novine pišu da je u skladištima nakladnika ostalo neprodano oko 50 posto tiskanih svezaka. Ako je to istina i ako je istina da niti jedan nakladnik nije u međuvremenu bankrotiro, znači li to da smo knjige, radne bilježnice, zbirke zadataka i ostalo platili barem dvostruko više nego što bi moglo koštat da je izdano točno onoliko koliko treba? Opet ponavljam, možda se ništa ne razumijem u suvremeno obrazovanje i stoga ništa od ovega ne treba uzet za ozbiljno. Ipak bi se založio da u zemlji od navodno 4,5 milijuna stanovnika imamo jedinstven obrazovni standard, jedinstven nastavni program i jedinstvena nastavna sredstva u svim državnim školama, od prvoga osnovne do mature. Kad bi to bilo tako, nadležno ministarstvo bi sa svojim agencijama i savjetima utvrdilo obrazovni standard za svaku godinu i profil školovanja te raspisalo natječaj za osmišljavanje potrebnih udžbenika i pomoćnih knjiga i bilježnica. Nakon što bi zaključili natječaj te izabrali i otkupili najbolje radove pa, ako je potrebno, napravili i kompilacije otkupljenih radova, raspisali bi natječaj za tiskanje i distribuciju ukupnih nastavnih sredstava. Izdavač ili nakladnik, ili ne znam kako se to zove, bilo bi samo ministarstvo obrazovanja. Javnim natječajem za osmišljavanje ili projektiranje udžbenika zadovoljili smo ambicije svih potencijalnih autora da budu najbolji u kreiranju novih nastavnih sredstava, a natječajem za tiskanje i distribuciju istih udžbenika zadovoljili smo poslovne ambicije razno raznih nakladnika na slobodnom tržištu. Mislim da nije potrebno napominjat da bi ukupna cijena kompleta za školu bila ne duplo, nego četverostruko jeftinija. Tad ne bi bilo nemoguće da država plati udžbenike za sve učenike iz obitelji slabijeg imovnog stanja. Postojanje ili imanje, na primjer, jedne knjige iz matematike za treći razred osnovne škole podrazumijevalo bi da svi trečaši i njihovi učitelji u državi koriste istu knjigu. Interakcijom između učenika, učitelja, autora te samoga ministarstva kao izdavača, omogućilo bi se kontinuirano unapređivanje udžbenika s jednim jedinšatim ciljem: ostvarenjem što boljih rezultata u učenju, a ne što većeg profita na izdavanju udžebnika. Privatne škole, vjerske i strane, imale bi slobodu koristit udžbenike po svom nahođenju time da moraju zadovoljavat propisani obrazovni standard, e da bi ocjene u svjedodžbama svih đaka veseljaka isto vrijedile bez obzira iz koje škole dolazili. Sve mi se nekako čini jednostavno da bi bilo moguće. U čemu je onda kvaka? Izgleda u nakladnicima i njihovom interesu. Ili novcu kako se to preciznije zove. Tvrde da će nekoliko njih propast ako se usvoji prijedlog o samo dvije inačice udžbenika. Da se ubiješ praznim pištoljem. Po njima ispada da obrazovanje postoji zbog njih, da bi oni izdavajući vagune knjiga imali od čega živjet, kupovat aute, barke, ić na skijanje i vijađe. A ne zbog mladih ljudi koje treba pripremit za život. Što se mene tiče mogu slobodno propast. Hrvatskoj često tepaju kao o zemlji znanja. Pogotovo je u tome bio vrijedan donedavni ministar koji bi sad htio postat predsjednik. Bez obzira je li on uveo ili održavao model višestrukih udžbenika, teško je za povjerovat da bi uspješno slago predsjedničke kockice kad je omanuo na puno jednostavnijim, obrazovnim.

- 22:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.11.2009., utorak

MATUN

Zanimljiva je ova trakavica oko spora sa Slovenijom kako podijelit Savudrijsku valu ili Piranski zaljev. Sinoć je Sabor dopustio premijerki potpisat sporazum o arbitraži čime se je konačno uklonila opasnost daljnjih Slovenskih blokada pristupnih pregovora Hrvatske i Europske unije. Javnost se podijelila. S jedne strane vlast tvrdi da je to veliki pomak za Hrvatsku, dok s druge strane dio opozicije, šarolika grupa intelektualaca pa čak i hrvatski biskupi opominju vladajuće da sporazum ne potpisuju, a kamo li da ga ratificiraju. Ko i obično, od silne šume ne vidi se drvo. Kakve su moguće posljedice po Hrvatsku ovakvim razvojem događaja? Kako se uopće došlo do ovog i ovakvog sporazuma kad u njegovu pripremu nisu bili uključeni vodeći hrvatski stručnjaci? Brzinsko pojavljivanje spasonosnog sporazuma djeluje skoro ko akt božiji. Oni koji su ranije govorili da se ne smije ić u slične modele rješavanja međusobnih pitanja sa Slovencima sad zagovaraju i izglasavaju baš takav sporazum, oni koji su zagovarali sličan ili isti sporazum sad su protiv baš takvog modela. Piškit ću, kakit ću situacija. Iako to niko neće priznat u narednih nekoliko desetljeća, sporazum nije posljedica mudrosti i vještine predsjednice i predsjednika vlada već rezultat izravnog, nedvosmislenog pritiska zainteresiranih europskih i svjetskih centara moći. Gazdama je jednostavno dodijalo da ih tamo neki jebivjetri zavlače mjesecima oko granice koju će i tako potopit globalno zagrijano more, kako kaže Bil Klinton. I premijerka i premjer su spremno pročitali podastrti tekst i kratko odgovorili s da gospodo. Onda su se malo ljubili, malo šetali, malo bili duhoviti i ko fol oni dogovorili sporazum. Čak je i slovenski premijer posto hrvatski, a hrvatskoj je premijerki ponuđeno avancavanje u Sloveniji. Onda je u Saboru održana predstava u kojoj su se zastupnici satima natezali oko nečega što je već bilo prihvaćeno za izvršenje. Dobro, sad kad imamo parafirani ili potpisani sporazum, što time gubi ili dobiva Hrvatska? Prije svega Hrvatska dobija nesmetan nastavak pregovora u odnosu na moguće slovenske blokada zbog graničnog pitanja. Ili kako zagovornici sporazuma često ističu, ostvarili smo nacionalni interes deblokadom pregovora. Ako je to tako, onda znači da su Slovenci naše pregovore s EU uvjetovali potpunim ili djelomičnim rješenjem graničnog spora, ili preciznije rečeno, Slovenci su nas ucjenjivali ovim bilateralno neriješenim pitanjem. Pristojni, dobro odgojeni, europeizirani, itd., itd. ljudi ne bi u svojim odnosima prema drugim smjeli pribjegavat ucjenama. Štoviše, ucjene ili ucjenjivanje nije prihvatljivo ponašanje civiliziranih ljudi pa bili oni i Slovenci. U tome smislu sam razumio zalaganje grupe intelektualaca i hrvatskih biskupa, hrvatska državna vlast u međunarodnim odnosima ne smije dopustiti bilo kakav oblik ucjenjivanja bez obzira na naše konačne ciljeve. Pa čak ako Slovenci i popuše na međunarodnoj arbitraži. Izvor: T-portal Kako mogu popušit? Pa jednostavno! Moguće je, i to vrlo vjerovatno, da arbitri, ako budu držali do međunarodnih propisa i prakse te svoje reputacije, odluče da granica ide sredinom zaljeva i da ne dozvole takozvani «dimnjak» za dodir slovenskog teritorijalnog mora s međunarodnim. Drugim riječima da famozni «junction» ozakoni kao pravo Slovenije za slobodnu plovidbu hrvatskim teritorijalnim morem koliko god ih volja. Ali nikad ne reci nikad, dok god je problem otvoren na arbitražnom stolu uvijek postoji mogućnost političkog presijecanja savudrijskog čvora na način da Slovenci dobiju više od pola vale i dimnjak pride, drugim riječima izravan kontakt slovenskog teritorijalnog mora i međunarodnih voda, odnosno nekoliko desetaka ili stotina kvadratnih kilometara mora i podmorja i podzemlja. Tako je to kad ideš pred arbitražu. Njihovu presudu moramo prihvatit bez obzira koliko smatrali da je zbog ovih ili onih argumenata po nas nepovoljna. Pa zašto smo onda prihvatili arbitražu iako smo stalno govorili da ćemo prihvatit jedino međunarodni sud ako se već ne uspijemo izravno dogovorit sa Slovencima? Zašto? Da nijesam dobro dogojen reko bi zato što smo pičke! Potpuno razumijem da za političku elitu nacionalni prioritet može bit što skoriji ulazak u Europsku uniju. Osobno se s time ne slažem, ali to u ovoj priči nije ni važno. Prijepor sa Slovencima ne bi smio bit razlog značajnijeg usporavanja našeg ulaska. Da nismo prihvatili ovako diktirani sporazum, problemi s granicom i njihovim izlaskom na otvoreno more ne bi znatno odgodio naš ulazak u Europu. Zašto? Pa zato jer je veći interes Europe da nas što prije posiše u to europeizirano tržište nego što je naš interes da u to uđemo. Kao što su Amerika i Europa popizdili i na brzinu našvrljali sporazum, isto tako bi za par mjeseci Slovencima jasno rekli da više ne kenjaju nego da puste Hrvatsku da ulazi, a granicu neka rješavaju posebno. Jednostavno nijesmo smjeli sebi dopustit da budemo ucjenjivana strana. Nije to pitanje ni nacionalnog ni ponosa. To je jednostavno pitanje pragme i učinkovitosti vanjskopolitičkog djelovanja. Za sada i za buduće. Hoćemo li ili nećemo u konačnici izgubit tih nekoliko kilometara mora najmanje je bitno u cijeloj priči. I tako ne znamo što bi s njima ko što ne znamo što bi sa Zerpom ili plinom iz Sjevernog Jadrana. Bez obzira koliko se puhali da smo nekakav regionalni igrač, mi smo običan šaka jada koja je dopustila biti ucjenjivana nečim na što ucjenjivač nikako nema pravo. Ako smo nemoćni zaštitit svoje pravo, ne na more nego na pristupne pregovore bez ucjenjivanja, to znači da smo unaprijed prihvatili slugansku ulogu u budućoj familji gdje Slovenci predstavljaju tek malo stariju slugu od nas. Ne znam, možda je brzi ulaz u EU vrijedan rizika gubitka tih nekoliko kilometara mora. U kojemu se i tako ne bi okupo. Ako smo već bez razloga ili zbog sumnjivih razloga prodali banke, medije, telekomunikacije, turističku industriju, vojsku, ZERP, a spremamo se prodat brodogradilišta, HEP, šume, vode i što ja znam što je još ostalo, ako nas strani vjerovnici drže za jaja za više od 40 milijardi eura onda zbilja ne znam što sad palamudimo oko tih nekoliko kilometara mora koje do '45 nikad nije bilo ni hrvatsko ni slovensko. Ako smo već spremni zakockat taj komad mora onda smo mogli bit Baja i za to more izvuć nekakve konkretne koristi, što bi rekli, u nacionalnom interesu. Znate li onu staru priču o matunu? Idu mladić i djevojka u kino. U parku ispred kina presretne ih grupa mangupa i ponudi mladiću da kupi matun. Mladić govori da mu ne treba matun. Cura mu stisne ruku i ačena da ipak kupi taj nesretni matun jer dečki izgledaju prijeteće. Mladić napokon shvati, mladići vazda sporije kopčaju od cura, i skupi ono malo solada pa ih da mangupima i uzme matun. Kad su okrenuli za prvi grm mladić baci matun. Umalo za njima dotrče mangupi i donesu matun. Isti matun. Izgubio si matun, govore mladiću, kupi ga od nas. Mladić ponovo kupi matun i s curom i matunom zadnji čas stigne u kino. Dobro, kakve veze ima matun s kinom? Nikakve, isto ko i arbitraža s Europskom unijom!

- 20:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.11.2009., nedjelja

STRUČNJACI

Nikako da se oslobodim priča o kanalizaciji. Otvorim Dubrovački, kad tamo puca naslov: Grad mora osnovati krizni stožer za kanalizaciju. Svi znamo poučak o komisijama, to vam dođe na isto. Osnuj krizni stožer i gurni problem pod tapit, ili u zahod. Ko bi sjedo u temu stožeru? Dokazani stručnjaci! Ko nas je doveo u ovu kanalizacijsku krizu? Opet dokazani stručnjaci! Ko da kučak hvata vlastiti rep. U uokvirenom prostoru istog članka neimenovani "stručnjaci" kroz pero novinara Mara Marušića odgovaraju imenovanom Vidu Bogdanoviću koji se u svom blogu zalaže za vakumsku kanalizaciju kao jednu od alternativa postojećem (ne)sistemu. Pa "stručnjaci" kažu: Prvo, to je preskupa investicija, a i svi građani bi morali promijeniti postojeće školjke i ostale sanitarije. Osim toga, mi nismo uređeno društvo koje ima kulturu stanovanja, pa tako u kanalizaciju bacamo sve i svašta. Pogledajte samo restorane koji svu masnoću odvode kanalizacijom – zaključuju. Dok neko "stručnjacima" ne oduzme diplome zbog hrpe gluposti i neprihvatljivih ocjena koje su zbili u dvije, tri rečenice – evo moga, potpisanoga odgovora: Prvo, vakumska kanalizacija je iste cjenovne razine ko i gravitacijska, investicijski. Time da je nekoliko puta jeftinija u funkciji. Drugo, ukoliko bi se stara, gravitacijska kanalizacija mijenjala novom, vakumskom, ništa o ugrađenih sanitarija u zgradama ne bi trebalo mijenjat osim spoja na vakumsku kanalizaciju na izlazu iz zgrade. Neki potrošači kao hoteli, bolnice, velike uredske zgrade zbog brojnih prednosti vakumske kanalizacije sanitarije spajaju izravno na vakumsku kanalizaciju i time poboljšavaju ukupan komfor i sanitarni standard te olakšavaju održavanje. To se u pravilu radi u novogradnjama. Uostalom, ako nam je preskupo postojeću gravitacijsku mijenjat suvremenijom alternativom, zašto to ne radimo pri gradnji novih sustava???? Treće, možda "stručnjaci" nisu pripadnici uređenog društva i nemaju kulturu stanovanja, ali upravo je vakumska kanalizacija ful pruf, ili divljak pruf sistem gdje se odmah na ulasku u kanalizaciju zaustave neželjeni predmeti na štetu divljaka koji ga je u zahod bacio. Četvrto, ako smo nespremni uvest reda među restoratere koji bacaju masnoće u kanalizaciju znači li to da onda mi moramo jesti govna? Vakumska kanalizacija se već stotinjak godina ugrađuje na brojne lokacije gdje je potrebno pouzdano i neškodljivo pokupit i zbrinut otpadne vode i fekalije bez ikakve interakcije s okolinom. Pa je tako susrećemo od brojnih prestižnih lokacija ko što je ravničarska Nizozemska, Danska, pa jezera Austrije, Švicarske ili sjeverne Italije, pa bogate zaljevske lokacije ko Dubai, ali i zemlje ne trećega nego n-toga svijeta gdje se vakumska kanalizacija pokazala ko optimalan način zbrinjavanja fekalija u sredinama gdje ne znaju što je asfalt, gdje nikad nijesu ni vidjeli klasičnu, vakumsku kanalizaciju, pa sve do naselja na sojenicama gdje se vakumska kanalizacija pokazala ko jedini način prikupljanja fekalija. Kad je Dubrovnik u pitanju, onda je potrebno naglasit da je veliki broj povijesnih urbanih cjelina svoje kanalizacijske probleme riješio upravo vakumski. Jedan od najsvježijih primjera je Atena. Jedna od velikih prednosti vakumske kanalizacije jest u tome što se može uspješno kombinirat s postojećom kanalizacijom i vremenom je postupno zamijenit. Vratimo se Dubrovniku, jednostavnije bi bilo postojeću pomiješanu kanalizaciju riješit na način da fekalnu kanalizaciju postepeno preuzima vakumska nego je razdvajati u dvije gravitacijske, jednu oborinsku, a drugu fekalnu. Kolaps crpnih stanica u Pilama i na Pločama se pokušava prikazat kao posljedicu više sile i propusta od prije trideset godina. Kolaps je posljedica neznanja i nerada. U tehnici postoji nešto što se zove planirano preventivno održavanje. Drugim riječima, ako znamo, a izgleda da znamo, jer o tome i novine pišu, da se za X mjeseci u crpnoj stanici A nakupi Y kubika pijeska koji će blokirat rad pumpa, onda treba u roku od X – 2 mjeseca preventivno očistit pijesak iz fose u stanici A. Ako znamo da je radni vijek pumpe govnare Z mjeseci, onda je treba izvadit i preventivno servisirat svako Z/2 mjeseci pa neće fermat. Toliko za stručnjake. Kanalizaciji, ili Dubrovniku, ne treba krizni štab nego zdrav razum i poštenje.

- 09:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #