Vido Bogdanović

16.11.2009., ponedjeljak

..... najljepše je đačko doba!

Malo pomalo postat ću stručnjak za školske knjige. Svaki dan pomažem jednome prvašiću i jednoj drugašici složit burse za školu. I uglavnom se ne mogu načudit mašti kreatora školskih udžbenika koji su, osim što su teški ko kamen, toliko obimni da je teško za povjerovat da će ih pučkoškolci uspjet skroz i prelistat, a kamo li prostudirat. Čuje se iz medija da je u proceduru upućen novi zakon o udžbenicima kojih će navodno smjet bit samo dvije inačice i koji će morat vrijedit najmanje četiri godine. I samo jedna varijanta će smjet bit u jednoj školi. I to se predstavlja kao veliki uspjeh obrazovne politike novoga ministra. Možda sam staromodan i zatucan, ali nikako mi ni dosad nije bilo jasno zašto za isto godište, za isti predmet na raspolaganju nastavnici imaju pet do sedam kompleta različitih nastavnih knjiga i bilježnica? Nastavnici su imali slobodu birat izdavača za čija nastavna izdanja smatraju da najbolje odgovaraju njihovoj nastavnoj metodici. Sad se tih pet ili sedam varijacija svodi na dvije. Zašto ne na tri? Ili četiri? Pa zato jer se pogoduje samo velikima. Novine pišu da je u skladištima nakladnika ostalo neprodano oko 50 posto tiskanih svezaka. Ako je to istina i ako je istina da niti jedan nakladnik nije u međuvremenu bankrotiro, znači li to da smo knjige, radne bilježnice, zbirke zadataka i ostalo platili barem dvostruko više nego što bi moglo koštat da je izdano točno onoliko koliko treba? Opet ponavljam, možda se ništa ne razumijem u suvremeno obrazovanje i stoga ništa od ovega ne treba uzet za ozbiljno. Ipak bi se založio da u zemlji od navodno 4,5 milijuna stanovnika imamo jedinstven obrazovni standard, jedinstven nastavni program i jedinstvena nastavna sredstva u svim državnim školama, od prvoga osnovne do mature. Kad bi to bilo tako, nadležno ministarstvo bi sa svojim agencijama i savjetima utvrdilo obrazovni standard za svaku godinu i profil školovanja te raspisalo natječaj za osmišljavanje potrebnih udžbenika i pomoćnih knjiga i bilježnica. Nakon što bi zaključili natječaj te izabrali i otkupili najbolje radove pa, ako je potrebno, napravili i kompilacije otkupljenih radova, raspisali bi natječaj za tiskanje i distribuciju ukupnih nastavnih sredstava. Izdavač ili nakladnik, ili ne znam kako se to zove, bilo bi samo ministarstvo obrazovanja. Javnim natječajem za osmišljavanje ili projektiranje udžbenika zadovoljili smo ambicije svih potencijalnih autora da budu najbolji u kreiranju novih nastavnih sredstava, a natječajem za tiskanje i distribuciju istih udžbenika zadovoljili smo poslovne ambicije razno raznih nakladnika na slobodnom tržištu. Mislim da nije potrebno napominjat da bi ukupna cijena kompleta za školu bila ne duplo, nego četverostruko jeftinija. Tad ne bi bilo nemoguće da država plati udžbenike za sve učenike iz obitelji slabijeg imovnog stanja. Postojanje ili imanje, na primjer, jedne knjige iz matematike za treći razred osnovne škole podrazumijevalo bi da svi trečaši i njihovi učitelji u državi koriste istu knjigu. Interakcijom između učenika, učitelja, autora te samoga ministarstva kao izdavača, omogućilo bi se kontinuirano unapređivanje udžbenika s jednim jedinšatim ciljem: ostvarenjem što boljih rezultata u učenju, a ne što većeg profita na izdavanju udžebnika. Privatne škole, vjerske i strane, imale bi slobodu koristit udžbenike po svom nahođenju time da moraju zadovoljavat propisani obrazovni standard, e da bi ocjene u svjedodžbama svih đaka veseljaka isto vrijedile bez obzira iz koje škole dolazili. Sve mi se nekako čini jednostavno da bi bilo moguće. U čemu je onda kvaka? Izgleda u nakladnicima i njihovom interesu. Ili novcu kako se to preciznije zove. Tvrde da će nekoliko njih propast ako se usvoji prijedlog o samo dvije inačice udžbenika. Da se ubiješ praznim pištoljem. Po njima ispada da obrazovanje postoji zbog njih, da bi oni izdavajući vagune knjiga imali od čega živjet, kupovat aute, barke, ić na skijanje i vijađe. A ne zbog mladih ljudi koje treba pripremit za život. Što se mene tiče mogu slobodno propast. Hrvatskoj često tepaju kao o zemlji znanja. Pogotovo je u tome bio vrijedan donedavni ministar koji bi sad htio postat predsjednik. Bez obzira je li on uveo ili održavao model višestrukih udžbenika, teško je za povjerovat da bi uspješno slago predsjedničke kockice kad je omanuo na puno jednostavnijim, obrazovnim.

- 22:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #