Pregled posta

MATUN

Zanimljiva je ova trakavica oko spora sa Slovenijom kako podijelit Savudrijsku valu ili Piranski zaljev. Sinoć je Sabor dopustio premijerki potpisat sporazum o arbitraži čime se je konačno uklonila opasnost daljnjih Slovenskih blokada pristupnih pregovora Hrvatske i Europske unije. Javnost se podijelila. S jedne strane vlast tvrdi da je to veliki pomak za Hrvatsku, dok s druge strane dio opozicije, šarolika grupa intelektualaca pa čak i hrvatski biskupi opominju vladajuće da sporazum ne potpisuju, a kamo li da ga ratificiraju.

Ko i obično, od silne šume ne vidi se drvo. Kakve su moguće posljedice po Hrvatsku ovakvim razvojem događaja? Kako se uopće došlo do ovog i ovakvog sporazuma kad u njegovu pripremu nisu bili uključeni vodeći hrvatski stručnjaci? Brzinsko pojavljivanje spasonosnog sporazuma djeluje skoro ko akt božiji. Oni koji su ranije govorili da se ne smije ić u slične modele rješavanja međusobnih pitanja sa Slovencima sad zagovaraju i izglasavaju baš takav sporazum, oni koji su zagovarali sličan ili isti sporazum sad su protiv baš takvog modela. Piškit ću, kakit ću situacija.

Iako to niko neće priznat u narednih nekoliko desetljeća, sporazum nije posljedica mudrosti i vještine predsjednice i predsjednika vlada već rezultat izravnog, nedvosmislenog pritiska zainteresiranih europskih i svjetskih centara moći. Gazdama je jednostavno dodijalo da ih tamo neki jebivjetri zavlače mjesecima oko granice koju će i tako potopit globalno zagrijano more, kako kaže Bil Klinton. I premijerka i premjer su spremno pročitali podastrti tekst i kratko odgovorili s da gospodo. Onda su se malo ljubili, malo šetali, malo bili duhoviti i ko fol oni dogovorili sporazum. Čak je i slovenski premijer posto hrvatski, a hrvatskoj je premijerki ponuđeno avancavanje u Sloveniji. Onda je u Saboru održana predstava u kojoj su se zastupnici satima natezali oko nečega što je već bilo prihvaćeno za izvršenje.

Dobro, sad kad imamo parafirani ili potpisani sporazum, što time gubi ili dobiva Hrvatska? Prije svega Hrvatska dobija nesmetan nastavak pregovora u odnosu na moguće slovenske blokada zbog graničnog pitanja. Ili kako zagovornici sporazuma često ističu, ostvarili smo nacionalni interes deblokadom pregovora. Ako je to tako, onda znači da su Slovenci naše pregovore s EU uvjetovali potpunim ili djelomičnim rješenjem graničnog spora, ili preciznije rečeno, Slovenci su nas ucjenjivali ovim bilateralno neriješenim pitanjem. Pristojni, dobro odgojeni, europeizirani, itd., itd. ljudi ne bi u svojim odnosima prema drugim smjeli pribjegavat ucjenama. Štoviše, ucjene ili ucjenjivanje nije prihvatljivo ponašanje civiliziranih ljudi pa bili oni i Slovenci. U tome smislu sam razumio zalaganje grupe intelektualaca i hrvatskih biskupa, hrvatska državna vlast u međunarodnim odnosima ne smije dopustiti bilo kakav oblik ucjenjivanja bez obzira na naše konačne ciljeve. Pa čak ako Slovenci i popuše na međunarodnoj arbitraži.


Izvor: T-portal

Kako mogu popušit? Pa jednostavno! Moguće je, i to vrlo vjerovatno, da arbitri, ako budu držali do međunarodnih propisa i prakse te svoje reputacije, odluče da granica ide sredinom zaljeva i da ne dozvole takozvani «dimnjak» za dodir slovenskog teritorijalnog mora s međunarodnim. Drugim riječima da famozni «junction» ozakoni kao pravo Slovenije za slobodnu plovidbu hrvatskim teritorijalnim morem koliko god ih volja. Ali nikad ne reci nikad, dok god je problem otvoren na arbitražnom stolu uvijek postoji mogućnost političkog presijecanja savudrijskog čvora na način da Slovenci dobiju više od pola vale i dimnjak pride, drugim riječima izravan kontakt slovenskog teritorijalnog mora i međunarodnih voda, odnosno nekoliko desetaka ili stotina kvadratnih kilometara mora i podmorja i podzemlja. Tako je to kad ideš pred arbitražu. Njihovu presudu moramo prihvatit bez obzira koliko smatrali da je zbog ovih ili onih argumenata po nas nepovoljna.

Pa zašto smo onda prihvatili arbitražu iako smo stalno govorili da ćemo prihvatit jedino međunarodni sud ako se već ne uspijemo izravno dogovorit sa Slovencima? Zašto? Da nijesam dobro dogojen reko bi zato što smo pičke! Potpuno razumijem da za političku elitu nacionalni prioritet može bit što skoriji ulazak u Europsku uniju. Osobno se s time ne slažem, ali to u ovoj priči nije ni važno. Prijepor sa Slovencima ne bi smio bit razlog značajnijeg usporavanja našeg ulaska. Da nismo prihvatili ovako diktirani sporazum, problemi s granicom i njihovim izlaskom na otvoreno more ne bi znatno odgodio naš ulazak u Europu. Zašto? Pa zato jer je veći interes Europe da nas što prije posiše u to europeizirano tržište nego što je naš interes da u to uđemo. Kao što su Amerika i Europa popizdili i na brzinu našvrljali sporazum, isto tako bi za par mjeseci Slovencima jasno rekli da više ne kenjaju nego da puste Hrvatsku da ulazi, a granicu neka rješavaju posebno. Jednostavno nijesmo smjeli sebi dopustit da budemo ucjenjivana strana. Nije to pitanje ni nacionalnog ni ponosa. To je jednostavno pitanje pragme i učinkovitosti vanjskopolitičkog djelovanja. Za sada i za buduće.

Hoćemo li ili nećemo u konačnici izgubit tih nekoliko kilometara mora najmanje je bitno u cijeloj priči. I tako ne znamo što bi s njima ko što ne znamo što bi sa Zerpom ili plinom iz Sjevernog Jadrana. Bez obzira koliko se puhali da smo nekakav regionalni igrač, mi smo običan šaka jada koja je dopustila biti ucjenjivana nečim na što ucjenjivač nikako nema pravo. Ako smo nemoćni zaštitit svoje pravo, ne na more nego na pristupne pregovore bez ucjenjivanja, to znači da smo unaprijed prihvatili slugansku ulogu u budućoj familji gdje Slovenci predstavljaju tek malo stariju slugu od nas.

Ne znam, možda je brzi ulaz u EU vrijedan rizika gubitka tih nekoliko kilometara mora. U kojemu se i tako ne bi okupo. Ako smo već bez razloga ili zbog sumnjivih razloga prodali banke, medije, telekomunikacije, turističku industriju, vojsku, ZERP, a spremamo se prodat brodogradilišta, HEP, šume, vode i što ja znam što je još ostalo, ako nas strani vjerovnici drže za jaja za više od 40 milijardi eura onda zbilja ne znam što sad palamudimo oko tih nekoliko kilometara mora koje do '45 nikad nije bilo ni hrvatsko ni slovensko. Ako smo već spremni zakockat taj komad mora onda smo mogli bit Baja i za to more izvuć nekakve konkretne koristi, što bi rekli, u nacionalnom interesu.

Znate li onu staru priču o matunu? Idu mladić i djevojka u kino. U parku ispred kina presretne ih grupa mangupa i ponudi mladiću da kupi matun. Mladić govori da mu ne treba matun. Cura mu stisne ruku i ačena da ipak kupi taj nesretni matun jer dečki izgledaju prijeteće. Mladić napokon shvati, mladići vazda sporije kopčaju od cura, i skupi ono malo solada pa ih da mangupima i uzme matun. Kad su okrenuli za prvi grm mladić baci matun. Umalo za njima dotrče mangupi i donesu matun. Isti matun. Izgubio si matun, govore mladiću, kupi ga od nas. Mladić ponovo kupi matun i s curom i matunom zadnji čas stigne u kino. Dobro, kakve veze ima matun s kinom? Nikakve, isto ko i arbitraža s Europskom unijom!


Post je objavljen 03.11.2009. u 20:51 sati.