Marketing
ZABRANE
Ponovo je donesena odluka o komunalnom redu. Obično te odluke sliče jedna na drugu ko jaje jaju. I zajedničko je svim da se gotovo u potpunosti ne provode. I niko nikome ništa.
Zagolicali su me komentari na odredbe koje se odnose na klima uređaje. Prijete se donosioci odluke, a prenose novinari, da će se do tega i tega datuma konačno uvest red u postavljanje klima po Gradu. Drugim riječima, uklanjanjem vanjskih jedinica s fasada zgrada. Kud ćeš jednostavnije. Nadovezo se na to jedan komentator na jednom od dubrovačkijeh portala otprilike da što će klime u gradu, da su svi razmaženi, da se u gradu živjelo stoljećima bez klima pa može i u buduće. Pametnome dosta. Čudim se samo kako se nije sjetio da se stoljećima u Gradu živjelo i bez struje pa bi valjda trebalo isključit struju i poskidat sve one kabele i kutije s mira.
Da se ne bi krivo razumjeli ko što se očito često krivo razumijemo. U potpunosti sam za skidanje vanjskih jedinica klima uređaja s fasada zgrada u Gradu, i ne samo klima uređaja, ali ostavimo to za neku drugu priliku. Ali isto sam tako u potpunosti za to da se korisnicima zatvorenih prostora u Gradu ne može uskratiti mogućnost klimatizacije prostora u kojima žive, rade, obrazuju se, kulturno se uzdižu i što ja znam što sve ne. I da se odma razumijemo, klimatizirati ne znači samo hladiti nego i grijati. I to po mnogo povoljnijim uvjetima nego klasičnim načinima grijanja. Stručnjaci tvrde da se za isti toplinski (energetski) učinak dizalicom topline (klimatizerom) potroši tek trećina (1/3) energije koja bi se inače potrošila klasičnim načinom grijanja.
Mislim da kontrestanje oko tega treba li u Gradu omogućit klimatizaciju potpuno suvišno, kontrestat bi se trebali oko toga kako izvest klimatizaciju e da ne ugrožava vrijednosti baštine u zaštićenoj spomeničkoj cjelini. Tu su predlagatelji i donositelji odluke zašutali. Jednostavno su zabranili bez da su omogućili ili barem najavili alternativu individualnim klima split uređajima zrak – zrak. Istina, neki korisnici klima uređaja sakrili su ih u false prozore, bufarjele, belvedere čime su im znatno smanjili učinak. Osim toga, to je nemoguće organizirat za većinu prostora.
Rješenje leži u nepreglednom rezervaru topline u koji je uronjen Dubrovnik – moru. Umjesto da naše prostore grijemo i hladimo prenoseći toplinu između unutarnjeg i vanjskog zraka, toplinu trebamo dizalicama topline prenosit između mora i zraka koji hoćemo klimatizirat. Drugim riječima, u Gradu treba izgraditi energetsku infrastrukturu ili energetski sustav. Ko što se mnogi gradovi u unutrašnjosti, i ne samo u unutrašnjosti, griju toplovodnim sistemima tako bi se mi u Gradu mogli i grijat i hladit posebnim energetskim sistemom.
Moguća su dva načelna principa. Jedan gdje bi se voda u nekakvoj centralnoj toplani grijala ili hladila za cijeli grad i onda sustavom cijevi razvodila do fenkoilera u prostorima potrošača. Fenkoileri su nešto ko unutrašnje jedinice postojećih klima uređaja pa ni nalik. Drugi sistem je jednostavnije složeniji time da bi se svim potrošačima osigurala dovoljna količina rashladno/ogrjevnog medija koji bi služio za grijanje ili hlađenje individualnih dizalica topline svakog pojedinog korisnika. Zagovaram drugi model koji je znatno jednostavniji, jeftiniji, elastičniji u funkciji, lakše upravljiv te ima još sto razloga zašto je bolji.
Sljedeće pitanje je kako uzet more. I tu postoje dva načelna modela. Prvi je jednostavno crpit more s neke pogodne lokacije ko što to čine za sustav klimatizacije bloka dvor-kazalište-općina-kafana-kino ili za Nautiku. Korištenje, nazovimo ga, površinskog mora skopčano je s brojnim poteškoćama. Prvo je teško organizirat sam zahvat obzirom na utjecaj nevremena, uzdignutog mulja i pijeska, morske trave i brojnih drugih nečistoća kojima je bogato naše plavim zastavama ovjenčano more. Drugi problem je što je more prilično živa materija, bogata biljnim i životinjskim svijetom što sve skupa uzrokuje vrlo intenzivno obrastanje cjevovoda i izmjenjivača topline što opet zahtjeva često čišćenje i održavanje. U slučaju da se koristi površinsko more potrebno bi bilo instalirat glavni izmjenjivač topline pa bi se u drugom krugu koristila tretirana slatka voda. Druga mogućnost jest korištenje, nazovimo ga, podzemnog mora. Budući je kontinent na kojemu se nalazimo posljedica intenzivnih tektonskih aktivnosti, stijene na kojima leži Grad nisu homogene već ispresijecane brojnim rasjedima, špiljama ili što bi ođe rekli – škripovima. Kad se bušotinom dubokom 40, 50 ili više metara uđe u neku takvu šupljinu moguće je organizirat zahvat mora koje se po svojim svojstvima znatno razlikuje od površinskog koje je izloženo atmosferi i sunčevom svjetlu. Prvo, to more ima uglavnom konstantnu temperaturu između 12 i 14 stupnjeva. Drugo, to more je potpuno ili gotovo potpuno sterilno što znači bez živih organizama koji bi nam mogli stvarat probleme u sustavu. A bez organizama je jer je bez kisika čime se znatno smanjuje njegova, morska, agresivnost na materijale korištene u rashladnom sustavu. Drugim riječima, takvo podzemno, sterilno more mogli bi bez bojazni izravno propumpavat kroz naš zamišljeni rashladni sustav. Štoviše, u određena doba godine, podzemno more bi se moglo izravno koristit ko rashladni medij i bez korištenja kompresora u individualnim dizalicama topline.
Nakon što smo se ovako pametno nafilozofirali amo provat projektirat toplinski, energetski sustav za klimatiziranje Grada. Istina, po sistemu kako mali Ivica zamišlja klimatizaciju, ali hebi ga, što nam drugo preostaje. Daklem, na pogodnom mjestu u Gradu dođe bušilica i izbuši bušotinu dok ne prodre u neku od podzemnih morem naplavljenih kaverni. Nakon što se uredi bušotina i potvrdi njena izdašnost, u nju se spusti uronjiva pumpa kojom ćemo pumpat podzemno more. Tako iz podzemlja ispumpano more razvedemo do grupe potrošača koju će opsluživat ta bušotina. Svaki potrošač ima ugrađenu dizalicu topline (ili ti ga klima uređaj) ali ovog puta po sistemu more – zrak. Dakle, da bi klima grijala kuću oduzimat će toplinu od mora koja protječe kroz njen isparivač, a da bi hladila kuću, klima će predavat toplinu moru koje protječe kroz njen kondenzator. Nakon što rashladno/ogrjevno more prođe kroz isparivač/kondenzator ispuštat će se u oborinsku kanalizaciju i oticat opet u more. U cijeloj priči ništa se ne vidi. Bušotina je pod zemljom isto ko i distributivni cjevovod. Klima uređaj u portunu, magazinu, špaizi ili ispod sudopera. Nešto bi se čuo u prostoriji u kojoj se nalazi, recimo ko frižider ili škrinja. U svakom slučaju nečujno za susjede. Ispušteno more bi nestalo u oborinskoj kanalizaciji i još je održavalo čistom u sušnim ljetnim mjesecima.
Koliko bi takvih sustava ili bušotina trebalo? Ne znam, u svakom slučaju mislim da bi trebali ić na više manjih sustava. Bušotine se mogu izbušiti svugdje, i na Jezuitima, i na Mrtvom zvonu, i na Pustijerni, i Iza Roka, i na Širokoj, i ispred Dvora pa ako hoćete i na Pelinama. Koliko bi to koštalo i ko bi to platio? Bušenje i postavljanje sustava trebo bi bit trošak Grada, recimo očekivane Baštine d.o.o. Kupnju i ugradnju individualnih klima uređaja po sistemu more – voda platili bi sami korisnici. Istu podjelu bi trebalo zadržat i u operativnim troškovima. Neka Grad umjesto mukte pituravanja persijana i širokopojasnog Interneta plaća održavanje i struju za distribuciju podzemnoga mora, a korisnici bi plaćali struju za svoje klimatizere te njihovo održavanje.
Što je alternativa? Ne znam. Možda smrzavat zimi i znojit ljeti? (Ne)srećom, Grad je zimi prazan pa je potrošnja energije za grijanje zanemariva u usporedbi s energijom koja bi se koristila kad bi u Gradu živjelo 4-5000 duša. Ali ako nam je cilj vratit život u Grad onda moramo razmišljat kakav način grijanja, a onda i hlađenja osigurat? Najlakše je nešto zabranit! 
Post je objavljen 17.11.2009. u 22:19 sati.