Marketing
DEMOTORIZACIJA
Ostavimo se govana. Očito za to imamo veće stručnjake. Vidi se po priči iz Komolca. Vratimo se prometu. Barem se u to svi razumijemo. Svak na svoj način. To bi se moglo nazvat brein storming, više storming nego brein. Ko što bi svak od nas bolje složio reprezentaciju od Bilića, tako bi i s nekoliko mudrih poteza, kojih se niko drugi nije sjetio, razriješili dubrovački prometni grop.
Dobro bi bilo uvest malo reda ili nekakva pravila i u naša virtualna mudrovanja. Kako ne bi jedni tukli kupe, a drugi vraćali špade. Morali bi se prvo dogovorit koju igru igramo. Što je cilj našega mudrovanja? Želimo li izmudrovat ŠTO postić ili KAKO nešto postić? Ako još jedanput pročitamo brojne komentare na raznim portalima koji se odnose na problem prometa u Dubrovniku brzo ćemo vidjet da se svi hvatamo načina ili metoda rješavanja problema. Prvi bi okrenuo promet jednosmjerno, drugi bi ukinuo jednu traku i povećo broj parkirališta, treći bi naćero pješake u pothodnike, četvrti bi Zagrebačku učinuo dvosmjernom, peti bi križanja uredio na više nivoa, šesti bi križanja uredio kao kružne tokove (može li kružni bit tijek?), sedmi bi ukinuo semafore, osmi bi gradio tunele, i tako dalje u nedogled. A niko, ili gotovo niko se ne hvata osnovnog pitanja, kakav mi to promet u gradu uistinu hoćemo ili želimo? O čemu mi raspravljamo, kako NEŠTO ili KAKO to nešto postić? Bilo što da radimo u životu prvo bi trebalo znat ŠTO hoćemo i nakon toga KAKO to postić. U našemu, dubrovačkome slučaju, pila je okrenuta naopako. Od gradskijeh vlasti s vlastitim i angažiranim stručnjacima pa sve do zadnjega nickom sakrivenoga komentara na portalima, svi inzistiraju na tome KAKO to nešto postić, a da nitko ne zna što je to što hoćemo postić. Pa tako čitam maloprije na netu kako će se Grad zadužit za 20 milijuna eura za riješit dubrovački promet. Ali nigdje nisam pročito kako će izgledat dubrovački promet kad se napokon i konačno uredi zato što niko niti ne zna kakav će bit konačni rezultat.
Možda sam dosadna picajzla? Pa što! Bolje i to nego mudrac koji tvrdi da nam ne trebaju analize, studije, zaključci, planovi, strategije i ostali dokumenti sličnih naziva koji bi artikulirali i stručno potvrdili konačnu viziju uređenja prometa u gradu. Ne, njima je dovoljan poučak maloga prsta, nekakva kreditna sredstva i građevinska operativa. I deri majstore pa kad završiš vidjet ćemo što smo dobili.
U svijetu ne postoji uspješna zajednica koja je neplanski postala uspješna. Onako, slučajno. Svak nešto radio i na kraju ispalo dobro. Uspjeh svake zajednice, od najmanje seoske do najveće državne, prvenstveno ovisi o dobrom planiranju ili ako hoćete, projektiranju. Tako je i s dubrovačkim prometom. Njega NIKO od kad postojimo na ovemu prostoru nije uopće planiro, a kamo li dobro isplaniro. Sve ovo što je do sad učinjeno, učinjeno je paušalno, od slučaja do slučaja. Zato i jesmo đe jesmo. Nije se vodilo računa ni o aktualnom ukupnom stanju, a kamo li o nekakvom očekivanom stanju za 30, 40 godina. Za područje o kojemu govorimo ne postoji dobar prostorni plan, a prometni ne postoji nikakav, jer ono što čini dio važeće prostorne dokumentacije ne zadovoljava ni potrebe od prije deset godina, a kamo li buduće potrebe.
Znamo li mi što hoćemo? Nemamo pojma! Mi smo ko pjani pustolov koji je iz vica uzletio avionom i sad ne zna kako bi sletio bez da se razbije. Za utjehu nam, niko nije osto u zraku, pa nećemo ni mi.
Nakon što se izgrade svi oni planirani sadržaji, nakon što se završi autocesta, nakon što se završi brza cesta, znamo li mi koliko smije istovremeno bit vozila u gradu? Ma što vozila, koliko smije bit ljudi od Orsule do Kantafiga? A da nije Sveti Vlaho, otvaranje Igara ili doček Nove Godine. Ja ne znam. Znate li vi? Nakon što neko izračuna koliko je to ljudi, moramo se dogovorit kojom vrstom i kojim brojem vozila omogućit prijevoz tih ljudi. Nijesam baš siguran da će se moć pustit baš svakome na volju da sam odluči hoće li se svojim autom, bilo lokalnim, bilo posjetiteljskim, bilo rentakarom vozikat po gradu gore-dolje. Čini mi se, samo mi se čini, da je raspoloživi prostor premali da bi se dopustilo prometovanje neograničenom broju automobila gradskim prometnicama.
Ako analize pokažu da nijesam u pravu, dobro! Ali ako pokažu da jesam u pravu, kakvom vrstom javnog prijevoza omogućit lokalnom stanovništvu, rezidentnim turistima i svim oblicima dnevnih posjetitelja zadovoljavajući prijevoz po gradu? Taksi će vazda ostat individualni javni prijevoz. Kakav bi htjeli skupni javni prijevoz? Autobusni? Tramvajski? Nadzemni? Podzemni? Žičare i uspinjače? Pomorski? Ili možda da odma idemo na teleportiranje? U važećoj strategiji razvitka Dubrovnika stoji da korak ka rješenju prometnih problema leži u, pazite sad: d e m o t o r i z a c i j i ! Prema tome, prihvaćanjem, jednoglasnim, same strategije, gradski vijećnici su u naše ime odlučili da u Dubrovniku treba smanjivat individualni cestovni prijevoz u korist kolektivnog. Ako je tako, a jest tako dok je strategija na snazi, ukupna prometna razmišljanja treba usmjerit u tom pravcu i iznalazit modalitete ostvarenja prihvaćene strategije. Jer naivno je očekivat da će se urbano opterećenje, uključivo prometno, u budućnosti smanjivat samo o sebe. 
Post je objavljen 27.10.2009. u 22:04 sati.