Veze
8: Veze
„Rođena sam 1317. godine u blizini Pariza. U malenom zaseoku. Odrasla sam u stabilnoj, premda siromašnoj obitelji. Moji su se roditelji voljeli, a imala sam troje braće i još jednu sestru. Velika glad je završila te iste godine tako da smo bez problema preživljavali. Odrasla sam kao obožavana djevojka u susjedstvu. Bila sam lijepa i skromna. Roditelji su ugovorili moj brak sa sinom imućne pariške obitelji. Niti to nije bio problem. Bila sam preplašena, naravno, ali svidio mi se mladić. Bio je vrlo drag, a bio je i naočit. Sjećam se kako smo raspravljali o pokojnom Danteu i njegovoj Božanstvenoj komediji…“, osmjehne se Gloria, „bilo je lako razgovarati s njim, jer sam bila jedna od rijetkih ljudi iz sela koja je imala neko osnovno obrazovanje. A voljela sam čitati. Voljela sam i umjetnost. Oh, kako sam se divila veličanstvenoj Notre-Damme de Paris. Bila sam presretna. Imala sam sve što sam željela. Nakon raskošnog vjenčanja, rodila sam svog sina. Bio je tako prekrasan. Nisam mogla vjerovati da mi se sve u životu poklopilo kako treba. A onda, kao da sam izazivala prokletstvo, sve se silovito raspalo.
Jedne sam noći otišla na počinak kad sam malog Louisa uspavala u kolijevci. Sjećam se toga tako jasno…Primila sam ga u naručje, milujući mu glatku, svilenu kožu, gledajući kako mu se rumeni obraščići meškolje, kako mu se velike, plave oči sklapaju…a onda sam otišla u krevet i zagrlila svog muža. Uzvratio mi je čvrsti zagrljaj i strasno me poljubio. Ne znam ni kako, a u slijedećem smo trenutku vodili ljubav. I dalje smo ležali, ljubeći se, u zagrljaju čekajući da zaspimo. Ali te noći nisam zaspala. Više nikad nisam zaspala…“ Glorijine su se oči na trenutak izgubile u davnoj prošlosti.
„Bila sam na rubu svijesti, u polusnu, kad mi je uši proparao rezak vrisak. To je mogao biti samo Louis. Moj muž – Marcus i ja uzbunjeno smo se uspravili u krevetu. Ali više ništa nismo čuli. Marcus je skočio iz kreveta, premda je bio gol, da ode vidjeti što se dogodilo. A onda, prije no što sam uspjela razaznati bilo što, tijelo mu se srušilo, a glava mu se zakotrljala preko mramornog poda.
Zgranuto sam vrisnula, opazivši tog stvora na dovratku. Kosa mu je bila duga i neuredna, lice okrutno i blijedo. Bio je visok i mršav, ispijen, a u naručju je držao mojeg malog Louisa. Haljinica mu je bila umrljana krvlju, a usne neprirodno bijele.“
Gloria je skrenula pogled u stranu, a oči su joj se ispunile krvlju. Ipak, izgledalo mi je da je već prolila dovoljno suza za svojeg sina i muža u ovih sedam stoljeća; nije djelovala kao da će se sad rasplakati.
„Stala sam prodorno vrištati, ali nitko nije dolazio u pomoć. Vidjela sam samo njegovo lice – njegove oči kako se veselo krijese, njegove usne s nasladom iskrivljene u zloban osmijeh. Približio mi se, ispruživši ruku prema meni. Snažno me ščepao za vrat – sjećam se da sam se zgrozila što mu je ruka tako hladna i tvrda. Cijela sam se naježila…bilo mi je tako hladno…unio mi se u lice i približio usne mojima. 'tako si lijepa', dahnuo mi je u lice. Zatim je isplazio jezik i prešao njime preko mojih usana…od gađenja sam gotovo povratila. Ali nisam imala vremena da povratim. U sljedećem me trenutku pustio, ali u vratu sam osjetila strahovitu bol; njegovi su mi se zubi nemilosrdno zabili u grlo. Izvlačio je krv iz mene, trgao mi je vrat tresući glavom. Niz golo tijelo mi se slijevala grimizna krv, natapajući bijelu posteljinu. Zatim je naglo prestao. Umotao me u jednu krvavu plahtu, uzeo u naručje i pohitao kroz prozor, razvalivši ga. Toliko sam drhtala, toliko me boljelo da nisam marila za hladnoću i za činjenicu što hitam kroz zrak. Bol mi se širio tijelom poput razarajućeg otrova. Boljelo me sve više i više. Na kraju sam se od boli obeznanila.“
Sad me otvoreno pogledala. Kao da je jedan težak dio priče završio.
„Kad sam se probudila, sve je bilo drugačije. Bila sam u tamnom, hladnom prostoru, ogrnuta istom onom krvavom plahtom. Mrak mi nije nimalo smetao; vidjela sam savršeno jasno. Dozivala sam u pomoć, vikala, vrištala, ali nitko nije došao. Čak ni taj stvor. Kad sam istražila prostor u kojem sam se nalazila, shvatila sam da se nalazim u staroj daščari u blizini Pariza, u istom selu u kojem sam se rodila. Čula sam i najsitnije pokrete oko sebe, njušila i najmanje arome plijesni i truleži. Više od svega, bila sam žedna. U grlu mi je bješnjela oluja. Odlučila sam potražiti hranu. Svezala sam onu istu plahtu oko sebe i izašla. Bila je noć, ali u nekim su kućama još bila upaljena svijetla. Treperavi plamenovi svijeća su gorjeli u prozorima. Otišla sam do najbliže kuće i pokucala na vrata. Naravno, domaćini su bili vrlo ljubazni; prepoznali su me, ali zgrozili su se nad mojom blijedom kožom. Zamolila sam ih da mi daju vode i hrane. Ali nakon što sam pojela mnogo kruha i popila dva vrča vode, osjetila sam samo čudnu mučninu; žeđ mi nije minula. Povratila sam hranu preko stola, na što su se moji domaćini zabrinuli. Odveli su me da se operem od krvi, a žena mi je dala i jednostavnu bijelu platnenu haljinu. Kad me oblačila, kad mi je bila sasvim blizu, osjetila sam njezin miris tako jasno…i nisam se uspjela obuzdati. Zarila sam joj očnjake u vrat i prigušila joj vrisak dlanom. Kad se njezin muž pojavio na dovratku, zaurlao je i krenuo na mene – slomila sam mu vrat samo jednim blagim stiskom šake. Nakon što sam se okrijepila, pobjegla sam, zgrožena sama sobom. Ipak, osjetila sam kako više nisam žedna. Sakrila sam se u onu daščaru. Nisam mogla zaspati, a nisam to mogla shvatiti. Kad je sunce izašlo, čula sam prve zgrožene povike u selu; otkrili su tijela onih ljudi, to mi je bilo jasno. Onaj se stvor nije vratio po mene; kao da ga nikad nije ni bilo. Ali ja sam se promijenila, bila sam snažna, koža mi je bijela i tvrđa nego prije, a osjetila mnogo oštrija. Cijelu su promjenu zaokruživali šiljasti očnjaci u mojim ustima, tek malo duži od prosjeka, ali ušiljeni i blistavo bijeli. Prije nego se spustio mrak, čula sam seljane kako su došli do daščare, kao da su znali da se netko krije unutra. Kad je prva baklja uletjela kroz prozor, zapalila je suhu slamu oko mene. Reagirala sam instinktivno; kao da sam znala da će me vatra uništiti čim je dotaknem, izletjela sam iz kuće i munjevito nestala u obližnjoj šumi.
Slijedeći put kad sam izašla na sunce, postalo mi je vrlo slabo, a bila sam sve žednija i žednija. Uskoro sam shvatila kako ne mogu ostati predugo na suncu; koža mi je postajala krhka, a gubila sam snagu. Nakon toga bih morala ubiti neku životinju u šumi i popiti joj krv. Bilo mi je drago otkriti da mogu preživljavati na krvi životinja – zbilja nisam htjela ubijati ljude, bilo mi je to odvratno, nepojmljivo. Baš kao i tebi, Lucase.“
Šturo sam se osmjehnuo, ali nisam ništa rekao. Gloria me uhvatila za ruku i odvela do svog stola. Tamo smo oboje sjeli na stol, jedno pored drugoga. Nije mi pustila ruku iz stiska.
„I tako sam preživljavala. Ali moja platnena haljina postajala je sve više poderana, tako da sam morala pribaviti novu odjeću. Zato sam jedne noći otišla u Pariz. Provalila sam u nečiju kuću, što sam tiše mogla, naravno, ukrala jednu lijepu haljinu od lana, ali prije no što sam pobjegla, uočila sam svoj odraz u ogledalu.
Nisam mogla odvojiti oči od sebe; bila sam tako lijepa…tako nevjerojatno i zagonetno lijepa. Kosa mi je iz crvenkastosmeđe prešla u ovu nijansu mahagonija. Bila je mnogo bujnija i sjajnija nego prije. Koža mi je bila čista poput porculana, besprijekorna i sjajna. Usne pune, oči obrubljene gustim crnim trepavicama. Savršen, ravan nos, elegantne obrve, sjajne obline. Naravno, u baroku su me smatrali mršavicom“, našalila se Gloria.
Nasmijao sam se zajedno s njom. I dalje je držala moj dlan u svojem. Pogledavši me, nastavila je priču.
„Boravak u šumi mi je brzo dojadio; željela sam živjeti u gradu. Tako sam i učinila; ukrala sam gomilu novca i uspjela kupiti kuću u Parizu. Kupila sam mnogo odjeće, uvijek sam izgledala besprijekorno. Međutim, godine su prolazile, a ja sam ostajala posve ista. Baš se ništa na meni nije promijenilo; crte lica ostajale su mi savršeno oštre i zategnute, kosa jednako sjajna, koža jednako besprijekorna. Osjećala sam da gubim razum; ljudi su me počeli gledati kao vješticu...kao vampira. A to nipošto nisam željela; progoni heretika tek su se zahuktavali. I tako sam bila primorana odseliti se. Zato sam se posvetila obrazovanju; naučila sam mađarski i engleski, a željela sam saznati i što sam to postala. 1403. godine napokon sam pronašla svoj odgovor. U blizini Mađarske sam pronašla skupinu od petero stvorenja istih kao i ja. Vidjeli su da sam sama pa me nisu promatrali kao prijetnju; objasnili su mi što smo mi to. Vampiri. Nisam im željela vjerovati. Ali bili su jedini koji su mi mogli nešto reći. I tako sam im se pridružila. S vremenom sam odustala od životinja i počela loviti ljude. Oni su mi pomogli da to prevladam. Proveli smo zajedno četiri stoljeća, s velikim prekidima, a onda sam odlučila krenuti svojim putem. Bila sam u Finskoj kad sam se napokon zauvijek odvojila od njih i odlučila sam se vratiti kući, u Pariz. Nisam bila u njemu više od dvije stotine godina. I promijenio se, premda je Notre-Damme i dalje ponosno stajala na Ile de la Cite. Te noći, kad sam se napokon vratila, pojavivši se na trgu pred katedralom, netko me čekao. Bio je to vampir, otmjeno odjeven, u dugom crnom plaštu sa šeširom na glavi. Pozvao me pokretom ruke, a onda sam ga slijedila do Boulevard du Temple. Tamo me uveo u zgradu na kojoj je pisalo: Théâtre des Vampires.“
Pogledao sam Gloriju u oči. Ime muzeja bilo je naprosto previše slično da ne bih reagirao. Gloria se samo nasmijala.
„Kad me uveo u kazalište, dočekalo me više od trideset otmjeno odjevenih vampira koji su me oholo gledali. Svi osim jedne vampirice koja je mirno stajala u pozadini, radoznalo me motreći. Njihov vođa, Armand, prvi mi je prišao i predložio da ostanem s njima. Mislim da ne bih prihvatila, da mi nato nije prišla vampirica iz pozadine i predstavila se: 'Ja sam Victoria', rekla je glatko, ' željela bih ti poželjeti dobrodošlicu u naš dom.'
Zbog nje sam pristala. I nisam požalila; postale smo najbolje prijateljice. Bilo je nešto u njoj – njezina tamnocrvena kosa, mačje oči teških vjeđa, iznimna ljepota njezina lica…nešto što mi je prijalo. Postale smo nerazdvojne.“
Gloria je tu zastala, pomno mi proučavajući lice.
Victoria…
„Ponovno sam osjetila uzbuđenje. Svake bismo večeri pripremali predstave koje su izrugivale samo postojanje smrtnika. Strašno smo se zabavljali time. Naravno, ni to nije moglo trajati zauvijek. Početkom druge polovice devetnaestog stoljeća, kad sam jedne noći otišla do Notre-Dame, ugledala sam ga. Stajao je točno tamo, nepomičan poput kipa. Dugu mu je kosu nosio vjetar, a na ispijenom mu je licu igrao okrutan osmjeh – isti onaj osmjeh koji sam vidjela prije pola tisućljeća kad mi je ukrao život, razorio obitelj i osudio me na vječnost u mraku.“
Zgroženo sam udahnuo, a Gloria je samo kimnula.
„Ne sjećam se posve točno kako, ali znam da sam nasrnula na njega. Nije mi dugo trebalo da ga ubijem, ali trgala sam ga i dalje, masakrirala i unakažavala njegovo tijelo. Ipak, nisam mu uspjela izbrisati taj osmjeh s lica; ostao je zamrznut, kao uklesan u njegovu kožu.
'Gloria!' Čula sam zgranuti uzdah iza sebe. Munjevito se okrenuvši, vidjela sam Victoriju kako me razrogačeno gleda, ukipljena na dvadesetak metara od mene, a crvenu joj je kosu mrsio vjetar.
Morala sam joj sve objasniti, zbog toga što sam se našla u velikoj opasnosti; naime, vampiri iz kazališta nisu tolerirali ubojstvo drugog vampira – kazna za to bila je uvijek ista: smrt.
Nisam mogla iskazati svoju zahvalnost prema njoj nakon što je smjerno poslušala moju priču i što nije otišla natrag u kazalište da me optuži. Victoria nije bila takva. Voljela se naslađivati nad svojim žrtvama, lovila je moćne i bogate, uživala je što je bila jača od njih, ali mene nikad nije izdala. Iste smo noći pobjegle iz Pariza, a onda smo otišle i u Ameriku. Tamo sam upoznala Veronicu. Nije nam se pridružila u putovanju, ali ostale smo u kontaktu. Pred kraj stoljeća, do nas je stigla vijest kako je Théâtre des Vampires spaljen. Neki se vampir osvetio vampirima iz kazališta zbog toga što su ubili njegovu partnericu, navodno jer je bila umiješana u ubojstvo drugog vampira. Nikad nisam saznala što se točno dogodilo, jer kad smo se Victoria i ja vratile u Europu, zajedno s Veronicom, otišle smo u Pariz, a tamo nije bilo nikoga. Kazalište je stajalo tamo, čađava ruševina u raspadanju, ali svi su vampiri nestali. Nije ostao čak ni Armand. Nikad više nisam vidjela nikog od njih.“
Gloria je utihnula, kao da joj treba stanka. Vidio sam da joj nije nimalo lako govoriti o tome. Na brzinu sam izračunao, shvativši da govori o prošlosti udaljenoj nešto više od stotinu godina.
„A Veronica? Je li ona ostala s vama?“
„Je“, reče Gloria, „na početku. Victoria i ja odlučile smo otići u London – Victoria je tamo bila rođena – i onda smo u blizini naišle na ovu kuću. Otkupile smo je od vlasnika, a budući da je bila dobro sakrivena, odlučile smo osnovati novu zajednicu vampira, po uzoru na Théâtre. Veronica je ostala s nama prvih nekoliko godina, ali onda je otišla – htjela se vratiti nekom nomadu u kojeg se bila zaljubila još u Americi.“
„Darren?“ Upitao sam.
Gloria je kimnula.
„Ipak, naš je muzej napredovao. Dolazilo nam je sve više vampira, a među prvima su došli vampiri s kojima je Victoria do kraja ostala u dobrim odnosima. Edward i Marco.“
Ruka mi je u njezinoj utrnula. Posve sam se ukočio, izbjegavajući Glorijin pogled; Victoria, Edward, Marco – tri imena koja su, posložena tako, jedno uz drugo, budila stravične uspomene. Je li moguće?
Pogled mi je i nehotice poletio prema slici iznad kamina, na suprotnom kraju sobe. Tamnocrvena kosa, ohole oči…žena na slici nije bila identična Victoriji koje sam se ja sjećao, divlje, mačje, maničnog žara u očima…ali lako je mogla biti ona.
Victoria koja je došla po mene prije više od četiri godine.
Victoria koja je kasnije ubila Emily.
Victoria koju sam ja ubio.
Pokušao sam neprimjetno izvući svoj dlan iz Glorijinog – bezuspješno. Čim je osjetila da povlačim ruku, čvršće je stegnula prste oko moje šake.
„Viktorijansko je doba završilo, korzeti i bogate haljine su izašli iz mode, no mi smo uvijek ostali manje-više na istom stilu. Zadnji put smo promijenili odore osamdesetih godina, kad smo stilizirali viktorijansko doba i prilagodili ga gotici…no, da se vratim na priču“, Gloria je uzdahnula. „Naše doba mira nije dugo potrajalo. Nomadski vampiri koji su ovuda prolazili nisu bili nimalo sretni zbog toga što je naše lovište obuhvaćalo i područje Londona, tako velikog i moćnog grada. Nije im se sviđalo što smo praktički označili svoj teritorij. Zato su se svi okupili kako bi nas otjerali. Ipak, jedna se povelika skupina nomada također ujedinila u skupinu koju su nazvali Cirque des Vampires, i djeluju još danas. Oni su stali na našu stranu i tako smo uspjeli ostati netaknuti. Ali taj je događaj zauvijek promijenio odnose između nas i Veronice; ona i Darren bili su na suprotnoj strani. Ja sam uspjela prijeći preko toga, ali Victoria nije. A onda su stigle sedamdesete – tada se napokon sve promijenilo. U kasnim sedamdesetima, Victoria je odlučila otići – nije to bilo ništa strašno, naravno; vampiri ponekad trebaju predah. Ali nisam znala da će to biti posljednji put da je vidim.“
Glorijine su se oči ponovno ispunile krvlju. Osjetio sam da mi nešto pritišće grudi. Kao da slušam priču koju znam; a onda sam se sjetio zbog čega zapravo sve to i slušam – jer je povezano sa mnom. Je li moguće da je Victoria poveznica između mojeg i Glorijinog života?
„Čvrsto me zagrlila i obećala da će se brzo vratiti. Znala sam da to može značiti deset godina, a možda i pedeset, ali točno se sjećam kako sam osjetila strahovit gubitak kad sam je posljednji put zagrlila, kad sam posljednji put zarila lice u tu crvenu kosu…i otišla je. Edward i Marco pošli su za njom. Kasnije sam samo čula razne glasine o njoj; čula sam da se sprijateljila s nekom mladom ženom po imenu Bellatrix.“
Bellatrix.
Munjevito sam odskočio s mjesta i bacio se na vrata. Leđima sam se pribio uza njih, ubrzano dišući, zgroženo gledajući Gloriju u oči. Plamtjele su nekim čudnim, nečitljivim osjećajem. Nisam bio u stanju sročiti ni sloga.
Gloria me nije prestala tako gledati kad je nastavila: „Nije mi bilo drago što se ona spetljala s njome, to jest, više mi je smetao James. Imala sam ga zadovoljstvo upoznati i odmah sam znala da je poremećen. Ali vjerovala sam Victorijinoj prosudbi. Nisam je tražila; držala sam je za riječ. A onda, prije četiri godine…“, zastala je, kročivši polako prema meni, „svemu je došao kraj. Do mene je došla vijest da je Victoria mrtva.“
Prišla mi je sasvim blizu; unijela mi se u lice, usnama gotovo dotičući moje. Sada sam mogao iščitati tamni plamen u njezinim očima: želja za osvetom.
„I tek mi je sad posve jasno“, dahnula je, vlažeći svojim slatkim dahom moje usne. „Bellatrix ju je zamolila da te drži zatočenog tako dugo dok ona ne stigne, ali uspio si pobjeći…i ubiti je.“ Zadnje je riječi izgovorila gotovo grubo. „A zatim je i Edward umro za nju. Glupi vampir…možda je mislio da ga Victoria voli, ali ona je voljela samo mene. Mene i nikog više!“
Zvučala je sumanuto, izgledala gotovo bezumno zbog sirove posesivnosti u glasu. Nikad je nisam vidio takvu. Zatim je, uz velik napor volje, primirila lice.
Prsa su mi se uzrujano podizala i spuštala, prebrzo čak i za čovjeka, a kamoli vampira. Preplavila me gomila osjećaja, ali najjasniji bio mi je strah. Nalazim se u kući u kojoj je živjela moja neprijateljica; netko tko me došao uhvatiti. A tek na centimetar udaljenosti stajala je osoba s kojom je Victoria bila najbliža za svog dugog života.
A onda je Gloria podigla svoju ruku i pomilovala mi obraz: plamen joj je još tinjao u očima, ali u tom sam trenutku shvatio da nije usmjeren prema meni.
„Zbog toga su te svi ovdje tako čudno promatrali; željeli su ti nauditi. Ali zabranila sam im. I ne brini se, neću te ozlijediti“, šapnula je, „premda bih mogla…tako lako“, nasmijala se najtišim mogućim smijehom. „Radije bih ubila Jamesa, ali valjda trebam zahvaliti onoj djevojci koja je to učinila umjesto mene.“
Zamrsio sam obrve i pogledao je.
„Rekao si da je oživio njezino tijelo; da ju je iskoristio kao marionetu. Da nije umro te noći, sama bih došla po njega“, rekla je, a iz grla joj se otelo režanje.
„Ja…Gloria…“ pokušao sam reći nešto smisleno, ali nisam mogao.
„Znam“, rekla je umirujućim tonom. „Prijetila ti je opasnost, naravno da si se pokušao braniti. Pretpostavljam da je to bila Victorijina posljednja greška; podcijenila je svog protivnika. To je gotovo smiješno, Lucase. Victoria je bila jedna od najsmrtonosnijih bića koja sam ikad imala prilike upoznati, a napravila je tek jednu sitnu greškicu koja ju je stajala života.“
„Ne mogu ovdje ostati“, rekao sam, još uvijek potreseno.
„Ne budi blesav, nitko ti neće ništa.“
„Ne, Gloria. Ne mogu“, odmaknuo sam je od sebe i povukao vrata. Gloria me uhvatila za ramena i okrenula prema sebi. Bila je tako lijepa…nisam je mogao ni pogledati. Pogledao sam kroz prozor; oblaci su ponovno zastrli nebo.
„Lucase, ispričala sam ti svoju priču kako bih ti pomogla – ne kako bih te otjerala odavde. Ne želim da odeš. Ne krivim te za Victorijinu smrt. Ona je kriva. I uvjerila sam ostale ovdje u to.“
„Gloria“, gotovo sam viknuo, „znaš li ti kako je stajati na mjestu gdje prije tebe stajao tvoj neprijatelj? Kako da ostanem ovdje kad je se sjećam tako dobro…kad me proganjala kroz grad, kad mi je zabila očnjake u vrat kad ju je James oživio…nema veze što nije toga bila svjesna…ubila je Emily…ubila mi je prijateljicu! Rekla si da je prijateljevala s Bellatrix – s mojom tetom! Sa ženom koja je ubila moju majku, koja je skoro uspjela ubiti i mene! Ne mogu, Gloria, ne mogu.“
„Ne idi“, rekla je tiho, a u glasu joj se čulo još nešto što nisam sasvim mogao razaznati. Kao da me željela maknuti od nečega. Kao da me želi…zadržati.
Namrštio sam se, duboko dišući, gledajući u njezine lažno iskrene oči. Snažnije sam je odgurnuo od sebe i izletio kroz vrata.
Brzo sam pohitao do stubišta, a onda se skamenio. Na središtu predvorja stajala je velika, tamna prilika žestoko se otimajući dvojici vampira koji su je okovali stiscima.
Napeto sam zurio u prizor pred sobom, a onda su mi pogled uzvratile razjarene Darrenove oči.
|