7. Izložba
U predvorju je bilo tiho. Nije nas bilo mnogo, ali pristojan broj vampira opet su sjedili za stolićima uza zid, tiho razgovarajući, gotovo nečujno. Sjedio sam u visokom naslonjaču položivši noge na tabure. U desnoj sam ruci držao podlogu od kartona na kojoj je stajao papir. Crtao sam, nakon mnogo vremena. Tiho struganje olovke po papiru savršeno se stopilo sa sablasnim šaputanjem oko mene.
S lijeve i desne strane vrata, zastori su bili razmaknuti s visokih, uskih prozora.Nebo je bilo vedro; tama noći se polako pomiješala s ružičastom nijansom zore. Uskoro će jutro.
Dimitrij se još nije vratio – barem ga nisam vidio da se vraća. Je li moguće da još sjedi vani i razmišlja? Ne, zasigurno je otišao u lov…
Olovka je tečno klizila po papiru, ostavljajući dinamični, tamnosivi trag.
Vrijeme je prolazilo, a onda su se prve zrake sunca pomolile iznad tamnih krošanja šume. Tanki su se traci svjetlosti počeli povlačiti po mramornom podu predvorja.
A zatim su se golema vrata otvorila; u prostoriju je nahrupila zlaćana svjetlost, obasjavajući cijeli prostor – predvorje je izgledalo gotovo čarobno. Ali na ulazu je stajala tamna silueta – visoka, snažna prilika duge valovite kose koja je mogla pripadati jedino Dimitriju.
Laganim je korakom ušao, a vrata su se za njim zatvorila uz zlokobni, mukli tresak. Predvorje je opet bilo tamno.
Pogled mi je kliznuo prema njemu – a onda se vratio na papir.
Znao sam da će krenuti prema meni, pa se nimalo nisam iznenadio kad mi se nečujnim koracima približio. Sjeo je u naslonjač do moga, tako da nas je sad dijelio antikni stolić.
Ništa nije rekao, samo je gledao kroz prozore; nevjerojatno svijetle zelene oči kao da su mu blistale. Bez sumnje nije bio unutra od našeg razgovora. Nosio je istu odjeću kao i prije, a kosa mu je izgledala kao da je jedno vrijeme bila izložena vjetru.
Ja sam jednako tako šutio, udubivši se u svoj crtež.
Svjetlost koja je dolazila kroz prozore polako nam se povlačila preko tijela, sve više i više, a zatim nam je obasjala lica.
„Lucase?“, oglasio se Dimitrij, a glas mu je bio tih, gladak i dubok.
Nevoljko sam ga pogledao; sunce mu se lagano ljeskalo s prekrasnog lica – izgledao je gotovo nestvarno. Znao sam da se isti prizor mogao vidjeti i na mojem licu, ali nisam mogao prestati gledati u njega.
„Da?“ upitao sam, još tiše od njega.
„Želio bih ti se još jednom ispričati“, reče on, a u očima mu se vidjela iskrenost.
„Ne brini“, rekao sam mu nehajno, „nije važno.“
A onda sam opet spustio pogled na papir.
„Važno je“, usprotivio se tiho, a ja sam imao osjećaj da se nekako prisiljava na ovaj razgovor.
„Dimitrij“, rekao sam odrješito, odloživši papir i olovku na stol, pogledavši ga u oči, „doista nije bitno. Nisam ti zamjerio pa stoga nema razloga da se grizeš zbog toga.“
„Ali nisam bio fer…“, poče on.
„Nemoj se osjećati dužnim voditi ovaj razgovor“, prekinuo sam ga, nešto oštrijim tonom.
Obrve su mu se zamrsile iznad prodornih očiju.
„Ali ja želim biti tvoj prijatelj“, rekao je, pomalo isfrustrirano.
Zaustio sam da mu odgovorim, a zatim zatvorio usta, lagano se namrštivši, iznenađen djetinjom iskrenošću u njegovu glasu.
„O“, rekao sam, iznenađeno. „U redu onda…“
Nato se nasmijao. Glatki smijeh je ispunio prostoriju. Bilo je to prvi put da vidim bilo kojeg od vampira iz Muzeja kako se iskreno smije. Bilo je to vrlo lijepo.
A onda se niz stube spustila jedina osoba ovdje koja je ljepotom nadmašivala Dimitrija – Gloria.
Graciozno je klizila u haljini od crnog satena koja kao da je lagano lepršala oko nje. Opet je bila utegnuta u korzet, ovaj put crni, satenski, s francuskom čipkom. Veličanstveno joj je lice bilo obasjano suncem; ljepota joj je djelovala posve nadrealno. Sjajna kosa boje mahagonija plesala joj je na leđima poput uvijenih satenskih vrpci. Mačkaste su joj se oči tajanstveno krijesile, a pune usne izvijale u blagi osmjeh.
Okupana zlatnom svjetlošću sunca, tihim je glasom obznanila svima prisutnima:
„Danas imamo izložbu.“
Svi su se odjednom pokrenuli; Dimitrij je nestao iz naslonjača do mene i otišao na kat. Vampiri oko mene uskomešali su se i svaki je pohitao da svoj ionako zapanjujući izgled dotjera do relativnog savršenstva. Zbunjenim sam pogledom zatražio Glorijino objašnjenje. Uzeo sam papir i olovku sa sobom i pridružio joj se pri dnu stepenica.
„Izložba?“, smeteno sam upitao.
„Da“, sretno mi se nasmiješila. „Premda ovdje djelujemo samo kao zajednica vampira, znali smo da ne možemo ostati potpuno anonimni. Zato smo se nazvali Musée des Vampires. S vremena na vrijeme nam dolaze turisti ili tek posjetioci iz Londona. A onda im mi priuštimo doista jedinstven doživljaj. Premda, često ih toliko preplaši da se više nikad ne vrate“, zadnju je rečenicu izgovorila gotovo oštro.
Otišla je prema prozorima, gledajući u sjajno jutarnje sunce. „Stići će svaki čas“, glasno je obznanila ostalima. Zatim je jednim odrješitim pokretom navukla zastore na prozor. Iz prostorije je nestao dio svjetla.
„A što ću ja raditi?“, upitao sam je zbunjeno, prateći je u stopu.
Prišla je i prozoru s druge strane vrata te navukla na njega guste crne zastore. Predvorje je opet bilo mračno, sablasno i hladno mjesto, puno krvoločnih ubojica.
„Ništa, ovaj put“, reče ona i pogleda me u lice. „Samo ćeš promatrati, zasad.“
A onda sam, daleko, tek pri ulazu u šumu začuo brundanje motora.
Vampiri su se spustili natrag u predvorje i svaki je zauzeo svoj mjesto. Ovo je očito bilo izvođeno već mnogo puta. Ali nisam ih dugo gledao; na čistinu pred kućom upravo je stigao bijeli minibus. Zaustavio se blizu stepenica pred ulazom, a iz njega je izašlo dvadesetak ljudi. Svi odreda bili su impresionirani prekrasnom građevinom koja se nadimala pred njima.
„Slijedi me“, tiho mi je rekla Gloria, „stoj mirno uz mene, pristojno se smješkaj i ne govori ništa.“
Bespogovorno sam kimnuo glavom i otišao do vrata zajedno s Glorijom. Čuo sam im korake kad su došli do vrata, a onda i tri mukla udarca šake po masivnom drvu.
Gloria je brzo i snažno povukla vrata prema sebi, a onda se još brže vratila u svoj položaj, tako da je djelovalo kao da su se vrata otvorila sama od sebe. Vrlo jezivo, sarkastično sam pomislio.
Pogled nam je otkrio grupu radoznalih ljudi, koji nisu uspjeli prikriti nevjericu i šok pri pogledu na nas dvoje. Iznenađenje im se ocrtavalo na licima. Sunce je nahrupilo u predvorje i obasjalo nas svim svojim sjajem.
„Dobrodošli, dragi posjetitelji“, reče Gloria tamnim, ugodnim glasom, „dobrodošli u Musée des Vampires.“
Turisti su razmijenili mnoge zbunjene poglede. Muškarcima je u očima sjala opčaranost Glorijom, a ženama opčaranost mnome. Gloria ih je elegantnim pokretom ruke pozvala da uđu. Zatim smo stali na stranu kako bismo ih propustili.
Krenuli su nesigurno, gotovo oprezno, ali nešto ih je tjeralo da nastave unutra. Možda zato što su se nadali da će vidjeti još lijepih ljudi. Kad su svi ušli, vrata su se uz glasan tresak zatvorila.
Nekoliko je žena zaprepašteno vrisnulo; shvatio sam da je njima ovdje toliko mračno da gotovo ništa ne vide. Trenutak kasnije, u predvorju je buknulo svjetlo; golemi, mračni luster koji je visio visoko iznad mramornog poda bljesnuo je u iznenadnom naletu srebrnastog svjetla.
Veličanstveni šandelijer sazdan od crnog metala i stotina sitnih žaruljica isijavao je srebrnasti sjaj zbog kojeg je golema prostorija izgledala kao kraljevstvo hladnoće. Sve je poprimilo lagano plavičastu nijansu, djelujući smrznuto, a onda sam spustio pogled na vampire pred nama; svi su bili u pažljivo namještenim pozama, savršeno elegantnim i gracioznim. Bili su kao sleđeni u tim položajima, a koža im se lagano ljeskala, poput leda. Zinuo sam; prizor je izgledao čarobno, prekrasno i nadasve zastrašujuće.
Tridesetak vampira izgledalo je kao da je vrijeme stalo, izgledali su kao savršeni kipovi, suviše živi da bi bili mrtvi, suviše mrtvi da bi bili živi. Oči su im bile tamne i staklaste, a ipak su se nekako krijesile, bili su mirni poput stupova, a ipak nekako dinamični.
Posjetioci su bili zaprepašteni daleko više nego ja. Gledali su razrogačenih očiju, neke su žene pokrile usta rukom, a muškarci su bili zgromljeni.
Primijetio sam Dimitrija i Serenu na sredini predvorja, usred strastvenog plesa, nevjerojatno nepomične, a pritom nevjerojatno žive. Neki su sjedili za stolovima zadubljeni u pristojan razgovor, neki su ispijali krv iz pehara, sleđeni ured pokreta, neki su popravljali odjeću, neki su stajali na stubištu.
„Slobodno razgledajte“, oglasila se Gloria tiho, ali i to je bilo dovoljno da se ljudi stresu. Pogled mi je pao na Gloriju – izgledala je još nevjerojatnije nego inače, koža joj je također izgledala poput leda, hladno i sjajno. Turisti su se zbunjeno ogledavali oko sebe, kružili po predvorju, promatrajući, diveći se, zgražajući se. Mnogi su dobacivali poglede Gloriji, ali i meni. Trebao mi je trenutak da shvatim da ja izgledam jednako kao i ostali vampiri ovdje.
I tako se to nastavilo; vampiri se nisu pomakli niti za milimetar, a posjetioci su se i dalje čudili onome što vide. Zaprepaštenje i divljenje izmiješali su im se na licima. Jesu li mislili kako su savršeni kipovi oko njih živi ili ne, nisam znao. Nakon nekoliko minuta, Gloria ih je elegantno pozvala rukom da joj priđu. Turisti su se teturavo uputili prema njoj.
Gloria im je usmjerila pogled; svi su se zagledali u vampire pred sobom.
Odjednom, sablasnu je tišinu prekinula glazba; Orgulje i violine kao da su odjeknule iz zidova; ljudi su se stresli. U tom jednom trenutku, kipovi su oživjeli. Nepojmljivo brzo, svi su bili rasuti po predvorju, elegantno i graciozno plešući, u savršenom skladu s glazbom. Sjajne su se haljine od satena, tafta i svile nadimale od okreta i njihanja. Izgledali su posve nadrealno, predivno i strašno. Ples nije trajao duže od trideset sekundi. Kad je glazba uz drhtave gudačke note naglo ugasla, vampiri su se poredali u urednu kolonu i duboko se naklonili. I to je bilo sve.
Predvorjem nije grmnuo pljesak; nastupila je neugodna i sveprožimajuća tišina. Vampiri su se uspravili i ponovno postali savršeno nepomični, a ljudi su izgledali zgranuto. Gloria je na licu imala pomalo sažalni izraz kad se okrenula prema vratima i jednostavnim ih pokretom ruke otvorila. Čim je u predvorje grunulo sunce, ljudi su se uz prigušene, ali histerične razgovore uputili van. Izašli su mnogo brže nego što su ušli. Kad su se iza posljednje žene masivna vrata zatvorila, veliki je luster ugasnuo. Savršena formacija vampira preda mnom silovito se raspala; polako su se vraćali uobičajenim zanimacijama, posprdno hihoćući.
Našavši se u uobičajenom mraku, okrenuo sam se Gloriji; kao da me čekala. U očima joj se krijesio tamni plamen koji nisam mogao protumačiti. Ljepota joj je bila neumjerena; Porculanske plohe njezina besprijekorna lica i poprsja bile su uokvirene sjajnim, gustim valovima boje mahagonija, a crni joj je korzet od satena podizao grudi tako da su izgledale vrlo izazovno, ali nimalo vulgarno. Pokušao sam proniknuti u tajnu vampirske ljepote već u nekoliko navrata. Shvatio sam; lica su nam svima bila izuzetna i prekrasna, ali bila su poput iluzije – kao da našu ljepotu čini neki mračni čar koji smo nosili, a ne čista fizička estetika. Možda doista nismo bili tako savršeni kao što smo izgledali; ali bila je činjenica da bismo svojom ljepotom zaslijepili svakog tko bi nas vidio. Teško je to izraziti šturim riječima. Zato sam se okanio dubokoumnih misli i prišao joj. Usne je razvukla u zagonetan osmijeh, a onda me dugom, njegovanom rukom obujmila oko struka; krenuli smo prema stubištu.
„Dođi“, reče ona tiho, „dugujem ti nešto, sjećaš se?“
Razmislio sam malo, prisjećajući se.
„Oh, tvoja priča“, rekao sam, sjetivši se.
Zahihotala se, a onda zabacila slap tamne kose: „Da, mislim da ćeš se iznenaditi nekim stvarima“. Pri kraju joj je glas zazvučao pomalo tamno, gotovo zloslutno, ali ne sasvim. Ipak, dovoljno da se sasvim malo ukočim.
Otklizili smo uz stube, gotovo ne pomičući noge, a onda skrenuli u dugi, mračni hodnik koji je vodio do Glorijine sobe.
Kad smo ušli, zatvorila je vrata i krenula prema velikom, tamnosivom kaminu iznad kojeg se kočila velika slika anđela crnih krila. U pogledu koji je uputila slici vidio sam čeznutljivost i neku udaljenu tugu.
Sad sam malo bolje promotrio sliku; žena je bila odjevena u crnu viktorijansku haljinu s korzetom, kao i sve vampirice ovdje. Crna su joj krila bila raširena, a posve bijele ruke umrljane krvlju. Oko iznimno lijepog lica prodornih, jarkih očiju pomalo ohola pogleda padala joj je duga, blago valovita kosa iznimne tamnocrvene boje.
Iznenađeno sam shvatio kako mi je žena na slici poznata, kao da sam je negdje vidio, ali nisam je mogao točno smjesiti u svoje uspomene, pa sam opet pogledao Gloriju.
Pažljivo me promatrala, pronicljivo, kao da očekuje moju reakciju. Jesam li doista trebao poznavati ženu sa slike?
Gloria je popustila i krenula prema visokom, uskom prozoru zastrtom zastorima, uzdahnuvši.
„U redu, Lucase“, rekla je tiho, tako da je samo ja mogu čuti, „sjetit ćeš se.“
Okrenula se prema meni, a onda je započela svoju priču.
Post je objavljen 10.04.2009. u 22:12 sati.